Menu

Mogu li psi biti zahvalni?


Bliži se Božić - vrijeme darivanja, mira i dobrote - znate već....ovo je također vrijeme godine u kojem se često spominje i zahvalnost. Vjerujem da je mnogi ljudi osjećaju, iako se po mnogo čemu vidi da ih ima koji naizgled uopće ne znaju što je zahvalnost, ljubav ili suosjećanje.

Ali ono što mene kopka je - mogu li životinje osjećati zahvalnost? I na koji način bi se to moglo utvrditi?
I je li ta zahvalnost samo trenutna radost zbog poslastice, maženja ili igračke ili nešto više, neki (dugo)trajniji osjećaj?

Naime, u zadnje sam vrijeme sudjelovala u nekoliko razgovora u kojima se spominjala (ne)zahvalnost od strane pasa (ali i djece, kad smo već kod toga :))...

Naime, često me ljudi na cesti zaustave pa se raspituju o psima (ipak sam čudan prizor - svakodnevno šetam 4 komada - odjednom)....kada im kažem da su tri od četiri udomljeni, većina ljudi zaključi: "Oni su sigurno puno zahvalniji!" ili me pitaju jesu li udomljeni psi zahvalniji. "Da!", odgovorim lakonski - najčešće u želji da pobjegnem jer mi se uglavnom ne razgovara, a pogotovo ne s 4 džukca koji jedva čekaju da se istrče.

IMG 8876

Neki dan sam na Facebooku naletjela na raspravu o udomljenim psima i zahvalnosti koja bi se od njih, logično, očekivala... međutim, pas o kojemu je bila riječ - kao da za tu teoriju nikada nije čuo: piški naokolo, grize posjetitelje, krade cipele i slično.

Možda je problem i u tome što same udruge i/ili osobe koje udomljavaju pse često koriste tu retoriku zahvalnosti: "Spasite psa X, biti će vam zahvalan do kraja života!" i slično. Stoga ljudi valjda automatski očekuju da će s udomljenim psom imati "manje posla" nego s nekim razmaženim "finim cuckom" kojemu se znaju čunkunbabe i djedovi.

Međutim, što je to u stvari zahvalnost i osjećaju li je životinje uopće?

Wikipedija (da, da, znam da joj ne treba vjerovati, ali za ovu će svrhu poslužiti) definira zahvalnost kao:
"Pozitivan osjećaj ili stav kao odgovor na iskazanu dobrobit. Zahvalnost se osjeća nakon dobro učinjenog djela prema nama, na primjer, zahvala za pažnju ili uslugu, kao i različiti načini izražavanja toga osjećaja. Zahvalnost je složen osjećaj, koji se javlja na temelju emocionalne i racionalne procjene o tome što se događa. Izraz je često ritualan..."

Elem, već sam pisala o osjećajima kod životinja, te opasnostima i rizicima antropomorfizacije - pa da ponovim: smatra se da psi osjećaju primarne emocije: radost, žalost, strah i bijes, iznenađenje i gađenje. Krivnja/sram su dovedeni u pitanje eksperimentom.

E sad - na osnovu čega bismo očekivali da mogu osjećati zahvalnost i kako bismo zahvalnost kod psa razlikovali od radosti?

Da se razumijemo, nisam ni ja ništa drugačija od većine drugih vlasnika: često se naljutim na Susjeda (za one koji ne znaju, susjedovog psa, onog najvećeg na slici iznad)  jer mi ne daje lopticu i nekad me ugrize za ruku dok ju stiska među zubima i načelno ga smatram nezahvalnikom koji ne razumije koliko se žrtvujem za njega što svaki dan dolazim prošetati ga itd. itd.
Znam, zvučim isto kao riječi koje su nam izgovarali naši starci kad bismo došli doma s lošim ocjenama, zar ne? Ili koje izgovaramo vlastitoj djeci...


Međutim, kao prvo - odluka da ga šetam je samo moj problem. On se veseli kad me vidi i tužno laje kada me nema, ali niti mi nabacuje grižnju savjesti, niti mi ima obvezu biti zahvalan.

Isto tako, ja sam možda čak sklonija razmaziti Pixie nego Joy, jer Joy nikada u životu nije bila gladna, dok je Pixie bila mala vreća kostiju koje se netko htio riješiti dok je bila štene. Stoga, kad mi je nedavno razderala deku, nisam se izurlala na nju, jer kad me pogleda tim očima (koje su za vraga baš velike, tužne i vlažne) - ja automatski zamislim što bi bilo s njom da je nisam spasila i moj bijes naglo splasne....drugim riječima - stoka se najčešće izvuče nekažnjeno!

Također, izrazom zahvalnosti svojih pasa smatram jednu smiješnu radnju koju naprave svaki puta kada se dobro nažderu: dođu, najčešće jedna po jedna, i položivši mi glavu na koljeno ili ruku, te me gledajući u oči (s puno ljubavi, zanosim se ja) - podrignu na glas u facu! S obzirom da je ovo u mnogim zemljama kompliment kuharu i smatra se izrazom najveće pristojnosti, ja sam na svoju ruku zaključila da je to izraz zahvalnosti u psećem svijetu. No vrlo vjerojatno se samo radi o provjeravanju može li se još što nažicati, i po tome se ne razlikuju dvije udomljene kujice od one čistokrvne, da se razumijemo.

Prema tome, ako tražite zahvalnost, mislim da je kod djece do 20 godina i pasa nećete naći. Ljubav, svakako. Ali ne i zahvalnost.

Ni ljubav naravno nije garancija za pristojno ponašanje - ja svoju mamu volim najviše na svijetu i jednako sam je voljela s 16, ali to me nije spriječavalo da ju bolesnu držim budnu do 3-4 ujutro i zabavljam se po Kulušiću, Lapu, Jabuci ili Đuri dok je ona doma dramila od brige - a nije bilo ni mobitela, naravno. Danas mi je žao i shvaćam zašto me zvala nezahvalnim derištem, ali tada? "Daj još jedan bambus, svira baš dobra stvar!"

To što ide mene i drugu djecu također ne ide samo udomljene, već i pasminske pse - ako niste mudro odabrali pasminu koja vam odgovara, odnosno - ne znate sa takvim psom (a kao što sam stotinu puta spomenula, ljudi pse obično odaberu samo i isključivo na osnovu izgleda), nećete se naći u puno boljem položaju od ljudi koji dobrohotno odluče udomiti nekog psa iz šinteraja koji je vjerojatno (pogotovo ako više nije štene) prošao sito i rešeto i možda čak bio žrtva zlostavljanja.

Pogotovo ako niste uzeli štenca od odgovornog uzgajivača, nego nekog "štancera" koji jeftino prodaje štence zdravstveno neprovjerenih roditelja "odličnog porijekla, bez papira"....

No od udomljenog se psa izgleda očekuje da bude toga svjestan - a sada zamislite da usvojite dijete pa da mu svaki dan govorite kako mora biti dobar jer ste ga spasili od groznog života? Sve da je to i istina, bi li bilo u redu nešto tako reći? To čak nije u redu reći niti vlastitom, biološkom djetetu, osim ako ne želite da vam odbrusi (da, jesam, sramim se): "Pa nisam ja tražila da me rodiš!"

Stoga, ako se odlučite udomiti psa samo zbog toga što mislite da će ga biti lakše odgojiti jer će biti "zahvalan" - radije se okanite ćorava posla.

Pse često nije lako odgojiti. Bili oni čistokrvni, mješanci ili križanci.

Neke je lakše odgojiti od drugih, ali u osnovi - naribati ćete se govana i pišake, da 'prostite, natrčati se loveći pubertetlijsko pseto, napsovati se kad vam razvali stvari, neće vam se baš uvijek šetati po kiši i hladnoći a zatim prati blatnjave noge i trbuhe....
Drugim riječima, nema smisla da se lažemo: biti će dana kada ćete sami sebe pogledati u ogledalo i reći - "A što je meni ovo trebalo?"


A pogotovo tokom prvih cca. godinu i pol (ili 18-20, ako govorimo o ljudima). I pogotovo kada se vraćate slomljeni s posla, vani je hladno, treba kupovati poklone za j**** blagdane, a lova nije stigla, itd. itd.

A onda otvorite vrata, a u facu vam uleti veseli vrtirep (podere najlonke, ali to vidite tek sutradan ujutro) i zavalja vam jezičinu u uho tako da se rastopite od milja.

Možda ćete u tom trenutku osjetiti i zahvalnost (konačno, tko vam se drugi baš tako iskreno i ushićeno veseli osim psa?).... pa sad mi recite - da li se ona baš jako razlikuje od ljubavi?

KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK