Tara - kratka priča Tene Štivičić
- font size decrease font size increase font size
"Užareno ljeto u Zagrebu. Vrućine su teške i ljepljive, a pljuskovi siloviti i divlji. Havanska klima i uobičajeni kavanski dani. Lipanj je u centru Zagreba, uz rujan, sigurno najkavanskiji mjesec u godini.
Htjela sam pisati o Zagrebu, jednoj od mojih omiljenih tema. O fenomenima maloga grada s velikim ambicijama. No, zatekla me, u ovom tjednu s lipnja na srpanj, jedna neugodna situacija koja mi je u potpunosti zaokupila pažnju. Tara, moja kujica, teško se razboljela. I pretvorila prethodni tjedan u jednu dugu grozničavu noć u kojoj se vrijeme cijedi kao da ga odbrojava Dali, a uspomene naviru kao u nekoj melankoličnoj montažnoj sekvenci.
Tara je već godinama teški bubrežni i srčani bolesnik. Njeno tjelešce neumitno otkucava vrijeme, a razlike su svakim danom vidljive. Ne čuje, slabo vidi, gubi zube, ali svejedno tvrdoglavo živi već petanest i pol godina.
No, ponedjeljak je svanuo prilično pesimističan. Malaksala i skoro bez svijesti, nije nas uopće prepoznala.
Ovaj tjedan u Hrvatskoj se podosta slavi. Svakog dana svečano se otvara novi kilometar autoputa.
Ovaj tjedan, Hrvatska je ushićena jer u Puli boravi najpoznatiji Hrvat show biznisa, John Malkovich. U kratkom isječku na Dnevniku vidi se da sjedi na terasi hotela Valsabbion i reminiscira o zadnjem posjetu Hrvatskoj 1991. koji je nenadano prekinut nakon što je srušen Split ?!
A za to vrijeme naša se dnevna soba pretvara u ambulantu. Pored košare u kojoj Tara ubrzano diše, postavljene su ljestve, a na njih montirana boca s fiziološkom otopinom. Na stoliću se množe šprice, igle, vata i sav potrebni pribor za održavanje bolesnice na životu. Otštopavanje začepeljenih vena postaje našom standardnom procedurom.
Vozimo se u autu s veterinarskog faksa. Slušam vijesti na radiju. Hoće li glavni tajnik Evropskog doma, nedavno otkriveni zlostavljač i nasilnik biti smijenjen s te funkcije... Pored semafora na Heinzlovoj – jumbo plakat: preplanula ženska stražnjica u tangama i na njoj bijeli otisak dlana, po svoj prilici muškog. U iskrzanim mislima vučem neku logičku crtu od bijelog jumbo otiska ruke na stražnjici i plavog otiska šake na oku i nešto mi dođe da se popnem na to što ne znam kako se zove, na što se lijepe ti nesretni plakati i da ga strgam na sitne komadiće.
Raspoloženje se, znam to već odavno, hrani samo sobom. Nakon x sati buljenja u infuziju, počinjem pronalaziti zanimljivost u iščekivanju pada sljedeće kapi, a svaku promjenu u dinamici dočekujem s trzajem, kao obrat u trileru.
Nazivaju nas prijatelji. Već u pozdravnom tonu razlikujem vlasnike pasa od promatrača. Naš drugi pas, Gana, prolazi ozbiljnu emocionalnu krizu. Osjeća se malo kao peti kotač, povlači se u osamu, kao da ne želi smetati.
Četvrtak ujutro dočekujemo s optimizmom na rezervi. Nesvjesni neurološki podražaji potresaju Tarino slabašno tijelce. Infuzija više ne prolazi.
Tata danas na Gvozdu snima najavu za 110. obljetnicu Krležinog rođenja. Jedva se pribire.
Tara i on, zadnjih godina, otkad su oboje u penziji, žive u nekoj neobičnoj simbiozi. On je njoj uvijek tu, slavonski polagan, baš u tempu koji i njoj odgovara, zainteresiran ponajviše za lagano meditiranje u horizontali, s uvijek slobodnim mjestom za nju. Idealan gazda.
A ona je njemu potpuno privržena, mala bezrezervna spužva nježnosti, koja je nekim čudom našla i odvrnula ventil kroz koji emocije izlaze na površinu, onaj ventil koji se muškarcima na selu zavrne pri rođenju.
Danas, prije nego što će otići na snimanje, donosimo tu neizgovorivu odluku. Naš veterinar Tomica doći će u pola tri, dogovaramo se telefonom. Uvjeravam mamu da popije sedativ. Njoj je ovo treća neprospavana noć. Dok ona drijema na kauču, ja buljim u sat i mislim samo jednostavne misli: klima, 26 stupnjeva, prehladno, lijevi bok, neugodno, okreni se, dodaj led u vodu, možda par kapi limuna, kupiti limete u Mercatoru...
I odjednom, krajičkom oka, dok mama leži u drugoj sobi, a tata negdje govori nešto u kameru, vidim kako mali pas, predoređen da umre u pola tri, skuplja snagu, diže se, s uvjerenjem iz košare i pravi dva nesigurna, ali ipak spektakularna kruga po stanu. Vičem: 'Mama!!', ona dojuri, polubunovna i mi se gledamo, doslovno lišene teksta, kako Tara dostojanstveno pije vodu iz svoje zdjelice, a zatim diže prema nama bistri pogled. Koji, na prečac donosimo odluku, ne možemo na silu gasiti.
Tomica shvaća, makar govori da je to labuđi pjev. I sve nam je to jasno. Ja i dalje, kao glas razuma, nabrajam argumente prirodne logike, rađanja i umiranja, ali uza svu to racionalnu mudrost, za jednu malu obitelj u Zagrebu, vrijeme je ovaj tjedan, iz lipnja u srpanj 2003. stalo, a u četvrtak uvečer dok ovo pišem, još je nešto sati kupljeno."
Ovo je jedan od dnevničkih zapisa koji je Tena Štivičić vodila za Radio Slobodna Evropa 2003.
Male Tena i Tara, jednog davnog ljeta '88....
Tena Štivičić rođena je u Zagrebu 1977.
Završila je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i magistrirala na Goldsmiths Collegeu u Londonu.
Napisala je niz drama koje su izvedene u mnogim europskim zemljama i prevedene na niz jezika. Dobitnica je više domaćih i inozemnih nagrada, a predstava Three Winters u studenom će premijerno biti izvedena u National Theatre u Londonu. Redovito surađuje s teatrom Ulysses. Jedna je od najizvođenijih hrvatskih dramskih autorica u ovom stoljeću, stalna kolumnistica časopisa Zaposlena.
Drame;
Nemreš pobjeć od nedjelje, Viteška priča-Parsifal, Dvije, Pssst, Fragile, Invisible, Europa, Krijesnice, Sedam dana u Zagrebu, te knjige Odbrojavanje, Vrag ne spava i Dvije i druge.
Najava za predstavu Invisible:
Htjela sam pisati o Zagrebu, jednoj od mojih omiljenih tema. O fenomenima maloga grada s velikim ambicijama. No, zatekla me, u ovom tjednu s lipnja na srpanj, jedna neugodna situacija koja mi je u potpunosti zaokupila pažnju. Tara, moja kujica, teško se razboljela. I pretvorila prethodni tjedan u jednu dugu grozničavu noć u kojoj se vrijeme cijedi kao da ga odbrojava Dali, a uspomene naviru kao u nekoj melankoličnoj montažnoj sekvenci.
Tara je već godinama teški bubrežni i srčani bolesnik. Njeno tjelešce neumitno otkucava vrijeme, a razlike su svakim danom vidljive. Ne čuje, slabo vidi, gubi zube, ali svejedno tvrdoglavo živi već petanest i pol godina.
No, ponedjeljak je svanuo prilično pesimističan. Malaksala i skoro bez svijesti, nije nas uopće prepoznala.
Ovaj tjedan u Hrvatskoj se podosta slavi. Svakog dana svečano se otvara novi kilometar autoputa.
Ovaj tjedan, Hrvatska je ushićena jer u Puli boravi najpoznatiji Hrvat show biznisa, John Malkovich. U kratkom isječku na Dnevniku vidi se da sjedi na terasi hotela Valsabbion i reminiscira o zadnjem posjetu Hrvatskoj 1991. koji je nenadano prekinut nakon što je srušen Split ?!
A za to vrijeme naša se dnevna soba pretvara u ambulantu. Pored košare u kojoj Tara ubrzano diše, postavljene su ljestve, a na njih montirana boca s fiziološkom otopinom. Na stoliću se množe šprice, igle, vata i sav potrebni pribor za održavanje bolesnice na životu. Otštopavanje začepeljenih vena postaje našom standardnom procedurom.
Vozimo se u autu s veterinarskog faksa. Slušam vijesti na radiju. Hoće li glavni tajnik Evropskog doma, nedavno otkriveni zlostavljač i nasilnik biti smijenjen s te funkcije... Pored semafora na Heinzlovoj – jumbo plakat: preplanula ženska stražnjica u tangama i na njoj bijeli otisak dlana, po svoj prilici muškog. U iskrzanim mislima vučem neku logičku crtu od bijelog jumbo otiska ruke na stražnjici i plavog otiska šake na oku i nešto mi dođe da se popnem na to što ne znam kako se zove, na što se lijepe ti nesretni plakati i da ga strgam na sitne komadiće.
Raspoloženje se, znam to već odavno, hrani samo sobom. Nakon x sati buljenja u infuziju, počinjem pronalaziti zanimljivost u iščekivanju pada sljedeće kapi, a svaku promjenu u dinamici dočekujem s trzajem, kao obrat u trileru.
Nazivaju nas prijatelji. Već u pozdravnom tonu razlikujem vlasnike pasa od promatrača. Naš drugi pas, Gana, prolazi ozbiljnu emocionalnu krizu. Osjeća se malo kao peti kotač, povlači se u osamu, kao da ne želi smetati.
Četvrtak ujutro dočekujemo s optimizmom na rezervi. Nesvjesni neurološki podražaji potresaju Tarino slabašno tijelce. Infuzija više ne prolazi.
Tata danas na Gvozdu snima najavu za 110. obljetnicu Krležinog rođenja. Jedva se pribire.
Tara i on, zadnjih godina, otkad su oboje u penziji, žive u nekoj neobičnoj simbiozi. On je njoj uvijek tu, slavonski polagan, baš u tempu koji i njoj odgovara, zainteresiran ponajviše za lagano meditiranje u horizontali, s uvijek slobodnim mjestom za nju. Idealan gazda.
A ona je njemu potpuno privržena, mala bezrezervna spužva nježnosti, koja je nekim čudom našla i odvrnula ventil kroz koji emocije izlaze na površinu, onaj ventil koji se muškarcima na selu zavrne pri rođenju.
Danas, prije nego što će otići na snimanje, donosimo tu neizgovorivu odluku. Naš veterinar Tomica doći će u pola tri, dogovaramo se telefonom. Uvjeravam mamu da popije sedativ. Njoj je ovo treća neprospavana noć. Dok ona drijema na kauču, ja buljim u sat i mislim samo jednostavne misli: klima, 26 stupnjeva, prehladno, lijevi bok, neugodno, okreni se, dodaj led u vodu, možda par kapi limuna, kupiti limete u Mercatoru...
I odjednom, krajičkom oka, dok mama leži u drugoj sobi, a tata negdje govori nešto u kameru, vidim kako mali pas, predoređen da umre u pola tri, skuplja snagu, diže se, s uvjerenjem iz košare i pravi dva nesigurna, ali ipak spektakularna kruga po stanu. Vičem: 'Mama!!', ona dojuri, polubunovna i mi se gledamo, doslovno lišene teksta, kako Tara dostojanstveno pije vodu iz svoje zdjelice, a zatim diže prema nama bistri pogled. Koji, na prečac donosimo odluku, ne možemo na silu gasiti.
Tomica shvaća, makar govori da je to labuđi pjev. I sve nam je to jasno. Ja i dalje, kao glas razuma, nabrajam argumente prirodne logike, rađanja i umiranja, ali uza svu to racionalnu mudrost, za jednu malu obitelj u Zagrebu, vrijeme je ovaj tjedan, iz lipnja u srpanj 2003. stalo, a u četvrtak uvečer dok ovo pišem, još je nešto sati kupljeno."
Ovo je jedan od dnevničkih zapisa koji je Tena Štivičić vodila za Radio Slobodna Evropa 2003.
Male Tena i Tara, jednog davnog ljeta '88....
Tena Štivičić rođena je u Zagrebu 1977.
Završila je dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu i magistrirala na Goldsmiths Collegeu u Londonu.
Napisala je niz drama koje su izvedene u mnogim europskim zemljama i prevedene na niz jezika. Dobitnica je više domaćih i inozemnih nagrada, a predstava Three Winters u studenom će premijerno biti izvedena u National Theatre u Londonu. Redovito surađuje s teatrom Ulysses. Jedna je od najizvođenijih hrvatskih dramskih autorica u ovom stoljeću, stalna kolumnistica časopisa Zaposlena.
Drame;
Nemreš pobjeć od nedjelje, Viteška priča-Parsifal, Dvije, Pssst, Fragile, Invisible, Europa, Krijesnice, Sedam dana u Zagrebu, te knjige Odbrojavanje, Vrag ne spava i Dvije i druge.
Najava za predstavu Invisible: