Menu

Zima dolazi! O odgoju polarnih pasmina - ukratko

Polarni pas – vuk u janjećoj koži?

Polarni psi uvijek su privlačni zbog svog dojmljivog izgleda (pogotovo djeci), osobito dok su kao bebice slatka mala čupava klupka. U zadnje vrijeme kao da je svaki treći pas na cesti haski, možda i Igra prijestolja ima veze s tim? No vlasnici često muku muče kad mali plišanko naraste do 25 kg, u slučaju malamuta 40 kg, i počne uništavati po kući, bježati, ignorirati svog čovjeka, tvrdoglaviti se, ne dolaziti na poziv…

To su otprilike najčešći problemi u kojima se ljudi nađu. No možda ipak postoji put kojim možete obuzdati svog „vuka“ i oboje uživati u zajedničkom životu. Pokušajte ih pogledati kroz ove naočale, možda vam se slika više svidi!


Vida Živković prevoditeljica je koja živi s dvije malamutice, Astrom (11 g. 3 mj.) i Zimom (19 mj.). Kaže da je Astra zaslužna za to što su joj odgoj i podučavanje pasa danas najveća ljubav i najveći interes u životu. O polarnim pasminama i životu s njima možete pročitati više na njezinoj stranici Vaurora, a mi smo ju zamolili da za Pasji život napiše ukratko nešto o tome kako ih je odgajala.

nasip 9 2018

Astra i Zima temperamentom su vrlo različite. Na primjer, kad s Astrom idem u redovitu istraživačku šetnju kvartom na lajni, stignem gledati Mjesec i zvijezde, a poslije takve šetnje sa Zimom osjećam se kao da sam odradila triatlon istodobno rješavajući test inteligencije za Mensu.
Astra je oduvijek jedna zen dušica, dijete cvijeća kako je odavno zovu, a već je i stara iskusnjara tako da se mogu potpuno opustiti. Mirna je i tiha, osim u iznimnim situacijama.
A Zima je brza kao strijela (i fizički i psihički), jaka kao bik i luda kao puška, tako da trebam dobru fizičku kondiciju i koncentraciju da preduhitrim ili popratim njezinu bum-tras! osobnost. Ne vjerujete?
Pogledajte kako mi se u sekundi nepažnje popela na drvo na kojem mogu zamisliti samo vjevericu ili mačku:



Osim toga, Zima će uvijek i svaki svoj osjećajčić na sav glas objavljivati cijelom svijetu.

No puno toga imaju zajedničkog i time se redovito služim dok ih odgajam i učim.

Obje imaju svoje mišljenje o svemu i svoju ideju kako bi nešto trebalo ići.
Obje su jako ponosne kad se netko oduševi tom njihovom idejom i to im je jedan od najvećih motivatora u životu.
Obje ne vole kad im se stalno govori što da rade, kad ih se stalno nešto drila ili kad im se stalno govori što su pogrešno napravile.
To im je jedan od najvećih demotivatora u životu.

Astra i Zima 19.12.2018. copy
Astra i Zima

Zato se za učenje najčešće služim oblikovanjem onoga što one same nude. Tako sam, naprimjer, Zimu naučila da DOĐE NA POZIV:


Dok je bila štene, iskoristila sam prirodnu potrebu šteneta da se drži uz čovjeka za to da je odmah počnem učiti da me prati kad nije na uzici i da dođe kad je pozovem.

U svakoj šetnji na svaki njezin pogled u mene rekla bih „Da!“ i dala joj nagradu.
Kad je skužila za što dobiva nagradu, pogledavala me sve češće. I onda dolazila k meni po nagradu.
Tako sam dobila ponašanje dolaženja i počela izgovarati „Dođi!“, da je naučim tu riječ.
Prvo kad bi mi već bila blizu, poslije kad bi bila malo dalje, i tako postepeno dok to nismo dobro utvrdile.
Više detalja o dolaženju na poziv pisala sam u ovom tekstu.
Također, često bih mijenjala smjer hoda i kad god bi ona krenula za mnom, rekla bih „Da!“ i dala nagradu.
I opet je ona trebala shvatiti za koje to svoje ponašanje dobiva nagradu i to joj je bilo zanimljivo.
Kad sam dobila da često pogledava gdje sam i da me prati čim promijenim smjer, počela sam se skrivati.
Ona bi se okrenula, mene ne bi bilo, odmah bi me krenula tražiti.
Za to bi dobila totalni tulum oduševljenja i nagrada.
I tako mjesecima.
Svaki dan.


Danas imam psa koji u šetnji bez uzice uvijek misli na to gdje sam ja i sama me prati. Jako često i danas za to dobije pohvalu:



A svaki tjedan je bar jedanput za to i debelo nagradim.
Vrlo rijetko trebam izgovoriti „Dođi!“, jer je taj pas uvijek negdje oko mene ili ode nešto istražiti, ali ja sam sigurna da će se vratiti sama.
A ako je trebam pozvati jer sam uočila neku opasnost, ona vrlo pouzdano na poziv reagira.




Kad smo kod NAGRADA, bilo mi je vrlo važno utvrditi što je za svaku od njih nagrada. Astra bi se prodala za hranu i za maženje s nepoznatima, iza toga slijedi moja pohvala i ponos. Zima će prvo reagirati na aktivnost i moju pohvalu, onda tek na hranu i igru i druženje sa mnom podjednako. Nju vrlo lako na bilo što mogu dobiti ako potrčim, a zajedničkim trčanjem i svojim veseljem najbolje ću je i nagraditi. Ako ih ispravno nagrađujem, onim što im je važno, lakše ću od njih dobiti da prije toga naprave ono što je meni važno.

Osim oblikovanja njihovih ideja u željeno ponašanje, bilo mi je važno i da imam pse koji u velikoj većini slučajeva SAMI ZNAJU ŠTO TREBAJU RADITI, bez mojih uputa i bez toga da ih ja na bilo koji način direktno kontroliram. To sam ih aktivno učila od prve sekunde. Evo primjera:

Zima je došla k meni s 2,5 mj. Kad sam joj prvi put počela pripremati zdjelu s hranom, dojurila je do mene i počela lajati kao blesava.
Načas sam ostala zatečena, no odmah mi je bilo jasno da želim isti čas prekinuti to ponašanje. Ali ne tako da kažem Ne! ili bilo kako fizički utječem na nju.
Zašto?
Prvo, pas još nije imao blage veze što znači ne, a drugo, željela sam ju naučiti da je „kontrolira“ kontekst, a ne ja.
Što znači - da nauči kako se u nekom kontekstu sama od sebe treba ponašati bez mojih uputa.
Zato sam odmah PROMIJENILA KONTEKST koji izaziva to ponašanje koje ne želim.
Napustila sam zdjelu i otišla u drugu prostoriju, ona za mnom.
Razmislila sam, što želim da radi dok ja pripremam hranu? Želim da bude mirna (ne skače) i da bude tiho (ne dere se).
Okej, da vidimo kako ću to postići.


Vraćam se u kuhinju do zdjele, ona ide za mnom.
Isti čas kad je došla do mene, koja sam sad kraj zdjele, prije nego što je stigla zalajati, ja sam joj spustila nagradicu.
Kad ju je pojela, odmah sam joj spustila drugu. Pa treću, itd.


Aha! Nagradice padaju s neba dok sam kraj zdjele i šutim, a zdjela se priprema.
Odmah ću i sjesti, tako mi je zgodnije dok gledam gore u nebo…

Nagradice padaju i dalje. Na kraju dođe i zdjela, koju je dočekala mirno sjedeći i šutke.
POSLJEDICA
šutnje i mira je zdjela s hranom.
Bingo!


U idućih nekoliko dana sve sam više prorjeđivala nagradice, pazeći da ne čekam predugo da ne počne lajati, a i da ih dajem ipak sve rjeđe jer poanta nije da stalno dobiva nagrade dok čeka hranu.
I za dva-tri dana nagradice više nisu bile potrebne. Zima sada zna: kad se priprema zdjela, negdje je u statičnom položaju i šuti.
Kontekst pripremanja zdjele govori joj što treba raditi, a ne ja.
A kontekst sam tijekom učenja organizirala ja da joj omogućim da lekciju uspješno svlada, nisam čekala da se to dogodi samo od sebe.


Kad smo već kod toga, jednim se važnim alatom također služim da ih svašta naučim: PRIMJEĆUJEM POŽELJNA PONAŠANJA koja rade same od sebe i uvijek im potvrdim da je to ono što želim i nagradim ih. Tako stvaram čvrste navike, jasno im dajem do znanja što želim da rade u određenim situacijama.

Naprimjer, bilo mi je važno naučiti ih da se smjeste kraj mene ako se ja negdje smjestim, a ne da lutaju naokolo.
Jednostavno sam nagrađivala svaku blizinu i statični položaj. I to je postala čvrsta navika.
Evo nas u Gorskom kotaru pred kućom oko koje nema ograda:


Office

Također, budući da ne čekam da pogriješe, izbjegavam ono gore spomenuto demotiviranje ako im stalno govorim što ne valja i pokazujem nezadovoljstvo.
Odgajam ih PROAKTIVNO, a ne REAKTIVNO.


