Stribor U. Schwendemann - ulomak iz knjige Max
- font size decrease font size increase font size
„Ništa u ovoj knjižici nije bilo kako je zapisano, ali je sve istinito.
Marko je poznavao lijepu dalmatinerku Lady nekoliko godina prije nego što je na svijet donijela štenca Maxa. Bila je pametna, tvrdoglava, nevjerojatno samosvjesna, beskrajno privržena svojoj vlasnici Sari i s mnoštvom smeđih pjega na bijelom krznu... A Sara je bila dijete rata. Visoko školovanje nije uspjela završiti. Posao nije mogla naći. Sijo, Mrki, Bleka, Grga i Marko, vršnjaci iz generacije s kojima je odrastala i družila se otišli su u rat, neki od njih jedva punoljetni, a vratili se iztraumatizirani, razočarani, agresivni, poremećeni, nezaposleni i socijalno isključeni. Sijo ju je uvukao u svoje petljavine s drogom. Na biciklu je prenosila, preko savskog mosta iz Bosne, male količine marihuane za sitnu naknadu. Od toga je ustvari živjela. Siju su uhvatili s drogom, oružjem i eksplozivom sakrivenim u nekoj seoskoj štali. Osuđen je na dvije godine zatvora u Požegi. U istrazi je netko, iz njegove grupe, spomenuo i Saru. Ništa joj nisu pronašli u stanu, ništa nije priznala, no ipak je i ona dobila šest mjeseci. Nešto prije no što su se Sijo i Sara trebali pojaviti u požeškom zatvoru, Mrki je kupio oproštajno janje koje su, svi zajedno, ispekli na ražnju u čast Sijinog i Sarinog odlaska na robiju. Te noći, pred jutro, ubio se lovačkom puškom u dvorištu svoje kuće.
Nakon toga se društvo raspalo. Bleka je dobio posao u Rijeci na nekom liberijskom teretnom brodu. Kad su pristali u njujoršku luku pobjegao je s broda i, bez zelene karte, smucao se gradom. Ušli su mu u trag pa je sjeo u autobus i krenuo put Floride. Navodno se, u autobusu, žestoko posvađao s kondukterom koji ga je ubio, pištoljem, pred svim putnicima... Grga je bio zidar. Imao je troje djece s Bebom. Ušao je, s urednim papirima, u neki napušteni srpski stan iz kojeg su ga kasnije sudski istjerali. Objesio se na tavanu dok su Sara i Sijo bili u zatvoru. Sara je, nakon odsluženja kazne, s Markom posjećivala Siju u Požegi. Načuo je da mu se žena počela viđati s nekim tipom i prijetio se da će ga ubiti čim izađe. Svima koji su ga posjećivali pričao je tu priču pa se pročulo. Drugi dan, nakon izlaska iz zatvora, ubio ga je ženin ljubavnik. Rano ujutro pio je kavu na terasi kafića Pub. Čovjek mu je prišao s leđa i pucao u glavu... Sve su te tragedije zbližile Marka i Saru. Razočarani okolinom, oboje su se okrenuli uspomenama, grobovima prijatelja, bolestima koje su polako dolazile i psima. Dovodili su lutalice kući, oporavljali ih i udomljavali. Šepave ili drugačije ozlijeđene nosili su u veterinarsku stanicu i kamčili da ih se besplatno liječi. Nosili su hranu psima koje su gradski šinteri smještali u kaveze, pokraj gradskog smetlišta, i ondje ih izgladnjivali do smrti. Budući je pristup tom zločinačkom mjestu bio zabranjen, rakijom su podmićivali čuvare kako bi mogli psima
davati hranu i održavati ih na životu dok traje propisana procedura promatranja, nakon koje su ih, lažnim izjavama i potpisima, preuzimali, timarili i udomljavali... Ako bi kasnije, makar i nakon dugog vremena, sretali udomljene pse, svi bi ih odmah prepoznavali i veselili im se. Pseće pamćenje je izuzetno... Jedne večeri, uoči Božića, uz jak i hladan vjetar padale su krupne pahulje mokrog snijega. Marko je imao garažno mjesto u suterenu, avetinjski prazne, novogradnje preko puta njegove kuće. U velikoj četverokatnici živjelo je samo nekoliko stanara. Te večeri pred zgradom je ugledao velikog bijelog psa kako izbezumljeno pokušava ući u zaključanu zgradu. Zaustavio je auto, izašao i pozvao psa. Bila je to prelijepa kuja, vjerojatno mješanka vučjaka i zlatnog retrivera. Kasnije je saznao da se zove Berta i da je pobjegla vlasnicima po izlasku iz zgrade. Nisu mogli dozvati mladog i nestašnog psa, žurili se nekuda i ostavili ga vani. Marko je imao ključ od zgrade. Uveo je kuju unutra i ostavio je na drugom katu jer je, jedino ondje, pred jednim ulaznim vratima, bio oveći otirač na kojem bi mogla čekati da dođu po nju... Prošlo je nekoliko mjeseci i Marko je gotovo zaboravio na taj događaj. Kada je, na proljeće, iduće godine parkirao auto na svom mjestu, otvorila su se vrata lifta i iz njega je izašla žena s Bertom na povodcu. Kuja se otrgla i dojurila do Marka veselo lajući i umiljavajući mu se. Čučnuo je da joj bude bliže, a ona ga je izlizala po licu, srušila i nastavila se umiljavati. Zaprepaštena vlasnica nije mogla doći k sebi i onda joj je Marko ispričao njihov božićni susret i saznao kako oni odista stanuju na drugom katu i kako su psa pronašli na otiraču pred stanom, kao i da od tada, svaki puta, kad se s Bertom spusti liftom do garaže, iz koje izlaze u šetnju, ona ju vuče ravno na Markov automobil i tek nakon što ga dobro iznjuši, paradno mašući repom, izađe van iz garaže. Nakon upoznavanja s vlasnicom Marko ih je povremeno sretao u šetnji i ti susreti su uvijek bili popraćeni neobuzdanim izljevima pasjeg veselja. Jednom prilikom vozio se biciklom nasipom uz rijeku, a Berta je, puštena s povodca, naganjivala žabe uz obalu na udaljenosti od oko stotinjak metara. Ne mogavši odoliti Marko ju je pozvao imenom. Prepoznavši glas, ona je trkom krenula ravno prema nasipu i njemu. Nakon što su se izgrlili, Marko se uplašio da će sada pas krenuti za njim i prije nego se popeo na bicikl, rekao je Berti neka ide svojoj vlasnici. I ona ga je odmah razumjela, poslušala i otrčala natrag znajući tko je alfa, a tko samo dobar prijatelj.
Marko i Sara su u psima prepoznavali mirna i stabilna prijateljstva, otkrivali pseću ljubav i doživljavali ih kao začarane ljude. Što su im se više približavali, sve im je teže bilo s ljudima jer kod pasa nema laži, spontani su i veseli, gledaju ravno u oči s iskrenim poštovanjem. Za njih su psi postali beskrajno povjerenje, mirna sreća i sve ono što je Byron napisao na grobu svoga psa:
"Ljepota bez taštine, snaga bez bezobrazluka, odvažnost bez surovosti i sve čovjekove vrline bez njegovih mana."
Godine 1998. Sara je s Lady, koja se tjerala, živjela u vikendici u Brodskom Brdu i jednog joj se dana oko kuće počeo motati čopor pasa koje je vodio natprosječno veliki i krupni crno-bijeli dalmatiner. Zvao se Boy i bio je kućni pas koji je odrastao u stanu, no djevojka koja mu je bila vlasnica otišla je studirati u Zagreb i ostavila ga je roditeljima. Taj rastanak nije mogao preboljeti. Pretvorio se u nemogućeg i nepodnošljivog psa koji ništa i nikog ne sluša, stalno pravi štetu u stanu i nikoga ne prihvaća. Odveli su ga u vikendicu, napravili mu kućicu u dvorištu i stavili na lanac. Potrgao je i kućicu i lanac i odabrao slobodan život lutalice i vođe čopora. A čopor, na čijem čelu je bio, uopće nije bio bezopasan. Bila je to grupa velikih pasa u kojoj se isticao ogromni, potpuno crni, Paskal. Paskal je imao vlasnika koji je živio u Brdu, ali nikada svog psa nije vezao i ograničavao, poštujući njegovo pravo na izbor i potpunu slobodu. I Boy i Paskal bili su, posebice po glavi, puni brazgotina od tuča za prestiž i poredak u hijerarhirizanom čoporu koji tek kad se stabilizira poštuje pravila i granice. No, vrlo su se dobro slagali jer su Paskalu, vjerojatno, dodijale stalne trzavice dva velika psa, pa je prepustio vodstvo Boyu, a ovaj je to korektno poštivao. Njih dvojica su bili sjajan prijateljski pasji tandem. Kad se čopor prvi puta pojavio, Sara se nije ni snašla, a Boy se već pario s Lady. Paskal je nezainteresirano ušao ravno u vikendicu kao u svoju pasju kućicu, popeo se na kauč i zaspao. Bio je velik kao omanje ždrijebe. I dok su mu leđa bila prislonjena uz zidnu stijenku kauča noge su mu stršale izvan ležaja. Spavao je s glavom na jastučiću tako čvrsto da uopće nije reagirao kad mu je začuđena Sara natezala, noge, uši, glavu i rep pokušavajući ga probuditi. U jednom je trenutku skočio, razrogačeno pogledao oko sebe i kad je shvatio gdje se nalazi, zadovoljno je promijenio položaj. Sada se nogama odupro na zidnu stjenku kauča i nastavio spavati, da bi uskoro pao na pod i ondje ostao ležati kao da se ništa nije dogodilo. Kad se naspavao tražio je da ga se pusti van i otišao svojim putovima. Život je, za njega, očito bio uvijek negdje drugdje.
Nakon parenja, dolazili su samo Boy i Paskal, i mirno se družili s Lady i Sarom. Najčešće su spavali ispruženi na toplom betonu terase vikendice. Sara je imala Renault 4, s petim stražnjim vratima, iz kojeg je izvadila zadnje sjedište i napravila prostrani prostor za Lady. Jednom prilikom kad je silazila u grad u auto su, zajedno s Lady, ušli Boy i Paskal. Vozila ih je mrežom gradskih ulica, desetak kilometara dalje, do kuće svoje majke na glavnom gradskom trgu u Brodu. Tu su Paskal i Boy, nakon izlaska iz auta, nestali. Istog se dana vratila u vikendicu u Brdu i oni su je gore dočekali ispred kuće. Drugi dan, silazeći u grad, nije im dopustila da uđu u auto. Oni su jedno vrijeme trčali za njom, a potom se izgubili iz vida. Kad je, za petnaestak minuta, bila pred majčinom kućom, obojica su je ondje već čekali. Boy je nekuda odlutao, a Paskal je ušao u kuću, kao u hotel, odspavao svoje na tepihu primaće sobe i potom otišao. Tko zna kuda? Sutradan su obojica opet bili gore. Jednog dana pojavio se zabrinuti vlasnik Paskala jer pas nekoliko dana nije dolazio kući. Kada je vidio gdje boravi, vratio se kući i ne pokušavajući da ga povede sa sobom. Doći će on već- rekao je. S tim svojim problematičnim gospodarom Paskal je imao vrlo uljuđen, ali hladan odnos...
U jesen je Sara otišla prezimiti kod majke u grad. Boya i Paskala srela je nekoliko puta. Ljubazno, pristojno i s radosnom jednostavnošću su joj se javljali, a onda su nestali... U Brodskom Brdu te je zime čopor pasa napao tor ovaca i nekoliko ih zaklao. Brodski lovci su, nakon toga, pobili sve pse lutalice kilometrima uokolo... Samo za pse se kaže da su lutalice, jer je njihovo mjesto uz čovjeka. Boy i Paskal nisu bili lutalice, oni su žrtve provale iskona koji je slobodu pretpostavio sigurnosti uz gospodara. Tim izborom pretvorili su svoje živote u slučajnost. I pošteno su platili cijenu svog nepopravljivog psećeg idealizma. Ubila ih je sloboda.
Max je došao na svijet 10. studenog 1998. godine. Pola legla bilo je sa smeđim flekama na Lady, a pola s crnim na Boya. Max je bio na oca. Mladunce je Sara djelila prijateljima i poznanicima, pa su tako i njega nekom dali. Vraćen je nakon dva mjeseca i traume iz tog perioda ostat će mu za cijeli život. Do godinu dana starosti živio je sa Sarom i Lady, a onda je Sara dobila povremeni posao u Italiji, pa je Lady ostavila kod majke, a Marku je poklonila Maxa. Max je dobro poznavao Marka i početak zajedničkog života bio je normalan. Odrastajući uz Lady koja je ljubomorno kontrolirala svoj primat kod Sare, stalno je čeznuo za nekim kome će i on pokazati koji je, pseći dio njega, njegov najbolji dio. Imao je sreću i naletio je na Marka, već tada mrzovoljnog srčanog bolesnika koji je izbjegavao društvo i bio sklon alkoholu... I onda mu se pojavio druželjubivi, veseli, radosni, vjerni i postojani Max. Dolazio je iz teško pristupačnog svijeta, ali je ponio komunikacijske kodove. Kad je shvatio da može Marku vjerovati, postepeno ga je uvodio u svoju pseću tajnu. U njihovom druženju nije bilo nastojanja da ga se pokori, nego je on čovjeka postepeno uvodio u svoj životinjski svijet. Kao što je Marko odmah u njemu prepoznao divlju ljepotu i nepokoravajući karakter tako je on u njemu prepoznao biće sa silnim razumijevanjem za njegove animalne instinkte, ali i trud da ga privoli da mu bude prijatelj koji će jednom depresivnom i besmislenom životu davati smisao. Velika prednost tog budućeg prijateljstva bila je u tome što među njima, jednostavno, nije bilo prošlosti..."
Ovo je ulomak iz knjige Max (Brodski trag, 2014.)
Ako vas zanima što je dalje bilo s Maxom, Markom, Sarom, Lady i ostalim likovima, ovdje vas čeka čitava knjiga (ne brinite, basplatna je ;)):
Stribor Uzelac Schwendemann je politički analitičar i savjetnik, diplomat, novinar i publicist, kroničar i pisac, član HND i Hrvatskog društva pisaca, član PEN-a, rođen u Brodu 1942., a ima toliko zanimljivu biografiju, da bi bila prava šteta ne baciti oko na njegovu osobnu web stranicu www.striborschwendemann.com, ali evo ukratko:
Radne sredine mijenjao jedanaest puta. Na svoje ime posjeduje članske iskaznice deset hrvatskih političkih stranaka. Selio devet puta. Ležao duže po bolnicama osam puta. Kao autor i koautor izdao sedam knjiga. Šest knjiga izdao pod tuđim imenom. Ženio se pet puta. Operiran pod anestezijom četiri puta. Bio na ozbiljnim i manje ozbiljnim listama za fizičku likvidaciju tri puta. Šepav na obje noge. Govori, piše i čita jedan strani jezik. Ne posjeduje ništa. Ništa od nikog ne treba. Ništa nikom ne duguje. Individualni anarhist. Ostao tko je i bio. Ničiji. Stekao nadimak “Šaptač konjima” zbog toga što je pretežan dio života bio politički savjetnik.
Stribor i Max, koji krasi i naslovnicu
Marko je poznavao lijepu dalmatinerku Lady nekoliko godina prije nego što je na svijet donijela štenca Maxa. Bila je pametna, tvrdoglava, nevjerojatno samosvjesna, beskrajno privržena svojoj vlasnici Sari i s mnoštvom smeđih pjega na bijelom krznu... A Sara je bila dijete rata. Visoko školovanje nije uspjela završiti. Posao nije mogla naći. Sijo, Mrki, Bleka, Grga i Marko, vršnjaci iz generacije s kojima je odrastala i družila se otišli su u rat, neki od njih jedva punoljetni, a vratili se iztraumatizirani, razočarani, agresivni, poremećeni, nezaposleni i socijalno isključeni. Sijo ju je uvukao u svoje petljavine s drogom. Na biciklu je prenosila, preko savskog mosta iz Bosne, male količine marihuane za sitnu naknadu. Od toga je ustvari živjela. Siju su uhvatili s drogom, oružjem i eksplozivom sakrivenim u nekoj seoskoj štali. Osuđen je na dvije godine zatvora u Požegi. U istrazi je netko, iz njegove grupe, spomenuo i Saru. Ništa joj nisu pronašli u stanu, ništa nije priznala, no ipak je i ona dobila šest mjeseci. Nešto prije no što su se Sijo i Sara trebali pojaviti u požeškom zatvoru, Mrki je kupio oproštajno janje koje su, svi zajedno, ispekli na ražnju u čast Sijinog i Sarinog odlaska na robiju. Te noći, pred jutro, ubio se lovačkom puškom u dvorištu svoje kuće.
Nakon toga se društvo raspalo. Bleka je dobio posao u Rijeci na nekom liberijskom teretnom brodu. Kad su pristali u njujoršku luku pobjegao je s broda i, bez zelene karte, smucao se gradom. Ušli su mu u trag pa je sjeo u autobus i krenuo put Floride. Navodno se, u autobusu, žestoko posvađao s kondukterom koji ga je ubio, pištoljem, pred svim putnicima... Grga je bio zidar. Imao je troje djece s Bebom. Ušao je, s urednim papirima, u neki napušteni srpski stan iz kojeg su ga kasnije sudski istjerali. Objesio se na tavanu dok su Sara i Sijo bili u zatvoru. Sara je, nakon odsluženja kazne, s Markom posjećivala Siju u Požegi. Načuo je da mu se žena počela viđati s nekim tipom i prijetio se da će ga ubiti čim izađe. Svima koji su ga posjećivali pričao je tu priču pa se pročulo. Drugi dan, nakon izlaska iz zatvora, ubio ga je ženin ljubavnik. Rano ujutro pio je kavu na terasi kafića Pub. Čovjek mu je prišao s leđa i pucao u glavu... Sve su te tragedije zbližile Marka i Saru. Razočarani okolinom, oboje su se okrenuli uspomenama, grobovima prijatelja, bolestima koje su polako dolazile i psima. Dovodili su lutalice kući, oporavljali ih i udomljavali. Šepave ili drugačije ozlijeđene nosili su u veterinarsku stanicu i kamčili da ih se besplatno liječi. Nosili su hranu psima koje su gradski šinteri smještali u kaveze, pokraj gradskog smetlišta, i ondje ih izgladnjivali do smrti. Budući je pristup tom zločinačkom mjestu bio zabranjen, rakijom su podmićivali čuvare kako bi mogli psima
davati hranu i održavati ih na životu dok traje propisana procedura promatranja, nakon koje su ih, lažnim izjavama i potpisima, preuzimali, timarili i udomljavali... Ako bi kasnije, makar i nakon dugog vremena, sretali udomljene pse, svi bi ih odmah prepoznavali i veselili im se. Pseće pamćenje je izuzetno... Jedne večeri, uoči Božića, uz jak i hladan vjetar padale su krupne pahulje mokrog snijega. Marko je imao garažno mjesto u suterenu, avetinjski prazne, novogradnje preko puta njegove kuće. U velikoj četverokatnici živjelo je samo nekoliko stanara. Te večeri pred zgradom je ugledao velikog bijelog psa kako izbezumljeno pokušava ući u zaključanu zgradu. Zaustavio je auto, izašao i pozvao psa. Bila je to prelijepa kuja, vjerojatno mješanka vučjaka i zlatnog retrivera. Kasnije je saznao da se zove Berta i da je pobjegla vlasnicima po izlasku iz zgrade. Nisu mogli dozvati mladog i nestašnog psa, žurili se nekuda i ostavili ga vani. Marko je imao ključ od zgrade. Uveo je kuju unutra i ostavio je na drugom katu jer je, jedino ondje, pred jednim ulaznim vratima, bio oveći otirač na kojem bi mogla čekati da dođu po nju... Prošlo je nekoliko mjeseci i Marko je gotovo zaboravio na taj događaj. Kada je, na proljeće, iduće godine parkirao auto na svom mjestu, otvorila su se vrata lifta i iz njega je izašla žena s Bertom na povodcu. Kuja se otrgla i dojurila do Marka veselo lajući i umiljavajući mu se. Čučnuo je da joj bude bliže, a ona ga je izlizala po licu, srušila i nastavila se umiljavati. Zaprepaštena vlasnica nije mogla doći k sebi i onda joj je Marko ispričao njihov božićni susret i saznao kako oni odista stanuju na drugom katu i kako su psa pronašli na otiraču pred stanom, kao i da od tada, svaki puta, kad se s Bertom spusti liftom do garaže, iz koje izlaze u šetnju, ona ju vuče ravno na Markov automobil i tek nakon što ga dobro iznjuši, paradno mašući repom, izađe van iz garaže. Nakon upoznavanja s vlasnicom Marko ih je povremeno sretao u šetnji i ti susreti su uvijek bili popraćeni neobuzdanim izljevima pasjeg veselja. Jednom prilikom vozio se biciklom nasipom uz rijeku, a Berta je, puštena s povodca, naganjivala žabe uz obalu na udaljenosti od oko stotinjak metara. Ne mogavši odoliti Marko ju je pozvao imenom. Prepoznavši glas, ona je trkom krenula ravno prema nasipu i njemu. Nakon što su se izgrlili, Marko se uplašio da će sada pas krenuti za njim i prije nego se popeo na bicikl, rekao je Berti neka ide svojoj vlasnici. I ona ga je odmah razumjela, poslušala i otrčala natrag znajući tko je alfa, a tko samo dobar prijatelj.
Marko i Sara su u psima prepoznavali mirna i stabilna prijateljstva, otkrivali pseću ljubav i doživljavali ih kao začarane ljude. Što su im se više približavali, sve im je teže bilo s ljudima jer kod pasa nema laži, spontani su i veseli, gledaju ravno u oči s iskrenim poštovanjem. Za njih su psi postali beskrajno povjerenje, mirna sreća i sve ono što je Byron napisao na grobu svoga psa:
"Ljepota bez taštine, snaga bez bezobrazluka, odvažnost bez surovosti i sve čovjekove vrline bez njegovih mana."
Godine 1998. Sara je s Lady, koja se tjerala, živjela u vikendici u Brodskom Brdu i jednog joj se dana oko kuće počeo motati čopor pasa koje je vodio natprosječno veliki i krupni crno-bijeli dalmatiner. Zvao se Boy i bio je kućni pas koji je odrastao u stanu, no djevojka koja mu je bila vlasnica otišla je studirati u Zagreb i ostavila ga je roditeljima. Taj rastanak nije mogao preboljeti. Pretvorio se u nemogućeg i nepodnošljivog psa koji ništa i nikog ne sluša, stalno pravi štetu u stanu i nikoga ne prihvaća. Odveli su ga u vikendicu, napravili mu kućicu u dvorištu i stavili na lanac. Potrgao je i kućicu i lanac i odabrao slobodan život lutalice i vođe čopora. A čopor, na čijem čelu je bio, uopće nije bio bezopasan. Bila je to grupa velikih pasa u kojoj se isticao ogromni, potpuno crni, Paskal. Paskal je imao vlasnika koji je živio u Brdu, ali nikada svog psa nije vezao i ograničavao, poštujući njegovo pravo na izbor i potpunu slobodu. I Boy i Paskal bili su, posebice po glavi, puni brazgotina od tuča za prestiž i poredak u hijerarhirizanom čoporu koji tek kad se stabilizira poštuje pravila i granice. No, vrlo su se dobro slagali jer su Paskalu, vjerojatno, dodijale stalne trzavice dva velika psa, pa je prepustio vodstvo Boyu, a ovaj je to korektno poštivao. Njih dvojica su bili sjajan prijateljski pasji tandem. Kad se čopor prvi puta pojavio, Sara se nije ni snašla, a Boy se već pario s Lady. Paskal je nezainteresirano ušao ravno u vikendicu kao u svoju pasju kućicu, popeo se na kauč i zaspao. Bio je velik kao omanje ždrijebe. I dok su mu leđa bila prislonjena uz zidnu stijenku kauča noge su mu stršale izvan ležaja. Spavao je s glavom na jastučiću tako čvrsto da uopće nije reagirao kad mu je začuđena Sara natezala, noge, uši, glavu i rep pokušavajući ga probuditi. U jednom je trenutku skočio, razrogačeno pogledao oko sebe i kad je shvatio gdje se nalazi, zadovoljno je promijenio položaj. Sada se nogama odupro na zidnu stjenku kauča i nastavio spavati, da bi uskoro pao na pod i ondje ostao ležati kao da se ništa nije dogodilo. Kad se naspavao tražio je da ga se pusti van i otišao svojim putovima. Život je, za njega, očito bio uvijek negdje drugdje.
Nakon parenja, dolazili su samo Boy i Paskal, i mirno se družili s Lady i Sarom. Najčešće su spavali ispruženi na toplom betonu terase vikendice. Sara je imala Renault 4, s petim stražnjim vratima, iz kojeg je izvadila zadnje sjedište i napravila prostrani prostor za Lady. Jednom prilikom kad je silazila u grad u auto su, zajedno s Lady, ušli Boy i Paskal. Vozila ih je mrežom gradskih ulica, desetak kilometara dalje, do kuće svoje majke na glavnom gradskom trgu u Brodu. Tu su Paskal i Boy, nakon izlaska iz auta, nestali. Istog se dana vratila u vikendicu u Brdu i oni su je gore dočekali ispred kuće. Drugi dan, silazeći u grad, nije im dopustila da uđu u auto. Oni su jedno vrijeme trčali za njom, a potom se izgubili iz vida. Kad je, za petnaestak minuta, bila pred majčinom kućom, obojica su je ondje već čekali. Boy je nekuda odlutao, a Paskal je ušao u kuću, kao u hotel, odspavao svoje na tepihu primaće sobe i potom otišao. Tko zna kuda? Sutradan su obojica opet bili gore. Jednog dana pojavio se zabrinuti vlasnik Paskala jer pas nekoliko dana nije dolazio kući. Kada je vidio gdje boravi, vratio se kući i ne pokušavajući da ga povede sa sobom. Doći će on već- rekao je. S tim svojim problematičnim gospodarom Paskal je imao vrlo uljuđen, ali hladan odnos...
U jesen je Sara otišla prezimiti kod majke u grad. Boya i Paskala srela je nekoliko puta. Ljubazno, pristojno i s radosnom jednostavnošću su joj se javljali, a onda su nestali... U Brodskom Brdu te je zime čopor pasa napao tor ovaca i nekoliko ih zaklao. Brodski lovci su, nakon toga, pobili sve pse lutalice kilometrima uokolo... Samo za pse se kaže da su lutalice, jer je njihovo mjesto uz čovjeka. Boy i Paskal nisu bili lutalice, oni su žrtve provale iskona koji je slobodu pretpostavio sigurnosti uz gospodara. Tim izborom pretvorili su svoje živote u slučajnost. I pošteno su platili cijenu svog nepopravljivog psećeg idealizma. Ubila ih je sloboda.
Max je došao na svijet 10. studenog 1998. godine. Pola legla bilo je sa smeđim flekama na Lady, a pola s crnim na Boya. Max je bio na oca. Mladunce je Sara djelila prijateljima i poznanicima, pa su tako i njega nekom dali. Vraćen je nakon dva mjeseca i traume iz tog perioda ostat će mu za cijeli život. Do godinu dana starosti živio je sa Sarom i Lady, a onda je Sara dobila povremeni posao u Italiji, pa je Lady ostavila kod majke, a Marku je poklonila Maxa. Max je dobro poznavao Marka i početak zajedničkog života bio je normalan. Odrastajući uz Lady koja je ljubomorno kontrolirala svoj primat kod Sare, stalno je čeznuo za nekim kome će i on pokazati koji je, pseći dio njega, njegov najbolji dio. Imao je sreću i naletio je na Marka, već tada mrzovoljnog srčanog bolesnika koji je izbjegavao društvo i bio sklon alkoholu... I onda mu se pojavio druželjubivi, veseli, radosni, vjerni i postojani Max. Dolazio je iz teško pristupačnog svijeta, ali je ponio komunikacijske kodove. Kad je shvatio da može Marku vjerovati, postepeno ga je uvodio u svoju pseću tajnu. U njihovom druženju nije bilo nastojanja da ga se pokori, nego je on čovjeka postepeno uvodio u svoj životinjski svijet. Kao što je Marko odmah u njemu prepoznao divlju ljepotu i nepokoravajući karakter tako je on u njemu prepoznao biće sa silnim razumijevanjem za njegove animalne instinkte, ali i trud da ga privoli da mu bude prijatelj koji će jednom depresivnom i besmislenom životu davati smisao. Velika prednost tog budućeg prijateljstva bila je u tome što među njima, jednostavno, nije bilo prošlosti..."
Ovo je ulomak iz knjige Max (Brodski trag, 2014.)
Ako vas zanima što je dalje bilo s Maxom, Markom, Sarom, Lady i ostalim likovima, ovdje vas čeka čitava knjiga (ne brinite, basplatna je ;)):
Stribor Uzelac Schwendemann je politički analitičar i savjetnik, diplomat, novinar i publicist, kroničar i pisac, član HND i Hrvatskog društva pisaca, član PEN-a, rođen u Brodu 1942., a ima toliko zanimljivu biografiju, da bi bila prava šteta ne baciti oko na njegovu osobnu web stranicu www.striborschwendemann.com, ali evo ukratko:
Radne sredine mijenjao jedanaest puta. Na svoje ime posjeduje članske iskaznice deset hrvatskih političkih stranaka. Selio devet puta. Ležao duže po bolnicama osam puta. Kao autor i koautor izdao sedam knjiga. Šest knjiga izdao pod tuđim imenom. Ženio se pet puta. Operiran pod anestezijom četiri puta. Bio na ozbiljnim i manje ozbiljnim listama za fizičku likvidaciju tri puta. Šepav na obje noge. Govori, piše i čita jedan strani jezik. Ne posjeduje ništa. Ništa od nikog ne treba. Ništa nikom ne duguje. Individualni anarhist. Ostao tko je i bio. Ničiji. Stekao nadimak “Šaptač konjima” zbog toga što je pretežan dio života bio politički savjetnik.
Stribor i Max, koji krasi i naslovnicu