Menu

Psi umjesto djece?

Prije nego se upustim u ovu, možda pomalo i škakljivu temu, da se odmah razumijemo: meni psi NISU zamjena za djecu. Da sam htjela djecu, isproducirala bi ih, ovako ili onako. Ali nisam.

Još od djetinjstva sam željela pse - ali i razne druge životinje, međutim - život se događao dok sam ja planirala život na farmi na kojoj nisam uspijevala smisliti od čega bih u stvari živjela. Snovi obično nisu baš toliko elaborirani, pogotovo oni prije četrdesete. A poslije ih obično nema. Ili ima ali se zovu "kriza srednjih godina" i ljudi na njih reagiraju sa: "A šta je pak sad tebi došlo?". A najčešće sanjač i sam uvidi da ima previše kredita/godina/obaveza a premalo vremena pa počne razmišljati o smrtnosti, zagrobnom životu, reinkarnaciji, minulim životima, a sve to opet spada u; "A što je tebi došlo?" i najčešće se posveti manjim i mogućijim modifikacijama u sklopu zadane slike....

U međuvremenu sam shvatila da se ne mogu i neću baviti uzgojem nikakvih životinja jer ih ne mogu i ne želim prodavati, a niti poklanjati u "dobre ruke" pošto su mi kriteriji posve pomaknuti, kao što ste iz upitnika na kraju knjige možda mogli zaključiti. Također sam shvatila da za više od tri psa nemam ni vremena niti novaca, a niti suglasnost životnog partnera, a pošto je i on pokoji životni san (da bude ribar, na primjer?!) žrtvovao na oltaru naše ljubavi, jel'te, jasno je da mi je uživati u onome što već imam, to jest, kako bi new ageri rekli; živjeti u sadašnjosti. Umjesto u prošlosti ili budućnosti.

Dakle, djeca i ljubimci.

Prvo da se izjasnim oko djece, jer postoji jedan argument koji ljudi s djecom znaju često nabacivati na nos ljudima bez iste (a koji ih ne žele); sebičnost.

Mislim da nije sebično ne imati djecu - sebično je imati djecu i ne brinuti se za njih i to u svakom smislu te riječi. Sebično je imati više djece i ne moći im priuštiti osnovne potrepštine (naravno da se u to stanje može dospjeti stjecajem okolnosti, ali to nije pravilo). Isto vrijedi i za pse. Sebično je uzeti psa kojem trebaju određeni uvjeti i ne ispuniti ih; držati ga na lancu, na primjer, ne šetati ga jer "ima dvorište", ne obraćati pažnju na njega jer "puno radim" i slično. Kupiti ga za djecu? Najgora greška. Ali to nije tema.
 

Ovo je tema; pritisak okoline/društva/obitelji na ljude bez djece.

Ako ste pri kraju dvadesetih i u stalnoj vezi - a pogotovo ako ste žensko, sigurno se počinjete susretati sa značajnim upadicama, pogledima, migovima ili direktnim pitanjima bližnjih o tome kada se kanite prokreirati. Ako ste, nedajbože, u braku - nadrapali ste. Samo što vas oboje ne zaključaju u sobu bez vode i hrane dok ne pružite dokaz o trudnoći!

Ako ste zagazile u tridesete, počinju spontane upadice o "starim rodiljama", poteškoćama, mongoloidnosti, umjetnoj oplodnji, a sve to je potencirano ako dakle imate partnera, a pogotovo ako ste si osigurali i životni prostor! Ako još k tome imate i posao, biti ćete optuženi da "živite za karijeru". Ako nemate, onda - nemate niti izgovor da se ne razmnožite na licu mjesta, jer "nigdar ni bilo da ni nekak bilo" - kao da živimo na selu pa će vam čopor djece pomagati oko oranice i stada ovaca, recimo.


Ako imate blizu četrdeset, posao, stan, partnera i imate psa - vi ste nenormalni. To je posve sigurno. Počinju glasine - sigurno se se petnaest godina šopali hormonima i posve si satrali jajnike u 150tom pokušaju umjetne oplodnje a naravno, samo je pitanje vremena kada će vas muž ostaviti jer svi se muškarci barem instinktivno žele rasploditi, to je barem jasno....

A ako pri tome jasno i glasno nekome kažete kako nemate djece jer ih niste željeli, nakon čega ste (uvijek dobronamjernom, da se razumijemo) interesentu objasnili da se i vaš partner slaže - pa sve je odjednom jasno i pritisak prestaje; pas vam je zamjena za djecu! Što drugo?