Recimo, u šetnji smo bez uzice i ne želim da samo tako prilaze svim psima, pogotovo ne psima na uzici.
Ako se pojavi pas, promatram recimo Zimu i čekam da ga uoči. Čim ga je uočila, a dok još nije ni zakoračila nikamo, ja kažem „Da!“ i dam nagradu.
Time sam joj rekla - super je vidjeti psa, ali i mirno ostati ovdje gdje jesi.
I dosljedno i uporno tako razvijam naviku.
U idućoj fazi te vježbe čekam da me pogleda. A pogledat će me jer će se zapitati gdje je Da! i gdje je nagrada.
Tako sam Zimu naučila da me pogleda kad vidi psa (onda ja kažem ili možeš ići pozdraviti ili idemo dalje), dijete s loptom za kojim bi inače trčala, skejtera, džogera i slično. Za bilo koje učenje, pa i ovu vježbu, jako je važno paziti na tzv. prag reakcije.


Proaktivno sam je naučila i da ne skače na moj krevet ujutro kad me želi pozdraviti.
Kad sam vidjela da želi skočiti, tj. već je skočila prednjim nogama, nisam je odgurivala ni govorila ne, nego sam se spustila prednjim dijelom tijela s kreveta i mazila je tako (ona se jasno vratila za mnom na pod).
Odmah iduće jutro preduhitrila sam je, spustila sam se dolje i dolje je dočekala.
Malo po malo došli smo do toga da sad mirno čeka tamo gdje leži (a to je kraj mog kreveta) dok se ja ne probudim, dignem, obučem i dođem je pomaziti.


U svemu što ih učim uvijek pazim da im dam JASNU STRUKTURU I PRAVILA, POSTAVIM GRANICE.
To postižem time što sam već rekla, da ih proaktivno učim što trebaju raditi.
Jako pazim da sam DOSLJEDNA, da je ono što tražim od njih uvijek isto. Tako olakšavam život i njima i sebi, one znaju što se od njih očekuje, a ja se ne moram uvijek oko nečega natezati, uvijek na nešto paziti, čak ne moram ni stalno davati upute i kontrolirati ih, jer ih učim da većinu toga automatski rade same, kao što sam rekla.


Naglašavam riječ „učim“ zato da istaknem kako NEMAM NEREALNA OČEKIVANJA od njih:
  • da znaju hrvatski, da znaju što neke riječi znače prije nego što sam ih to naučila (ne, dođi, čekaj, stani, prestani, smiri se…)
  • da se sami od sebe znaju ponašati u ljudskom svijetu onako kako ja želim, a što se možda kosi s njihovim prirodnim potrebama (ne laj, ne kopaj, ne lovi kokoši i mačke, ne trči za svim psima, budi miran u kući 12 sati na dan bez ikakvih aktivnosti…)
  • da sve nauče preko noći jer meni to sad hitno treba (nemam vremena i nemam živaca za odgoj)
  • da se uvijek savršeno ponašaju i kad znaju što treba raditi (možda je distrakcija prevelika, možda ih nešto boli, nervozni su zbog sto razloga, vruće je, žedni su…)

Osim automatskih navika i ponašanja koje očekujem od njih, također želim i da s voljom REAGIRAJU NA MOJE UPUTE kad su upute potrebne.
I to ih moram aktivno i dosljedno učiti, i to tako da im bude zanimljivo i da im se isplati (omogućiti uspjeh i pohvaliti ih i nagraditi, ne drilati stoput zaredom, nagraditi onim što im je važno).


Naprimjer, ono čekanje da se pripremi zdjela iskoristila sam za to da Zimu učim ČEKAJ i MOŽE.
Kako mi je ponudila sjedenje, prije spuštanja zdjele bih pokazala rukom (dlan gore) i rekla Čekaj!, onda bih odmah spustila zdjelu i odmah rekla Može!
Onda sam malo produljila vrijeme između spuštanja zdjele i Može!, zato da ne bude spuštanje zdjele signal za dizanje iz sjedenja, nego moja riječ Može.
Ako bi se ona slučajno digla bez moje riječi Može, zdjela je odmah išla u zrak.
Opet bez mojih uputa, samo kontekstualno učenje. Jako brzo je pokopčala.


Onda taj čekaj-može prenosim i na druge situacije, neizlaženje iz auta bez dopuštenja i slično.
Ali struktura uvijek treba biti jasna, ako je čekaj, onda treba slijediti i može, jer trebaju znati dokle se čeka.
Ne odlučuju one kad će prestati čekati, nego ih ja učim jasno pravilo. Čekaš dok ja ne kažem može.
(Ako se pas stalno diže prije može, znači da idemo prebrzo, da još ne zna toliko čekati. Trebamo mi prilagoditi učenje, a ne korigirati psa jer se digao.)
Događalo mi se da preuzbuđena Zima izleti iz auta sama.
Onda bih je samo vratila u auto i idemo ispočetka. Jako brzo je shvatila da neće proći nikakva iznimka, i ta mirna dosljednost je bila dovoljna da to brzo usvoji.


FB predpredzadnja

Zašto ne upotrebljavam zabrane? Moji psi znaju što znači Ne!, naučili su to kao informaciju, a ne prijetnju.
No ja se time jako rijetko služim.
Zato što situaciju u kojoj trebam reći Ne, a koja se ponavlja više od dvaput, smatram situacijom u kojoj nisam dobro naučila psa što treba raditi. Ili sam od sebe ili uz moju uputu. To je za mene situacija u kojoj pas i dalje ima potrebu raditi to što je htio, a mi smo samo rekli ne smiješ.
A meni bi bio cilj naučiti psa da nema potrebu to više raditi u toj situaciji jer sam ga ja naučila nešto drugo.


Kao primjer ću navesti Zimu i mačke (ili drugi plijen).
Mislim da ću je to još jaako dugo učiti jer zbilja mogu reći da totalno poludi kad vidi da mačka ili nešto drugo pojuri.
Ima jake nagone i adrenalinski mozak i takav chase je totalno izbaci iz cipela, a posljedično onda bome i mene koji put.
Meni je nekoliko puta automatski izletjelo Ne!, kad bi me mačka iznenadila, Zimu bi zaustavilo dijelom to, a dijelom kraj lajne, ali to apsolutno ne mijenja njezino stanje u trenutku kad vidi mačku.
A to je meni cilj: da je naučim, kao i za sve drugo, da me pogleda kad vidi mačku, dakle da joj proradi mozak, i onda vidimo dalje.
To već sada mogu postići kad je mačka na miru i ne preblizu, no krajnji cilj je još daleko.
Ali to me ne sprječava da i dalje radim na njemu.


Drugi primjer za koji je uobičajeno govoriti Ne, a ja to ne radim, bilo bi uzimanje hrane bez dozvole.
Ja svoje pse učim da im nije na raspolaganju hrana koja im je dostupna ako ja tako ne kažem ili im je ne dam.
Tako sprječavam krađu hrane sa stola, iz ruku, iz torbica na klupama, s pultova i slično.


Da bih to postigla, od prvog dana počinjem s vježbicama SAMOKONTROLE, iliti susprezanja impulsa i aktiviranja razmišljanja.
Te vježbice utječu na sve druge sfere u kojima pas u času uzbuđenja treba aktivirati mozak, a ne samo reagirati u afektu.
Smiruju pse, dobro ih odgajaju, učvršćuju vaš odnos – pas uči reagirati na vas i kad pada u afekt…
I, najvažnije, pas uči donositi dobre odluke, sam izabrati ono što mu nosi dobre posljedice. Mala slatka Zima stara deset tjedana ovdje demonstrira kako smo mi to počeli:



Kad se sve zbroji i oduzme, ODNOS je ono što vidim kao ključno u suživotu sa svoje dvije polarke.
Sve ovo o čemu sam govorila direktno utječe na naš odnos:


Astra i Zima u mene imaju povjerenja jer nisam nepredvidljiva (mrkva-batina) i znaju da se mogu pouzdati u moje vodstvo i moje upute, nemaju me se zašto bojati i zazirati od mene;
  • zbog jasnih pravila i granica nema stalne nervoze i navlačenja;
  • zbog njima zanimljivih metoda nema dosade ni prisile;
  • zbog čvrstih životnih navika nema nesigurnosti u raznim situacijama;
  • zbog zanimanja za njihove ideje i mišljenje i potrebe partneri smo u ravnopravnoj razmjeni želja;
  • zbog svega navedenog mogu uživati u slobodi istraživanja bez uzice, odlazaka na razna mjesta i sudjelovanja u svim mojim aktivnostima.

Nadam se da su sa mnom sretne koliko sam i ja s njima!

priprema6


Vida Živković
P.S. Više o polarcima čitajte na www.vaurora.com


Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!

Pasji život™

Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete  link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.



KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK