Shit happens
- font size decrease font size increase font size
SHIT HAPPENS, odlomak iz knjige Bez dlake na jeziku - o psima i ljudima koju u elektronskom obliku možete kupiti ovdje!
Ukoliko vam je milija papirnata (i skuplja varijanta, kliknite ovdje).
"S obzirom na to da mi se činilo previše perverznim ovu važnu, ali neugodnu temu staviti u poglavlje o hrani, bila sam prisiljena dodijeliti joj vlastito poglavlje, a vidjet ćete i zašto.
Sada vas molim da zamislite da postoji grupa za samopomoć vlasnicima pasa govnoždera (GSVPG), a vjerujte mi, trebala bi! Molim one slabijeg želuca da preskoče ovo poglavlje jer ako ni do sada nisam bila baš pretjerano pristojna, onda vam je jasno što slijedi... priznanje:
„Ja sam Rujana Jeger i moj pas jede drek.“
Možda bi bilo točnije reći da moji psi jedu drek, pošto imam dva, a šećem tri, međutim Liza je fina starija gospođa i više to ne radi, ili barem ne u zadnje vrijeme, pa je ne želim ureći. Susjed je katastrofa, ali recimo samo da se s njim ipak ne ljubakam pa ako ga zateknem na djelu, urlam i odvučem ga od predmeta žudnje, ali ne živciram se previše. Priznajem, licemjerna sam, ali nisam njegova vlasnica, a u šetnji ne razmjenjujemo baš previše nježnosti jer smo previše zauzeti igrom. Međutim, ona koja me zbilja izluđuje je moja mala, bijela, nevina faca koja se konačno pojavljuje iz grmlja oblizujući se…
Lovački instinkt, ponosno sam pomislila kada sam vidjela da se zavlači u grmlje. Sigurno je nanjušila neku divlju životinju! Naravno da je zadnje što bih željela to da ulovi i ubije neko stvorenje, ali nema mjesta strahu jer izdajnički su joj bijeli brkići zbog kojih izgleda tako neodoljivo (ista je kao psić Milou iz Tin Tina) smeđi od netom požderanog proljeva. Ljudskog, naravno.
Kako znam da je proljev? Pa recimo samo da imam jako, jako puno iskustva s tim stvarima. I da, mogu razumjeti da je netko s proljevom bio prisiljen pokenjati se tamo gdje inače vrlo vjerojatno ne bi. Naime, 1987. sam jednom učinila isto u Central Parku u New Yorku. Međutim, tada je to bilo puno opasnije po mene nego po nekog nevinog šetača pasa, jer takvih nije ni bilo. Osamdesetih godina ljudi noću nisu odlazili u Central Park osim ako nisu imali štogod za prodati – sebe ili drogu, na primjer, ili nešto od toga kupiti. U svoju obranu mogu samo reći da sam se potrudila svoju sraćku zakopati poput mačke. Imala sam osamnaest godina i nisam bila svjesna opasnosti, ali sam već bila iskusna vlasnica nepopravljive govnožderke. (Inače, pravilan izraz za to je coprophagus od coprophagia, ali značenje je upravo identično, stoga ne vidim zašto bih se uvijeno izražavala… vjerojatno ste shvatili da mi to nikada nije bila jaka strana.) Stoga sam se potrudila da neki šetač psa ne naleti na „minu“. Danas, gledajući kojekakve kriminalističke serije o njujorškim policajcima, čini mi se smiješnim da mi je to bila najveća briga, kada sam i ja mogla završiti u komadima zakopanim ili rasutim po parku…
Ali nisam.
Možda sam pošteđena kako bih svijetom širila svoju poruku, govorila o stvarima o kojima je drugima neugodno. Dakle, kada se radi o proljevu…
- Mogu ga nekako u sebi opravdati (jadan čovjek, što je mogao), pogotovo ako istome nije priložena papirnata maramica, pri čemu ne mogu izdržati a da se ne zapitam: Čime li se obrisao i kako li mu je bilo onako mljeckavih guzova hodati dalje?
- Vidim što je zločinačko pseto radilo pa se neću zeznuti i davati joj nešto iz ruke, a pogotovo mi neće pasti na pamet uzeti je u ruke niti ću joj približiti lice jer ima tendenciju poskočiti i polizati me po nosu, što je generalno simpatična stvar ako ste naklonjeni pasjem rodu i bolujete od amnezije pa ne znate gdje je već ta slatka njuškica bila... mislim, ne zaboravimo da se psi upoznaju njušeći jedni drugima šupčiće, što je jedini razlog zašto više ne želim biti pas.
Iako ima i određenih prednosti – mislim, biti pas. Zamislite, jedini vam je zadatak da budete slatki i umiljati i da se bar pravite da volite svog dvonošca i ne morate baš ništa drugo raditi. Zanimljivo je da istodobno osjećam određeni prijezir prema ljudima koji upravo tako zarađuju svoj kruh svagdanji – a ima ih...
Za razliku od mekog, tvrdo govno me posebno izluđuje…
- Mislim da je dotična osoba mogla barem stići iskopati nekakvu rupicu i to poslije pokriti kamenjem ili zemljom.
- Ni po čemu na psu ne može se vidjeti što je radio, barem dok već nije prekasno i nanjušili ste mu dah – a to pak znači da ste mu bili opako blizu!
Uostalom, nije baš fer da vlasnici pasa moraju za sobom skupljati govna, dok seronje nisu u stanju upotrijebiti plastičnu vrećicu i poslije je baciti u smeće. Poput jednih mojih prijatelja kojima se zaštopao WC preko vikenda, ali vjerojatno ne želite doznati detalje.
Pri tome su vlasnici pasa stigmatizirani jer roditelji s malom djecom, često jaka „protivnička sila“ u svakom gradskom parku (a kad vidim ljude koji ne skupljaju za svojim psima, potpuno ih razumijem), sigurno misle da su baš sva govna po parkovima maslo životinja...
Off the Leash by Rupert Fawcett
Iako vjerujem da ovo poglavlje/knjigu čitaju samo vlasnici pasa, riskirat ću pa ću iznijeti pravu istinu: ne, dragi moji, upravo je fascinantno gdje su se sve ljudi u stanju usrati! Međutim, to je tajna koju znaju samo vlasnici pasa i oni koje je pritislo!
Neki su parkovi oboružani besplatnim toaletima koji su čak i pristojno čisti, ali svejedno su prilično poznati po tom fenomenu. S druge strane, roditelji koji nemaju pse naravno ne mogu znati tko je autor nekog sranja. Mislim, moja draga Liza u stanju je tako se istovariti da mi je ponekad ona standardna crna vrećica za skupljanje – knap! Majka mi je jednom pobjedonosno donijela cijelu gomilu onih plastičnih rukavica za jednokratnu upotrebu u nadi da će mi to pomoći u tom zadatku. Gledala sam je s nerazumijevanjem. Objasnila sam joj da drek primim vrećicom i onda je prevrnem pa mi ruke ostanu čiste. Ona mi je pokušala objasniti da isto to mogu s rukavicom. Dijalog koji je uslijedio nije za ponavljanje, ali imao je veze s količinom i konzistencijom.
Ali ne brinite: kako svi vlasnici ne skupljaju za sobom niti svi ljudi kenjaju po grmlju, tako ni svi psi ne vole jesti govna. Neki se više vole uvaljati!
Ali poznato je da se ljudi u nevolji lakše zbliže.
Moja kujica Kiki bila je apsolutno nezaustavljiva govnožderka. Tada sam, kao i danas, često šetala po parku Ribnjaku gdje sam imala grupicu poznanika i prijatelja, uglavnom manje-više vršnjaka koji su također imali pse. Psi su nam zapravo bili izgovor za skupljanje u parku, prve cigarete i ljubakanje na klupicama.
Kiki i mačak Murko
Sjećam se jednoga dečka jer mislim da sam mu se sviđala, što mi je imponiralo jer je bio nekoliko godina stariji, ali ubijte me, ne znam više kako se zvao, no naravno, sjećam se imena njegova ruskog hrta – zvao se Aron.