A kada eventualno uzmete drugoga, počinju vas još i sažaljevati, jer je vaša rupa u životu tolika kao ona u svemiru koja sveudilj usisava još materije pa vas tako već vide za kojih 20 godina samu (jer partner će vas naravno kad - tad ostaviti, pošto niti jedan muškarac nikada nije nađen mrtav sam u kući s 15 mačaka/pasa - no to je prije stoga što su muškarci generalno prekomotni, ili zato jer obično znaju živjeti i umrijeti od nekih drugih životnih stilova, ali pustimo to sada) - dakle, vide vas samu u kući punoj životinja koje će vas, na kraju, takvu jadnu bezdjecnu i bezunučnu, pojesti kad umrete jer ni susjedi neće ništa skužiti, pošto će stan ionako smrdjeti (smatraju oni) zbog svih tih životinja pa se neće uspjeti osjetiti ta suptilna kadaverična razlika, a prijatelja jasno nećete imati jer je teško pomisliti da bi se našlo još takvih kao vi koji su odabrali "alternativni životni stil" kako se ponekad, politički korektno, opisuju parovi bez djece....

Kao da su djeca garancija da vas neće smazati mačke, ali pustimo sada i to.

Ili kao što je jedan moj prijatelj rekao; "Da je moja mama znala da će dobiti mene, abortirala bi!" Naravno, ne trebam vam niti reći da živi sam s mačkom. U četrdesetima. Ali on bar ima izgovor - gay je.

Dakle, Jeger i ja smo čak nekoliko puta bili u iskušenju, nakon što nam je jedna dobronamjerna tetka izrezala članak iz Glorije o superturbo novoj klinici/metodi za umjetnu oplodnju, izvesti igrokaz koji smo u tu svrhu (skidanja rodbine s grbače) smislili: ja briznem u plač (što mogu izvesti bilo kada, blago meni) i otrčim u drugu prostoriju, a on bijesno pogleda osobu i kaže (zagrobnim glasom) - "Kako si je mogla/mogao (ali muškarci to obično ne pitaju) to pitati??? Zar ne znaš da________________ (tu ide, već prema raspoloženju i stupnju napasnosti date osobe nekoliko alternativnih rješenja: ima rak maternice, pokušavamo već 15 godina, je imala pet spontanih.... itd.)!?!?"

Na moju sreću/nesreću, imam neku nasljednu boleštinu bubrega koja se očitovala oko četrdesete a zbog koje se ne bi ni savjetovalo imati potomke, ali da se meni hoće, ne bi me ni to spriječilo....no spriječilo je konačno dobronamjerne bliske osobe od stezanja pelene oko vrata.
Naravno da sada vrlo vjerojatno misle da imam tri psa kako bih kompenzirala!


Ali da nije tako, možda bih došla na dobru ideju pa poput jednog mladog bračnog para, možda "štufanog" kako bi rekli, davljenja oko djece, napravila foto session s psom u ulozi bebe! Koji je potom, pretpostavljam, razaslan na sve dobronamjerne bliske i daljnje rođake;

5

9

13

Prava je istina, doduše, malo manje zabavna; na ideju je došla u stvari fotografkinja (hmmm, zašto me ne čudi da je upravo žena) Jamie Clauss koja je poželjela napraviti ovakvu, alternativnu interpretaciju klasičnih fotografija novorođenčadi koje inače snima.

Kao modeli poslužili su joj Jan i Chase Renegar i njihov pas Snuggles u ulozi "blaženih roditelja" i "prekrasne prinove". Cijeli foto session možete pogledati ovdje.

Naravno, treba imati na umu da ima ljudi koji pse tretiraju kao djecu - možda čak i bolje nego što su tretirati vlastitu djecu. To nije čudno - psi su uostalom s nama tako dugo i zato jer su tisućljećima ispunjavali cijelu lepezu uloga.
Neki se ljudi na engleskom govornom području čak nazivaju "pet parents". To je svakako njihovo pravo, iako je meni malo - pa, odvratno. Pogotovo ako već imaju neki ljudski podmladak.
A i općenito - ne treba pretjerivati pa psa tretirati kao dijete i što je najgore - očekivati od njega da se i ponaša na odgovarajući način. Tako neki ljudi pse oblače u dječju odjeću, vozaju u kolicima, hrane za stolom, vjenčavaju i slično. Ne znam koliko su takvi psi sretni. Ali naravno, mogli su i gore proći - kao što to nažalost, često možemo čitati... uostalom, većina pasa u gradovima živi puno bolje nego većina stanovnika trećeg svijeta, a i nekih u lijepoj našoj. No to sada nije tema, iako je važno.


Pas je pas i treba ga voljeti baš upravo zbog toga što je biće toliko različito od nas a uspijevamo se tako dobro slagati, razumjeti i komunicirati. Meni je osobno to sasvim dovoljno fascinantno. Ali znate kako je: "sto ljudi, sto ćudi - pa to je da pas poludi!"

Evo jedne prigodne iz vremena kada mi je mama nabavljala kontracepciju :)







KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK