Felixov dnevnik - kako sam proslavio prvi udomidan

Napisala: Mia Bašić Stanić

Bok svima, ovaj put nešto potpuno drugačije - piše vam Ljudovica, a ne Felix. :) Danas je Felixov prvi udomidan, to jest, prošlo je točno godinu dana od sudbonosnog dana kada smo Ljudov i ja sjeli u auto za vrijeme snježne mećave i otišli u Rijeku po jednu od ljubavi našega života.

Sjećam se dana kada je Aleksandra Pleša iz Udruga prijatelja životinja KIRA objavila Felixove (tada se zvao Karl) fotografije na svojoj stranici i objavila da mu traži dom. Bio je toliko šarmantan, sladak i poseban na tim fotkama da je postao pravi hit i objava je podijeljena ogroman broj puta. Nešto što se nažalost ne sreće često u svijetu udomljavanja pasa i što će se, nadam se, promijeniti. No, da nije bilo tako, ja objavu ne bih ni primijetila jer nismo ni imali u planu udomiti psa, tako da nisam aktivno ni tražila ni pratila takve objave (iako sam ih dijelila).


Felix u sudbonosnoj objavi (fotka: Ivana Barić, za udrugu Kira)

Malo je reći da sam se zaljubila - proslijedila sam objavu Ljudovu i on je odmah shvatio da je situacija krajnje ozbiljna. Supruga mu se zaljubila u drugog frajera, a što je najbolje, on se na to nije naljutio, nego se i on zaljubio u njega! Čim sam dobila njegov pristanak, kontaktirala sam Aleksandru, kao u nekom transu, iako zapravo nisam bila 100% sigurna u tu odluku i istovremeno sam bila i uzbuđena i uplašena. Predstavila sam se, napisala nešto o nama te postavila pitanja o malcu, s obećanjem da ću je nazvati sutra ujutro jer je tada već bilo dosta kasno. 

Idući dan sam se i čula s Aleksandrom - rekla mi je da za njega ima preko 150 upita i da joj je jako teško odlučiti kome će ga dati. Tu sam već počela paničariti, jer u mojoj glavi nijedan scenarij osim onog gdje on postaje dio naše obitelji nije dolazio u obzir. Postavila mi je nekoliko dodatnih pitanja (uz sve što sam joj već rekla o nama i o tome kako se planiramo brinuti za njega) i rekla da će mi se povratno javiti kada razmisli. Prošlo je neko vrijeme (meni se činilo kao da je prošlo par mjeseci) do njene povratne informacije i, s obzirom na to da pišem ovu objavu, jasno je koji je bio odgovor - prošli smo provjeru i Felix je naš! Odmah smo počeli s pripremama za svoje malo štene (više o životu sa štenetom možete pročitati u knjizi tete Rujane) i strpljivo, ali uzbuđeno, čekali vikend i odlazak po njega. Iako su nas neki plašili time da je pas velika radost, ali i velika briga i pitanjima o tome želimo li se zaista upustiti u to, mi smo bili sigurni u svoju odluku. 


Tko se ne bi zaljubio u njega? (fotka: Ivana Barić, za udrugu Kira)

Par dana kasnije je stigao vikend, a s njime i snježna mećava. Kako smo mi u Zagrebu, a Felix je bio u Rijeci, malo nas je bilo strah krenuti na put, no ipak smo krenuli i par sati kasnije, sjeli smo na kavu s Aleksandrom i zatvorenim transporterom. Često sam čitala o tome kako su udomljeni psi pri prvom susretu poletjeli u naručje svojim udomiteljima, no kada su se vrata transportera otvorila, u njemu je bilo malo, mršavo, jadno psetance koje se treslo i nije nam dalo da ga uzmemo u ruke. Stisnuo se uz Aleksandru, prvu osobu uz koju je osjetio sigurnost i toplinu doma i nepovjerljivo nas promatrao. Kada ga je Aleksandra htjela dati meni u ruke, tresao se, a kada mi je sjeo u krilo, odmah se ispovraćao po meni. :) Dala sam ga Ljudovu, da se očistim, pa je malac povratio i po njemu. Neki psi zapišaju svoj teritorij, a malac je po svom povratio. :)


Tko bi rekao da će ovaj neustrašivi psić biti tako uplašen? (fotka: Ivana Barić, za udrugu Kira)

U jednom se trenutku ipak mrvicu opustio i to kad sam ga nazvala imenom Felix - znatiželjno je okrenuo glavicu u mom smjeru i tako sam odabrao svoje ime (na druga imena koja su nam bila u užem izboru i kojima smo ga zvali se nije odazvao). Još smo malo popričali, poslušali Aleksandrine savjete, potpisali ugovor o udomljavanju i nakon nekog vremena, trebali smo krenuti natrag doma, u Zagreb. Cijelim putem do Zagreba on je spavao (kao i mala pasica koju smo vodili u njen novi dom u Zagreb), a ja sam bila pomalo u panici. "Ok, sad je taj pas moj, što da radim s njime? Hoću li nenamjerno napraviti nešto što će ga povrijediti? Hoće li mu biti dobro kod nas?"


Na putu u novi život

Doma su ga čekale njegove stvari - podlošci za piškenje, zdjelice, igračke, a on je odmah veselo uletio u stan, popišao se posred boravka i pokakao malo dalje, obilježivši tako svoj teritorij. :) Nakon toga mi se zavukao u naručje, ovaj put bez straha i mirno zaspao. I tako je počeo novi, ljepši period našeg života i našeg braka. Postali smo obitelj od tri člana! Ovo je bila jedna od najizazovnijih godina mog života, godina ispunjena strepnjom, brigom, umorom, ali još više ispunjena veseljem, smijehom, srećom i ponosom. Udomljavanje je zakon! 



Pusa, Felixova Ljudovica Mia

Pasji život™

Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete  link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.