Barica - kratka pričica Mirjane Mrkele
- font size decrease font size increase font size
"28.
Nisam se nadala da ću u starom domu pronaći novu prijateljicu!
Zove se Barica. Stajala je pred blagovaonicom. Kuharica Čovjekoljubić joj nije dala unutra tvrdeći da je to za naše dobro. Čovjekoljubićkini obrazi bili su rumeni od kuhanja i unaokolo se širio miris gulaša. Sirotoj Barici nije bilo lako. Podizala je njuškicu mašući repom svakome tko bi naišao. Kad bi je šutnuli, zacviljela je, ali se opet vratila. Rekli su da je prljava i da smrdi. Njene kovrče su zaista bile potamnjele i slijepljene od blata, ali smrdjela nije.
Mislila sam da je muško pa sam pitala tko je taj. Čupava Svetka se nasmijala i pokazala mi dugi nos. Došle smo do stola. Na mom mjestu sjedio je malac sličan strašilu! Kosa mu žuta kao slama, a cipele velike kao da nisu njegove. I opet sam pitala tko je taj. Glupa Svetka se opet smijala i debela Milka također, a malac nije ni trepnuo. Fino sam mu zaprijetila da ću zvati stražara ako ne ustane. Došla je Čovjekoljubićka i rekla:
– Eh Brane, ne mogu ja paziti i na tebe i na tvoga psa!
Kad sam to čula, postalo mi je žao toga Brane i njegove slamaste kose i njegovih cipeletina. Ali nije bilo fer da mi uzima mjesto pa sam mu pokazala zube.
Barica nije pokazivala zube.
Gledali smo kako kopa zemlju na dvorištu, a Brane je rekao da bi ona i blago znala iskopati.
U glavi su mi zvonile te riječi kao novčići u polupraznoj kasici.
Pomislila sam da bi bilo lijepo sprijateljiti se s Baricom."
Barica uživa na kiši - crtež Hane Šinković iz romana Dragi Olivere (2012., vlastita naklada) Mirjane Mrkele
Dragi Olivere je neobična crnohumorna dječja pripovijest, prema nekima svojevrsna hrvatska inačica popularnoga Olivera Twista, a sastoji se od 90 pisama jednog nestašnog dječaka i jedne djevojčice upućenih Oliveru Twistu, čime je ispisana svojevrsna posveta problematici napuštene djece koju je Charles Dickens obradio u tom romanu.
Roman je, logično - posvećen Charlesu Dickensu u povodu 200. obljetnice njegova rođenja, a dobio je nagradu Grigor Vitez.
Kritika smatra da se tu ne radi o ”pesimističnoj lamentaciji nad bespućima hrvatske zbilje, već optimističkoj priči koja budi vjeru u čovjeka i u obitelj” te zaključuje: ”suvremeni Oliver Twist svojim etičkim i estetskim svjetonazorskim karakteristikama zavređuje da se nađe u djetetovim rukama”.
Mirjana Mrkela rođena je u Beogradu 1955., a od gimnazijskih dana živi u Zadru. Studirala je kroatistiku i od rane mladosti pisala poeziju. Nakon što je oslijepila i bila umirovljena, intenzivno se posvetila književnosti. U početku je pisala samo za djecu, ali su je osobito ohrabrile pozitivne ocjene njenih putopisa, koji su pod zajedničkim naslovom “Putovanje naslijepo” objavljivani u časopisu Riječ slijepih. Tako se, kako sama često priznaje, našla u rijeci književnoga stvaranja, bez kojega bi joj sada život bio nezamisliv.
Nisam se nadala da ću u starom domu pronaći novu prijateljicu!
Zove se Barica. Stajala je pred blagovaonicom. Kuharica Čovjekoljubić joj nije dala unutra tvrdeći da je to za naše dobro. Čovjekoljubićkini obrazi bili su rumeni od kuhanja i unaokolo se širio miris gulaša. Sirotoj Barici nije bilo lako. Podizala je njuškicu mašući repom svakome tko bi naišao. Kad bi je šutnuli, zacviljela je, ali se opet vratila. Rekli su da je prljava i da smrdi. Njene kovrče su zaista bile potamnjele i slijepljene od blata, ali smrdjela nije.
Mislila sam da je muško pa sam pitala tko je taj. Čupava Svetka se nasmijala i pokazala mi dugi nos. Došle smo do stola. Na mom mjestu sjedio je malac sličan strašilu! Kosa mu žuta kao slama, a cipele velike kao da nisu njegove. I opet sam pitala tko je taj. Glupa Svetka se opet smijala i debela Milka također, a malac nije ni trepnuo. Fino sam mu zaprijetila da ću zvati stražara ako ne ustane. Došla je Čovjekoljubićka i rekla:
– Eh Brane, ne mogu ja paziti i na tebe i na tvoga psa!
Kad sam to čula, postalo mi je žao toga Brane i njegove slamaste kose i njegovih cipeletina. Ali nije bilo fer da mi uzima mjesto pa sam mu pokazala zube.
Barica nije pokazivala zube.
Gledali smo kako kopa zemlju na dvorištu, a Brane je rekao da bi ona i blago znala iskopati.
U glavi su mi zvonile te riječi kao novčići u polupraznoj kasici.
Pomislila sam da bi bilo lijepo sprijateljiti se s Baricom."
Barica uživa na kiši - crtež Hane Šinković iz romana Dragi Olivere (2012., vlastita naklada) Mirjane Mrkele
Dragi Olivere je neobična crnohumorna dječja pripovijest, prema nekima svojevrsna hrvatska inačica popularnoga Olivera Twista, a sastoji se od 90 pisama jednog nestašnog dječaka i jedne djevojčice upućenih Oliveru Twistu, čime je ispisana svojevrsna posveta problematici napuštene djece koju je Charles Dickens obradio u tom romanu.
Roman je, logično - posvećen Charlesu Dickensu u povodu 200. obljetnice njegova rođenja, a dobio je nagradu Grigor Vitez.
Kritika smatra da se tu ne radi o ”pesimističnoj lamentaciji nad bespućima hrvatske zbilje, već optimističkoj priči koja budi vjeru u čovjeka i u obitelj” te zaključuje: ”suvremeni Oliver Twist svojim etičkim i estetskim svjetonazorskim karakteristikama zavređuje da se nađe u djetetovim rukama”.
Mirjana Mrkela rođena je u Beogradu 1955., a od gimnazijskih dana živi u Zadru. Studirala je kroatistiku i od rane mladosti pisala poeziju. Nakon što je oslijepila i bila umirovljena, intenzivno se posvetila književnosti. U početku je pisala samo za djecu, ali su je osobito ohrabrile pozitivne ocjene njenih putopisa, koji su pod zajedničkim naslovom “Putovanje naslijepo” objavljivani u časopisu Riječ slijepih. Tako se, kako sama često priznaje, našla u rijeci književnoga stvaranja, bez kojega bi joj sada život bio nezamisliv.