Ruski hrt - Borzoi
Aron je isto bio pasionirani coprophag i veliki prijatelj moje Kikice koja je možda imala 5 kilograma pa ju je ponekad znao i nježno podići i nositi za kožu na vratu. Ona se nije bunila, dapače. Divno su se igrali, ali postojalo je još nešto u čemu su bili jednostavno nenadmašni: lociranje ljudskih govana. Sjećam se jedne zime kada smo utrčali za njima u grmlje. I bez daha od trčanja ih ugledali ih kako veselo ližu onako rijedak, jušniji, još topao proljev koji se lagano isparavao na snijegu. Međutim, ništa nije pomogalo: ni batine, ni vikanje, ni pranje zuba u ledenoj fontani, oni su i dalje bili nepopravljivi. Tada sam u nekoj od svojih brojnih knjiga o psima našla koristan savjet: posuti spornu poslasticu paprom ili ljutom paprikom!
Sljedećih smo nekoliko dana/tjedana/mjeseci, ne sjećam se ni ja više, šetnje provodili tako da smo se provlačili kroz grmlje i paprili drek iz paprenki koje smo uvijek nosili sa sobom... iskreno, ne sjećam se više ni koliko je to bilo učinkovito. Ali nama je tada bilo zabavno.
Ne znam više ni zašto i kako smo se prestali družiti: ili je on odselio ili sam ja krenula u srednju školu – uglavnom, više nisam provodila toliko vremena u Ribnjaku, a ako i jesam, to je bilo ljubakajući se i bez psa.
Otprilike dvadeset godina kasnije, kada sam otišla posjetiti oca u Toronto, jednan mi je stari prijatelj, koji je devedesetih odselio iz Zagreba u Kanadu, rekao da će baš tada biti u blizini u porodičnom posjetu prijatelju iz Zagreba i njegovoj ženi pa neka navratim. Bilo je to samo sat vožnje vlakom, a nismo se vidjeli godinama.
I tako ja pozvonim ljudima na vrata i čovjek koji mi je otvorio učinio mi se jako poznat! Upoznajem se tako s njegovom ženom i djecom, pozdravljam se s onim prijateljem i njegovom ženom, razgovaramo svi uglas, kadli taj čovjek meni kaže da me odnekuda poznaje, ali ne može me nigdje smjestiti…
Potom krene tipično senilno unakrsno ispitivanje: znaš li ovoga, znaš li ovoga, u koju su srednju školu išao, gdje si izlazila, ovamo, onamo i na kraju nastane neka napetost u zraku, kao da ćemo uskoro obznaniti da smo se ševili na tulumu, ali nam je malo neugodno jer su tu i djeca, tinejdžeri, kadli nam oboma sine:
„Pa mi smo...“, počnem ja šireći ruke, „skupa, u Ribnjaku...“ „Po grmlju!“ usklikne on raznježeno, na što se njegova žena krene neugodno gnijezditi u stolici.
„Skupa“, dodam ja, a domaćini se zgledaju.
„Paprili govna!“ složno smo uzviknuli i zagrlili se kao stari ratni drugovi!
Tu je tek nastala opća zbunjoza. „Što ste radili?!“
Nakon toga oduševljeno smo prepričavali naše epizode, ne izostavivši ni onu s proljevom koji se još pušio. Kada smo završili, njegova je žena izgledala kao da bi joj bilo draže da smo se ševili – ako ništa drugo, barem ne bismo to u detalje prepričavali u pristojnom društvu.
Upravo je u tome poenta cijele ove priče: ljudima je ta pasja navada toliko šokantna i jeziva, da se nemaju hrabrosti nekome izjadati pošto su sigurni da njihov pas nije normalan i da se to događa samo njima, a sigurna sam kako je neke ljude navela i na to da se takvog psa riješe u uvjerenju kako se radi o nekakvom poremećenom čudovištu. Pogotovo ako je mali rastom, jer malim psima se obično više toga dopušta: sjede nam u krilu, spavaju u krevetu, skaču po namještaju i dijele „puse“.
Mislim, ipak pokušajte zamisliti psa od 40 – 50 kg kako vam sjedi u krilu i liže vas po nosu, pogotovo ako znate da veliki psi često i više sline, da im je jezičina duga i po 30 cm, a široka jedno 10 te ima učinak otprilike kao da namočite omanji ručnik toplom vodom i onda nekoga time pljuskate po faci. Tjelesni im je miris također jači, a s obzirom na to da vas je i maleni pas u stanju izgurati s kreveta, veliki pas bi vas ili zdrobio ili posve izbacio.
Moj omiljeni strip autor, možete ga pratiti na Facebooku
Iako možda i nije tako – ne valja suditi po malim razmaženim bezobraznicima, možda veliki psi baš paze da ne dekomodiraju vlasnike, ali moram priznati da nisam bila u iskušenju probati. Liza ima 30 kg i spava na podu pored kreveta, iako otvoreno priznajem – da sam je imala kao posve malo štene, sigurno bih se ulovila u tu zamku i spavala bi sa mnom u krevetu. Ovako, na sreću, imamo samo jednog ugursuza.
Upravo zbog svega toga smatram da bi jedna GSVPG bila prilično dobra za mentalno zdravlje mnogih izluđenih vlasnika, koji mi tek nakon dužeg poznanstva tu i tamo uvijeno daju na znanje da je „Fifica pojela nešto gadno“, ali da vidite samo kako se ozare kada ja, kao i obično, izgovorim ono što mnogi misle, ali se ne usude verbalizirati pa ispričam neku kraću anegdotu o govnima!
Odjednom na njihovim licima ugledam sreću i olakšanje, a pogotovo ako se radi o postarijim gospođama s malim psima (od kojih su većina obično bijeli, brkati tipa Westie, Shih Tzu ili maltezer pa vi sada zamislite kako to izgleda). Vjerujem da upravo takav osjećaj psihoterapeutima daje snage da i dalje rade svoj posao...
Bijeli brkići moje Joy...
Potom se pokrene lavina ispovijedi i priznanja, uz obilje rumenjenja i skanjivanja: „Božemiprosti, kako da vam kažem, gospodična, moj Riki…“ Ponekad imam osjećaj da se te gospođe ponašaju kao da su i same jele govna pa se pitaju jesu li, jadne, normalne...
Ali, da skratim:
Da, vaši psi su normalni. Psi jedu drek. To je činjenica koja je ne samo odvratna nego i vrlo teško iskorjenjiva. Što je najgore, ima pasa koji jedu i vlastiti drek kao i drek drugih pasa, što nekada ima i psihološki uzrok, ali ovo je knjiga o mojim iskustvima s mojim psima pa se neću upuštati u stvari koje mi nisu poznate. Nažalost, tu nije kraj, jer psi vole i neke druge poslastice u istom stilu, kao što su:
- mačja govna – ako u kući imate mačku, dignite posudu s pijeskom na povišeno mjesto, na perilicu za rublje, na primjer, i riješena stvar
- balegu – ako živite u gradu, vjerujem da se nećete često susretati s izmetom koze, ovce, krave ili konja, ali samo da znate, balega nije štetna za psa, dapače, tako on unosi probiotike u organizam, pa mu ih pružite nekako drugačije; jogurt je posve elegantno rješenje…
Naime, htjeli vi to vjerovati i čuti ili ne, u dreku ima hranjivih tvari i mnoge ga životinje jedu. Dapače, neki glodavci poput zečeva i zamoraca to i moraju činiti kako bi im probavni sustav uopće funkcionirao. Majke svih sisavaca koje svoju mladunčad čiste jezikom istodobno im tako masiraju trbuščiće i poližu izmet i pišalinu koju takvim postupkom istisnu. Ako ste ikada pokušali othraniti mače mlađe od mjesec dana ili štene iste dobi bez majke, a niste znali da im morate mokrom krpicom masirati trbuščiće dok ne obave nuždu, vjerojatno vam nije uspjelo i malo je stvorenje uginulo. E pa, ako ga nije odnijela neka bolest, to je bio najvjerojatniji razlog neuspjeha.
Zbog svega toga ne mogu reći da se ljutim na svoje pse. Naravno da podivljam i najradije bih plakala od bijesa, muke i gađenja, ali ne krivim pse.
Krivim ljude. Dapače, nakon jednog dužeg boravka u malom, gotovo izoliranom srednjovjekovno slikovitom mjestašcu u unutrašnjosti Istre, već sam podlegla psihozi uvjerena kako turistički autobusi koji su se svakodnevno zaustavljali ispred lokalne konobe dovoze turiste koji imaju fetiš na sranje u prirodi i to na posve besramnim mjestima!
Recite iskreno: da stanujete u takvom mjestu i da vas pritjera dok radite u polju, idete u lov ili skupljate šparoge, biste li čučnuli nasred staze kojom svakodnevno prolazite i koja se vidi iz dvorišta crkve ili s lokalnog boćališta???
Idealno za SWV
Vjerojatno ne biste, što znači da to mora biti nedjelo turista koje nije briga jer su kupili aranžman Shit With a View (SWV) pa se valjda fotografiraju kako kenjaju pri pogledu na lokalne starine, jer drugo objašnjenje uz najbolju volju nisam mogla smisliti! Zamislite samo, usred te divne prirode, morala bih psa voditi na uzici ili riskirati da... ma, ne smijem na to ni misliti.
Osim toga, lokalci kojima sam se povjerila rekli su mi da je to djelo jednog suseljana, izvjesnog Tog i Tog koji navodno nema para da isprazni septičku jamu. Naravno, pored sveg mog ludila nije mi na pamet padalo da Tog i Tog pitam kenja li on to na putu za groblje, na primjer, ali nisam si više mogla pomoći da svaki puta kada ga ne sretnem ne pomislim kako sam bila u neposrednom dodiru s nečim što je netom izašlo iz njegova dupeta. Da stvar bude gora, imao je smeđe oči.
I na kraju, što raditi? Ako ste čovjek koji kenja vani, lijepo vas molim da sa sobom nosite plastičnu vrećicu pa je lijepo raširite, obavite u nju, zavežite je i bacite u smeće.
Ukoliko ste vlasnik govnoždera, bojim se da nemate baš previše izbora doli predvidjeti moguća mjesta zločina, odnosno – kako to lijepo kažu u krimi serijama – ući u glavu zločinca! Dakle, ako vidite psa da ide prema grmlju u parku za koji znate da je posjećen, pogotovo u večernjim satima – trčite za njim! Pri tome nosite sa sobom neke fine grickalice pa ako vam odmah dođe na poziv, nagradom mu skrenite pažnju i odvucite ga na siguran teren. Kažu da je psu dobro povremeno dati sir sa zelenom plijesni jer ima neki istovjetan sastojak pa neće imati toliko potrebe ići u potragu…
Negdje sam još pročitala da na sličan način djeluje banana, a neki kažu i ananas. Moji psi baš jako vole banane, ali sam se više puta uvjerila da to nema ama baš nikakva učinka. Ukoliko odgovor tražite na netu, uglavnom će jedini savjet biti – spriječiti. Kupila sam čak i e-knjigu na tu temu (Mia Montagliani, „Stop your dog eating poop“), ali na moje veliko razočaranje, tamo se ne spominje jedenje ljudskog dreka. Iz knjige sam zaključila da:
- Amerikanci ne kenjaju naokolo ili…
- Da su njihovi psi dobrano psihički zeznuti kada jedu vlastita govna! A možda i oboje… iskreno, kad gledam neke epizode
Šaptača psima, dobijem žarku želju uspavati pojedine – ljude.
Zato pomišljam da smo mi jedna dobrano usrana zemlja! Međutim, ako psa cijeli život moram voditi na uzici, žao mi je, ali to nije život. Ni za mene ni za psa. Zato, molim vas – ne serite!
I na kraju, da ponovimo:
- Psi su životinje koje ponekad jedu gadarije ili se u njima valjaju.
- Tu se uglavnom ne da puno učiniti – osim ako ih ne želite cijeli život voditi na uzici s brnjicom.
- Ako se s tim ne možete nositi – kupite si plišanca."
