Menu

Bez dlake na jeziku - kako je sve počelo..

Jednom davno (oduvijek sam željela napisati knjigu koja bi počela ovom rečenicom), dok sam bila sasvim, sasvim mala, bojala sam se pasa. Kada bismo posjećivali maminu prijateljicu s faksa po kojoj sam dobila ime, točno se sjećam kako bi me tata digao na ruke prije nego što bi pozvonio na vrata. Ona je imala malog pudla koji je lajao na mene kao lud, ali moguće je da je to bio samo moj subjektivni doživljaj. Naravno da je pas lajao kada bi netko pozvonio ili pokucao na vrata – to je, uostalom, jedna od mnogih svrha psećeg postojanja, ali ja to tada nisam mogla znati. Da su mi objasnili da pas laje jer čuva kuću, a ne zato što ima nešto osobno protiv mene ili zato što se veseli gostima (jer moglo je biti jedno ili druge ili – oboje), možda bih se manje bojala. Ovako mi se dogodilo ono što se događa svakom malom psu kada se približi veliki – vlasnik ga podiže na ruke, što ovog drugog samo dodatno raspali, a mali tek tada počne umirati od straha.

Bilo kako bilo, sve otkada sam konačno svladala svoj strah od psa (a rješenje je bilo arhetipski jednostavno – hranjenjem iz ruke, u početku kroz prozor, a potom licem u lice), željela sam postati pas – a kada sam vidjela da to nikako neće ići – željela sam imati psa.
U međuvremenu je iza mene 35 godina iskustva života i druženja sa psima, a s obzirom na to da od mene vrlo često traže kojekakve savjete ne samo drugi vlasnici pasa nego i oni koji tek razmišljaju o njima, najčešće uzalud pokušavajući odgoditi taj trenutak dok djeca dovoljno ne odrastu da sav teret ne padne na njih, možda ova knjiga ima nekog smisla. Ili riječima mog prijatelja koji povremeno dovodi svoju malu kćer da se druži s mojim psima (kako bi odgodio neumitno): „Pa daj napiši knjigu o psima; toliko toga znaš i toliko ih voliš da bi bila šteta da nešto s tim ne napraviš.“
Međutim, kako nisam ni veterinarka, ni bihevioristica ili biologinja, zoologinja, trenerica ni uzgajivačica pasa, nisam mislila da imam što reći – ali mi se ideja da počnem zapisivati pseće priče činila zabavnom. Otprilike u isto vrijeme kada sam se poigravala tom idejom, nabavila sam novog psa pa sam odlučila pročitati i knjigu koju sam uz njega dobila. Bila je to klasična knjiga o odgoju i njezi pasa, a krenula sam je čitati ponajviše zbog toga što je bila na njemačkom, koji sam u zadnje vrijeme previše zapustila. Nažalost, unatoč dobrim preporukama, činilo mi se kao da čitam kakav priručnik ili upute za rukovanje nekom tehničkom napravom, a ne živim bićem. Ukratko – bilo je to sterilno, dosadno i zamorno štivo, za kojim najvjerojatnije ne bi posegnuli ljudi koji još nemaju psa, a oni su možda i najvažniji.
Naime, činjenica je da su azili za pse ili, još gore, šinteraji prepuni, a tom trendu se ne nazire kraj. Psi ugibaju ili bivaju usmrćeni ni krivi, ni dužni, a sve zbog ljudi koji su se upustili u nešto što se otelo kontroli – bilo da nisu životinje kastrirali pa su se ove razmnožile, a oni se „riješili“ štenaca na jedan ili drugi od dva okrutna i nepojmljivo zastarjela načina – ubijanjem ili napuštanjem, bilo da su uzeli psa ne razmišljajući što to zapravo znači pa im je nekako promaklo uračunati troškove držanja i hranjenja. Među njima ima i onih koji su jednostavno – odabrali krivog psa.
Psi se ne razlikuju samo izgledom i veličinom, već i temperamentom i karakterom, što se, vjerujte mi, prečesto podcjenjuje. Često su oni najmanji i najpapreniji i treba im puno više pažnje nego nekim ogromnim i mirnim psima. Neke od tih razlika se, naravno, mogu pripisati odgoju, ali puno toga leži u uzgoju, odnosno – genima. Da se razumijemo, te smo gene izmanipulirali baš mi, ljudi – i to upravo onako kako nam je u tom trenutku (često i prije više tisuća ili stotina godina) odgovaralo.
Nažalost, ljudi uglavnom odabiru psa prema kriteriju ljepote, a manje brinu o karakteristikama pasmine ili nekim drugim „banalnim“ stvarima poput veličine, a čak im i neke naizgled logične i općepoznate činjenice predstavljaju iznenađenje – linjanje, na primjer.
Ako vam smetaju dlake, kupite gmaza ili ribicu. Raspitajte se koja se pasmina manje, odnosno uopće ne linja. Ima i takvih, ali su rijetke i pitanje je hoće li vam odgovarati svojim drugim karakteristikama. Previše sam često čula priče tipa – uzeli smo djetetu zlatnog retrivera, ali ispostavilo se da je XZ (neki član porodice) alergičan/ na na dlake ili: „Pa naš je stari pas bio tako miran, a ovog treba stalno šetati, što nitko ne stigne…“, ili: „Mi smo cijeli dan na poslu, a on uništava po stanu, ne možemo više to izdržati…“, a sve te priče na kraju završe riječima „dajemo u dobre ruke“, a nekada dobrih ruku nema. Stoga je krajnji cilj ove knjige da bude više ljudi koji znaju u što se upuštaju, za razliku od onih koji će početkom sezone godišnjih odmora ili skijanja psa izbaciti na ulicu. Bilo bi idealno za psa kada bi mu oni koji su ga uzeli bili čopor, prijatelji, a ne „vlasnici“ koji sa svojim „vlasništvom“ mogu raditi što god im se prohtije.
Kao što sam napisala, nisu svi psi za sve ljude i jako je važno odabrati psa uzimajući u obzir da izgled nije sve. S obzirom na to da neki ljudi biraju životne partnere isključivo na osnovu izgleda, bojim se da ću takvima vrlo teško ukazati da fizička ljepota nije nužno najbolji mogući kriterij. Mnoge veze i brakovi nastali na takvim temeljima zato često traju kraće od života prosječnog psa.
Ali pustimo to. Želim samo reći da unatoč ogromnim razlikama u izgledu današnjih pasa, ne treba smetnuti s uma da su svi oni zvijeri iz porodice mesoždera koje se samo 1,2% razlikuju od vuka.
Da, ta mala chihuahua koju nosite u torbici po „špici“ s vukom ima više toga zajedničkoga nego što vam se čini…
Neka vas ne iznenađuje što neki mali slatki bijeli pudl ili maltezer (kao i većina drugih pasa, da se razumijemo, tu nema razlike po pasminama) prvom prilikom na preza od degustiranja ljudskog ili životinjskog dreka – a samo onaj tko ima psa ili proljev zna gdje su se sve ljudi u stanju pokenjati! To je normalno. U dreku ima vitamina koji je psima potreban, a osim toga, vašem psiću to baš divno miriše i nikada mu neće biti jasno zašto njegovi glupi gazde sjedaju nad neku rupu i olako rasipaju vitaminske dodatke koje tako uspješno proizvode u svom organizmu. Dapače, misle psi – glupani još pokušavaju prikriti taj divni miris kojekakvim umjetnim sredstvima koja u najmanju ruku vrijeđaju pa čak i oštećuju osjetljivi pseći nos!
Postoje neke metode za borbu protiv te opake navike, ali nisu uvijek učinkovite, a pogotovo zabavne – osim ako nemate izrazito razvijen smisao za skatološki humor. O tome će biti više govora kasnije u poglavlju prikladno nazvanom „Shit happens“, što je prigodna parafraza stiha pjesme Johna Lennona (Darling Boy, album Double Fantasy): „… life happens while you are busy making other plans…“
Život se događa dok mi kujemo planove bez obzira na to bio on ljudski ili pasji. Činjenica je da neke pasmine pasa prosječno žive kraće žive od drugih ili su podložne genetskim malformacijama i bolestima, a na genetiku vlasnici mogu vrlo malo utjecati. Zato je jako važno naći dobrog veterinara i doista ga posjetiti kada vam se čini da psu nije dobro. Jednostavno je zastrašujuće da ljudi umjesto toga prvo potraže pomoć na internetskim forumima, poput ovog primjera: „Zdravo svi, pas mi povraća i ima proljev već 4 dana – što da radim?“
Mnogi vlasnici nisu ni svjesni da jako mlade ili starije životinje u 4 dana mogu tako dehidrirati i oslabjeti da im možda neće biti ni moguće pomoći! Ako vam nije jasno da preuzimate odgovornost za nečiji život, nemojte uzimati psa! Više o tome u poglavlju „Je li pas za vas?“.
„Pas je pas je pas“ – da parafraziram Gertrude Stein i njezinu ružu, svaki pas je pas, ali nisu svi psi isti, stoga ovo poglavlje govori o nekim karakteristikama pojedinih pasmina i izboru psa. Naravno, pri tome ne podcjenjujem one „najobičnije“, generičke pse, koji su ujedno i vrlo često oni najotporniji, nastali križanjem dviju (križanci) ili više vrsta pasa (mješanci) – naravno, kod njih nije moguće s prevelikom vjerojatnoćom predvidjeti karakteristike, ali iz mog iskustva oni koje čovjek pokupi „s ceste“, iz nekog azila ili šinteraja, najčešće su instinktivno toliko zahvalni da će svoju osobnost vrlo spretno prilagoditi vašoj. Jer njihova je najdominantnija karakteristika upravo ono zahvaljujući čemu su uz nas već desetke tisuća godina – prilagodljivost.
Pa zašto onda nisam opet uzela jednoga takvog? Kao što sam rekla, zaljubljena sam u Parson Russell terijere pa sam htjela još jednom u životu doživjeti taj mali uragan – ovoga puta znajući točno u što se upuštam. Rezultat? Dopuštam da Chili i Joy nemaju u dlaku isti karakter, ali razlika je otprilike kao kada ljudi imaju dvoje djece s malo većom razlikom u godinama; bez obzira na to što su ih odgojili isti roditelji, ona su uglavnom posve različita. Naime, svi se mi mijenjamo – ja otprije 20 godina nisam ista osoba kao danas – samim time, sve da je Joy klon dobiven iz Chiline stanice (a u Americi ima i toga – cijena je 50 000 – 100 000 $) – one nikada ne bi mogle ispasti iste jer ih nije odgojila ista Rujana.
Uostalom, zaključila sam da bi Joy mogla biti moj zadnji terijer; to naravno ne znači da kanim umrijeti mlada, pošto to s 44 godine više i ne mogu, nego da se nadam da će biti zdrava koliko je to moguće s obzirom na genetiku, a oko ostaloga ću se morati potruditi sama. Dakle, ako poživi oko 15 godina, što je inače standard ove i još nekih uglavnom manjih pasmina, ja ću tada imati gotovo 60 godina, što – iz svih razloga koje sam već navela, definitivno nije dob kada bi prosječan čovjek više trebao nabaviti tako aktivna i zahtjevna psa. Isto vrijedi i za ljude koji u četrdesetima rode dijete pa očekuju od svojih roditelja da se njime bave…. za sve postoji vrijeme. Ima i mirnijih ili prilagodljivijih pasa kraćih nogica ili, kako bi Cesar Millan rekao, s nižom razinom energije uz koje ću moći dočekati duboku starost, ako je ikada dočekam. Iako, poznavajući sebe, pretpostavljam kako ću dočekati tu tzv. duboku starost kuće pune raznoraznih pasa i sa strojem za izbacivanje teniskih loptica. A kad smo već kod starosti, moji su je psi uglavnom dočekali – neki su imali više sreće, a neki manje, što možete pročitati u poglavlju „Ide vrijeme, dođe rok…“. Pripremite maramice.
I na kraju, dobar je dio ove knjige napisan na telefonu, u pauzama kada je mali monstrum spavao. Kada bih uzela olovku (ili bilo koji drugi predmet, kad smo već kod toga), to je odmah bio poziv na igru. Laptop je nešto na što se činilo posve zgodno sjesti, a usto bih toliko često završila u nekom zaguljenom položaju s malim čudovištem u krilu ili na ramenu. Vjerujte, kada mali terijer (i većina drugih štenaca s mliječnim zubićima kao u vampira) spava, zadnje što želite je probuditi ga da odete po sredstvo za rad. Jer od rada sljedećih nekoliko sati neće sigurno biti – baš ništa.
Samim time, jedno od najvažnijih poglavlja psećeg života je upravo i najzahtjevnije i najvažnije razdoblje bilo čijeg života, a to je „Djetinjstvo“.
Bit će riječi o ishrani, dreku, pišalini, osiguravanju opasnih predmeta u kući, navikavanju psića na vaš ritam života i aktivnosti od kojih se on sastoji, kao što su prije svega odsutnost od kuće, a potom sve ostalo – kuhanje, klopanje, spavanje i da, seks.
Seks, zašto seks, pitate se? Napomenut ću samo da se uz malo štene u seksu mogu opustiti samo ljudi koji rade u laboratorijima koji provode pokuse na životinjama pa su imuni na cviljenje i arlaukanje, jer ako psića ostavite izvan sobe, zavijat će tako da bi vam susjedi mogli pozvati policiju i/ili društvo za zaštitu životinja, a ako ga pustite u sobu, bolje je da ste skloni piercingu, pa čak i intimnih dijelova… ili da imate pimpek ispod jastuka. Objasnit ću vam kada dođe vrijeme za to.
Usto, ljudima koji nemaju životinje može biti neugodno „to“ raditi pred Flokijem ili Mickom, ili ako nisu skloni iste pustiti da ih „jašu“, dobro će doći poglavlje „Sexy beast“ koje sadržava niz praktičnih savjeta i pregršt zabavnih vinjetica na tu temu…
A kada smo već kod seksa, moj pudl Charlie postao je otac u poznijoj dobi od čak 10 godina, zbog čega je dobio nadimak Zvonko prema hrvatskom glumcu Zvonimiru Rogozu koji je bio poznat em po tome što je zajedno s legendom nijemog filma Hedi Lamarr glumio u prvom europskom erotskom filmu „Ekstaza“, em po tome što je u svojim devedesetim godinama života dobio dijete s cirka 60 godina mlađom suprugom. O seksualnom nagonu, a ne o europskom erotskom nijemom i crno-bijelom filmu, više u poglavlju „Gonade, gonade“. O skotnosti i porađanju pasa također ponešto znam – ne baš svojom voljom. Naime, bila sam neodgovorna pa sam u istom stanu držala muškog i ženskog psa, nekastrirane, naravno. Bilo je pitanje trenutka kada će se nešto dogoditi – mislim, i ja sam se dogodila, a vrlo vjerojatno i mnogi od vas. Uostalom, da to baš izrazito nisam priželjkivala, sigurno bih ih kastrirala. Ovako sam bila prisiljena dati otkaz i provela dva mjeseca kao primalja. I nije mi ni najmanje žao. Uostalom, tada sam počela pisati svoju prvu knjigu i otkrila što želim raditi u životu, tako da u neku ruku i svoju karijeru dugujem – najboljem čovjekovu prijatelju.
I na kraju, lijepo vas molim – počnite od poglavlja „Je li pas za vas?“.
Riješite priloženi upitnik. Pogledajte se u ogledalo. Pljunite istini u oči i shvatite da vas nitko nikada neće bezuvjetno voljeti pa ni vi sami. Srećom, tu su psi. A psi su, naravno – zakon.

KOMENTARI

Share
back to top
The most visited gambling websites in The UK