Little Miss Croatia - prigodno uz Cacib Zagreb
- font size decrease font size increase font size
Naslovna foto: Fox Meadows
Ovih se dana (25. & 26. i 27.11.2016.) održava međunarodna izložba pasa u Zagrebu
Tim povodom, eto jednog prigodnog poglavlja iz knjige Bez dlake na jeziku:
"LITTLE MISS CROATIA
Nekada davno, kada sam sebi i cijelom svijetu pokušavala opravdati kupovinu moje voljene Chili, koja je tada koštala kao nov kompjuter i za koju je moj prijatelj Žac komentirao: „Pa za te pare si mogla dobiti većeg!“ imala sam u planu voditi je na izložbe, dobiti uzgojnu dozvolu i uzgajati male terijeriće. Dobro, bila sam dvadesetak godina mlađa i vjerojatno nešto luđa nego sada kada mi na pamet pada – isti plan.
Foto: T. Čuveljak, Chili i ja 2004. - na ovoj fotki ima 10 godina
Ali danas barem imam nekoliko argumenata na svojoj strani: više nisam u jednosobnom stanu bez posla. Za sada.
Tada mi nije uspjelo jer se Chili s oko 6 mjeseci spontano uspravilo desno uho, što se smatra greškom nepogodnom za uzgoj. Doduše, moj austrijski veterinar mi je predložio da joj „malo perforira hrskavicu pa će sve biti u redu“, što me je ispunilo užasom. Kao prvo, ne želim svom psu ništa rezati (ili perforirati) osim ako nije u svrhu spašavanja života. A drugo, smatrala sam da bi to bilo varanje; ona bi imala štence s tendencijom dizanju uha, a ljudi koji bi ih kupili ne bi imali pojma o tome.
Uostalom, tada sam smatrala da su izložbe ionako obično mučenje životinja, obična prodaja mesa – baš poput izbora za Miss. I tako je došao kraj jednoj blistavoj izlagačko-uzgajivačkoj karijeri i prije nego što je počela…
Dvadeset godina kasnije u meni se probudio stari san o uzgoju pasa. Moram priznati da su moji motivi pomalo glupavi: želim imati štence koje mogu žnjarati i gledati i igrati se s njima! Želim gomilu pasa pod nogama, za vratom i u krilu. Pošto u našoj kući postoji „Pravilo 2#“, „Samo dvije životinje odjednom“, ovo je jedini način da se domognem većeg broja zvjerčica pa makar na određeno vrijeme. Zapravo, ne znam zašto je to okrutno pravilo još uvijek na snazi; Jeger ga je smislio kada smo živjeli u 39 kvadrata, a sada smo u kući s malim dvorištem pa imamo više mjesta… Mislim da ću morati poraditi na amandmanu, aneksu, apendiksu ili nekom drugom organu tog ugovora. Razumijem da se Jeger (s pravom) boji kako bi jednoga dana mogao u dvorištu naći mini ponija, kozu i vijetnamsku svinjicu i potpuno sam spremna ratificirati isti, specificirati rod i vrstu te broj proširenih članova, ali brine me da neću postići kvorum.
Zabrinuta za svoju uzgajivačku karijeru, dok je Joy bila mala masirala sam joj uši, ali nisam htjela poduzimati ništa više od masaže. Šteta što ne postoji više opasnost da moje oklempave, jer sudeći po njoj, ta masaža mora da je ludnica!
Nisam ih htjela čak ni lijepiti flasterom jer mi se činilo da bi tada siroto pseto možda imalo pravilne uši, ali da bi bile izdepilirane do gole ružičaste kožice! To bi tek bio prizor. I još bi me mrzila, a to ne bih mogla podnijeti.
Zato sam radije pustila prirodu da radi svoje pa da vidimo što će ispasti. Moglo bi se reći da sam stvar prepustila sudbini. Iako, tko me poznaje, zna da ne vjerujem u sudbinu i da joj se prepuštam samo kada sam previše lijena da stvar uzmem u svoje ruke.
Kada se već radi o izboru ljepote kod pasa (ili ljudi), ne slažem se s kozmetičkim zahvatima. Oni su za mene otprilike isto kao doping kod sportaša, uostalom svatko tko ima relativno pristojan kostur i dostup odgovarajućoj količini novca može se prekrojiti i postati Miss ovoga ili onoga – a upravo to se i događa. Žene (a vrlo vjerojatno i neki muškarci) to čine uglavnom kako bi se mogle dobro udati, a zlobnici bi rekli i – prodati.
Unatoč mojim strahovima, uši moje buduće „missice“ su ispale posve pravilne, stražnje nožice koje su prije išle malo u „X“ čudom su se ispravile, a dlaka je očvrsnula zahvaljujući redovitom trimanju. Sve u svemu, Joy je ispala lijepa i pravilno građena kujica pa sam se sve više počela poigravati idejom da je odvedem na izložbu pasa… no o svemu tome nisam imala nikakvog pojma. Kako psa naučiti što već treba ili ne treba raditi na izložbi? I što se uopće na izložbi radi? Stoga sam odlučila raspitati se i naći nekoga tko se time bavi i tko bi me poučio tzv. „ring dresuri“.
Već sam vam u poglavlju „Sjedi-lezi-mrtav“ ispričala kako je prvi trener odselio u Ameriku, drugi se ponašao kao krotitelj lavova, u skladu s čime se i Joy ponijela kao neukroćeni lav i na kraju: treća sreća! Došao je Marko džepova punih hrenovki i s gomilom zaraznog optimizma. Nekoliko tjedana smo se potucali po parkovima i nasadima našega grada s hrenovkama u svakom džepu i malo-pomalo naučili što i kako – i znate što? Svi oni psi što tako poslušno kaskaju uz nogu i daju se pipkati sucima rade to zahvaljujući gomili nagradica koje im „hendleri/ce“ daju! Ja sam, naravno, mislila da to rade sami od sebe. Iako su mnogi već toliko uvježbani, ako ikada posjetite izložbu pasa, samo malo pozornije promatrajte i vidjet ćete munjevito brze geste kojima su zbilja dobri vodiči u stanju dobiti psa da pogleda prema sucu, premjesti se u bolji položaj ili zauzme ispravniji stav. Svaka ta gesta uglavnom uključuje nagradicu, bio to kakav slastan zalogaj ili najdraža igračka.
Put do savršenstva je mukotrpan i trnovit čak i kada nisu u pitanju kirurški zahvati, razni botoksi i liposukcije kakvima se podvrgavaju sudionici u ljudskim izborima ljepote. Stekla sam tračak uvida u to kada me Marko korigirao: „Uvuci trbuh! Prsa van! Možeš li sljedeći puta, molim te, napraviti punđu?! Ništa ne vidim od kose.“
„Pa dobro“, najzad sam ga upitala, „hoće li ti ljudi gledati mene ili psa? Jer ako budu gledali mene, ja sasvim sigurno tamo ne idem!“
„Pa gleda se cjelina“, nasmijao se on. „Čovjek i pas su tim!“
Marko i jedan od njegovih Australskih ovčara
Moj dio tima je odmah problijedio od muke i sjetio se svih traumatičnih trenutaka iz škole – postrojavanja na tjelesnom, školskih predstava i igrokaza te jednog jedinog koncertnog nastupa. Stresla sam se kao da me smrt preskočila i rekla: „Ti ćeš je voditi, ja to ne mogu!“
„Ali suci vole vidjeti zgodnu ženu“, pokušavao je on.
„Ulizico!“ rekla sam, „ne dolazi u obzir, plaćam koliko treba, ali sebi sam davno obećala da kada budem velika, više nikada i ni pred kime neću trčati u krug, makar crkla!“
Mislim da je prvo mislio da se šalim, ali onda je vjerojatno uvidio da stvarno to mislim, a pošto smo se u međuvremenu sprijateljili, pristao je voditi Joy na izložbu. No dresura je bila tek dio pripreme…
Na primjer, morala sam kupiti šampon za bijele pse oštre dlake od Te i Te firme, zbog kojeg sam obišla ne znam ni sama koliko trgovina za kućne ljubimce, istodobno ne vjerujući da to radim. Iskreno, kada meni ponestane šampona, to obično shvatim tek u kadi i mokre kose pa je operem tekućim sapunom ili blagim šamponom za pse, što se već prvo nađe pod rukom – uostalom, dlaka je dlaka, zar ne? Izgleda da ipak nije; nemoćno sam stajala isprad police s proizvodima za njegu pseće dlake u jednom velikom pet shopu u nevjerici koliko toga ima. Ne samo šampona, regeneratora i pjene za učvršćivanje već i laka za sjaj ili krede za izbjeljivanje i mnogih drugih proizvoda koje nisam stigla proučiti jer je Jeger postajao nestrpljiv: „Okej, ima li ga ili nema? Ako nema, idemo dalje, što sad proučavaš? Užas, pa to je skuplje nego šamponi za ljude!“ Kupovina kozmetičkih proizvoda, pa makar bili za pse, očito nije omiljena zabava većine muškaraca. Osim ako se ne bave uzgojem ili uređivanjem pasa, kao moj prijatelj Marko.
