Koliko lajanja je previše lajanja?

Jedan od tri najčešća razloga zbog kojih ljudi svoje pse napuštaju, prepuštaju ulici ili daju u skloništa/azile/šinteraje je - pretjerano lajanje.

Ali što je to pretjerano lajanje? Kako znati koliko lajanja je normalno? Pet minuta? Deset? Sat vremena? Što ako postoji razlog? I što ako taj razlog nama ljudima nije dovoljan razlog? Mislim, Liza, Joy i Pixie znaju odjednom naglo skočiti, pri čemu ja skoro bacim kompjuter (pišem na dasci u krilu), prolijem kavu i generalno gotovo cicikrepnem od, kako kaže moj kućegazda na jednom kornatskom otoku "infrakta", da bi se ispostavilo da u dvorištu nije lopov s najlonkom na glavi nego recimo vrapčić na zidu! Meni je to pretjerano lajanje u smislu da je nepotrebno tako reagirati na običnu ptičicu, ali u njihovim glavama ptičica je mrski neprijatelj i valjda super fini zalogajčić na koji me valja upozoriti kako bih ga skebala i pretvorila u neku finu papicu ili makar operušala da ne pljuckaju perje dok krckaju sitne koščice...

Naravno, pojma nemam što one zapravo rade kada nisam kod kuće - s obzirom da su zidovi kuće debeli oko 60 cm i da nemam susjeda s kojima dijelim neki bitan i tanji zid (s jedne strane je birtija s druge restoran) te da pse svakako ne ostavljam u dvorištu baš zbog toga jer ne želim da laju i smetaju drugima, možda one u stvari laju cijelo vrijeme dok sam odsutna? Već se neko vrijeme spremam nabaviti kamericu kojom bih mogla snimati što različiti psi rade kada su sami kod kuće, s tim da sam uvjerena da ove moje spavaju kao topovi. 

To s lajanjem bi bilo kao da postoji neko službeno i stručno mjerilo kojim se određuje da li je neka osoba brbljava. Ima ljudi koji brbljaju cijelo vrijeme, ima onih koje brbljaju kada ih netko ili nešto na to inspirira - ako me ikada pitate bilo što u vezi pasa, misliti ćete da sam oboljela od logoreje, ali dotaknite subjekt ekonomije, inflacije i fiskalizacije, pa ćete pomisliti da patim od krajnjeg spektra autizma.

A da ne spominjem kako među mojim prijateljima ima onih koji razgovaraju krnjim rečenicama i odgovaraju na pitanja jednosložnim riječima - ali kada se dočepaju Facebooka - pišu eseje bez kraja i konca!

E pa i psi imaju svoje osobnosti koje su najčešće kombinacija naslijeđa, odgoja i vanjskih utjecaja - ako čuju druge pse koji laju, lajati će, ako su k tome lovački psi ili čuvari - lajati će još i više, a ako spadaju među tzv. šunjkavce, neće lajati nego urlati, kako je otkrila moja prijateljica L. nakon što je dobila svog baseta Watsona. Ok, vidim da sam se razbrbljala - upozorila sam vas da bi se to moglo dogoditi.

Također, Jegera lajanje jako živcira a mene može izbaciti iz takta samo ako mi se čini besmisleno. Iako, s točke gledišta psa, što ja uopće mogu skužiti sa svojim zakržljalim čulima? Miša u grmlju na 50 metara svakako ne, a svi znamo da je Evropa stradala u srednjem vijeku kroz nekoliko naleta kuge koju su prenijeli miševi, odnosno njihove buhe - što svaki terijer izgleda jako dobro zna i bori se da do toga više nikada ne dođe...

Dakle, tako neki dan naletim na tekst u Journal of Veterinary Bahaviour koji opisuje istraživanje provedeno na Novom Zelandu, na uzorku od 40 pasa - svi ispitanici su živjeli u predgrađu Aucklanda, u kućama s vrtom ili dvorištem u koje su mogli izaći po želji. Svaki je pas dobio istu količinu šetnje - 30 minuta dnevno. Niti jedan od njih bio poznat u susjedstvu kao "lajavac" - drugim riječima, susjedi se nisu nikada požalili na lajanje. Također su pazili da su svi psi zdravi tako da se može isključiti lajanje kao nervozna reakcija na neko postojeće zdravstveno stanje. Svaki od njih je inače svakodnevno provodio osam ili više sati sam. Ili sama, naravno. Vlasnici su dobili spravicu za snimanje koju bi aktivirali pri napuštanju kuće i isključivali po povratku, a istraživanje je trajalo pet dana, što je naučnicima priskrbilo nekih 1600 sati koje je trabalo obraditi.
Rezultat mi se učinio vrlo začuđujućim: psi su u prosjeku lajali oko 4-5 puta po pola minute tokom osam sati samoće - sve u svemu, nekoliko minuta. 
Naravno, bilo je nekih razlika - neki su psi lajali duže i češće od ostalih, pa se pokazalo da mlađi psi laju češće od starijih - oni koji bi lajali preko 21 puta tokom osmosatnog perioda bili su svi mlađi od pet godina. Stariji su psi lajali rjeđe, ali kada bi počeli, u pravilu bi lajali duže.

Ne mogu si pomoći da ne vidim paralele u našem svijetu - mlađi su ljudi često lajaviji i glasniji, ali kada netko stariji misli da ima što reći - pripremite se, potrajati će....
Očekivano, postoji i razlika između ženskog i muškog spola.  Tu ću se suzdržati od usporedbe jer mi ovaj puta ne ide u prilog - 78% ženki je lajalo duže!

Naravno, pošto je okolinu nemoguće kontrolirati, svakako je bilo varijabli koje se kasnije ne mogu povezati s nekim konkretnim događajima - neki dan su prolazili oni s kamionetima i vikali "LUUUUUUKAAAAAAA!!!!! KRRRRUUUUUMPIIIIIIRAAAAAAAA!!!!" i naravno da su svi psi u mojoj ulici (a ima ih dosta) ispalili na živce, a znate da je lajanje zarazno, kad jedan počne, za čas se svi priključe, tako da ako ikad nađete nekog s rukama uprljanim korama od krumpira i ljuskama od luka pod noktima zadavljenog onom mrežastom vrećom, to sam vjerojatno bila ja - u nedjelju ujutro. Mislim, ne žrtva, nego počiniteljica.

Zaključak istraživanja je otprilike da ne postoji objektivni kriterij za lajanje, pa se tako ne može reći niti što bi trebalo značiti pretjerano lajanje.

Sve to ovisi o vrlo subjektivnim kriterijima - ako imate susjeda sa slabim živcima koji se žali, neće vam pomoći da mu pokazujete ovaj tekst niti da citirate podatke iz istraživanja -  nećete imati drugog izbora nego psa naučiti da ne laje i tuli kada je sam doma.

Dok smo živjeli u stanu, posve smo slučajno otkrili da Chili i Charlie, moji dragi stari pokojni psi - tule kada mi odemo. Srećom, imali smo tolerantne susjede - ali i debele zidove, pa smo to otkrili posve slučajno. Stajali smo pred zgradom i tražili sitno za bus, kada nam je do ušiju dopro čudan zvuk, poznat iz TV emisija o divljim životinjama: kojot koji zavija. Uskoro mu se priključio i čagalj. Dva su glasića naricala kao dalmatinska klapa, onako, tugaljivo i sotto voce, da ti se srce para. Jeger se sjurio uz stepenice i izvikao se na sirotu klapu "Tužni pasi", pa se strmeknuo natrag dolje. Stajali smo u haustoru i osluškivali. Nakon nekoliko minuta počelo je ojkanje - sad sam ja odjurila kazniti ojkavce, što je po susjede sigurno bilo daleko neugodnije - psovala sam i novinama udarala po podu.

Postupak smo ponovili nekoliko puta tijekom toga vikenda i sljedeća dva. Jesu li psi naučili čekati duže prije nego počnu s napjevima, pojma nemam - ali mi smo živjeli u blaženom uvjerenju da smo ih naučili pameti. Kasnije smo preselili u kuću gdje ionako nikome ne mogu smetati, tako da sam po tom pitanju posve bezbrižna.

Ali Susjed! Točnije, pas moga susjeda (radi zaštite njegova identiteta u daljnjem tekstu samo Susjed) stvorenje je koje me još uvijek dovodi u gadnu kušnju, pogotovo kada ga puste u dvorište vikendom u 8 ujutro a on krene u svoju tiradu; vauvauvauvauvauvauvauavufvufgrrrvauavauvauvauvauvauvau - ovdje ne govorim o minutama - taj je pas u stanju lajati sat-dva bez prestanka! Da stvar bude bolja - svakodnevno ga šetam po sat do dva! Dok ga nisam šetala, lajao je doslovce po čitav dan. Ramišljala sam i o radikalnim rješenjima. Zatim sam shvatila da se radi o mladom psu koji nikada ne ide u šetnju i cijele je dane sam u dvorištu. Chili je već bila jako stara i slaba, pa je Lizi trebao partner za igru i šetanje - i ljubav je bila rođena! 

Susjed, Liza i ja, a već skoro dvije godine i Joy - a sada i Pixie jednom dnevno šetamo po šumi ili parkovima u kvartu i moram reći da sada daleko manje laje. Ili možda bolje rečeno - drugačije. Sada laje dok ne dođem po njega: vauvaudodjivauvaudodjivauvauvaudodji!!!!
Poslije šetnje povremeno zalaje, ali uglavnom laje duže vrijeme samo dok ga ne puste u kuću, a onda - nastaje blaaaaaženi miiiir. 

Ali još uvijek u kompjuteru među favoritima imam obilježenu web stranicu jednog pet shopa u kojem nude ogrlice s limunskom tekućinom i senzorima za zvuk....

I na kraju - mogu vam ponuditi vlastiti zaključak, zasnovan na mojim istraživanjima provedenima pod krajnje nekontroliranim i nelaboratorijskim uvjetima na krajnje šarolikom uzorku pasa:

Psi laju. Neki psi laju manje ili više od ostalih. Ali svi psi laju manje kada spavaju.
Psi spavaju kada su umorni. Ako imate psa koji puno laje, možda ga ne šetate dovoljno. 

I na kraju - dok malo štene ne naučite na periode samoće, ako imate susjede - bilo bi lijepo da im pokucate na vrata s bocom solidnog vina ili bonbonijerom i objasnite da bi moglo biti cike i vriske ali da ste spremni raditi na tome.

Znate kako kažu: pas laje, karavana prolazi, a lijepa riječ i čelična vrata otvara. Susjed koji pije ne grize. Ili tako nekako.

Možete se obratiti stručnjaku ako smatrate da je problem van kontrole, na primjer Igoru Gaćeši koji se na svom blogu također pozabavio ovim problemom.
Evo i par filmića, možda vam pomognu...