Kada sam mu priznala svoj neuspjeh, odmah je našao rješenje: jedna njegova prijateljica imala je zastupstvo kozmetičkih proizvoda i sve u svemu, dokopala sam se litre šampona za bijele pse oštre dlake u boci savršenog minimalističkog dizajna s pumpicom na vrhu i za otprilike osmostruko više novaca nego što bih to bila spremna platiti da je riječ o mojoj kosi. Mislim da tu bocu za života ne bi uspjela potrošiti ni porodica bijelih medvjeda, ali eto. Sve za ljepotu.
No, ako ste mislili da je to uistinu sve, grdno se varate. Iako Parson terijeri imaju dlaku koju se lako održava i nema nikakve zadane „frizure“, to ne znači da je samo šamponiranje dovoljno…
Kada sam dobila Joy, još se nije znalo kakvu će dlaku imati; ovakav terijer može imati jedan od tri tipa dlake – kratku, oštru ili nešto između (tzv. broken coat). Chili je imala kratku dlaku, a jedino što sam znala o oštroj dlaci bilo je da se mora trimati, odnosno – čupkati prstima.
Kako se približavalo ljeto, tako sam počela tragati za salonom za pse koji bi to mogao obaviti, ali nakon desetak istovjetnih telefonskih razgovora tipa: „Dobar dan, imam oštrodlakog Parson terijera, trimate li vi pse?“
„Da, da, naravno, samo recite kada želite!“
„A oprostite, kako to radite?“
„Pa mašinicom, naravno! Kada želite?“
„Javit ću vam, ne znam točno, hvala i doviđenja!“ – shvatila sam da nisam našla nikoga tko bi to mogao pravilno napraviti. Naravno, rješenje sam našla u parku; od susjede sam dobila broj telefona mlade studentice veterine čija obitelj vrlo uspješno uzgaja pse. Međutim, pošto ni ona ni ja nemamo profesionalni stol za trimanje, morale smo improvizirati. Zamislite sada perverzni prizor; mali bijeli pas koji izgleda tako plišano da bi ga netko neuk možda bio u stanju staviti iza stražnjeg sjedala u automobilu, poput onih plastičnih psića koji su kimali glavama iza stražnjih sjedišta nekadašnjih „fićeka“ i „stojadina“ kada sam ja bila još klinka. Dakle, takav jedan presladak psić stoji na dasci za peglanje s uzicom oko vrata zavezanom za gredu na stropu. Priznajem da je cijela konstrukcija izgledala više kao vješala nego kao salon ljepote… Da je ta fotografija osvanula na Facebooku uz tekst: „Monstruozan zločin nad nevinom životinjicom! Spisateljica R. J. (44), koja se izdaje za veliku humanisticu, i mlada buduća veterinarka I. R. (24) na okrutan način objesile psića! Ne znamo kako je došlo do ovog zločina, ali…“, itd. itd., sigurno bi skupila nekoliko tisuća potpisa za peticiju da me izbace iz HDP-a, a moj bi me se izdavač odrekao preko službenog glasila… Moj bi muž u Gloriji dao intervju, a na naslovnici bi osvanulo: „Dugogodišnji suprug spisateljice R. J.: „Nisam znao kakvog sam monstruma oženio…“
Kao da je slutila gornji scenarij, sirota mala Joy pokušala je organizirati pokret otpora, ali noge joj se nisu uspjele uskladiti jer je morala balansirati na uskoj dasci (koja ionako tako rijetko služi peglanju da je permanentno preimenovana u stol za friziranje – barem otkada sam otkrila da u obližnjoj kemijskoj čistionici to naprave za 10 kuna plus što još poskidaju i dlake s odjeće, jupi) tako da je bijeg otpao. Nije joj preostalo ništa drugo nego da izdrži… međutim, nakon rezanja noktiju koje svi psi smatraju užasnim mučenjem jer ionako ne vole da im se diraju šape, uslijedilo je nešto još užasnije – čupkanje! Iva je na prste navukla kondomčiće koji sprječavaju da dlaka klizi među prstima. Ako mi ne vjerujete, znajte da se zovu Trim Finger Condoms i da možete birati boju. Ne znam samo zašto sam ih se sjetila kada sam gledala Hobbita. Zatim se cijeli posao dorađuje trimerom. Poenta je u tome da se stara, duža dlaka počupa kako bi narasla nova, gušća, grublja i doslovno vodonepropusna s gustom poddlakom. Nakon samo 5-6 trimanja sada je doista tako; Joy može pokisnuti ili se satima igrati u dobokom snijegu, ali nije zapravo mokra, kako se ono kaže – „do gole kože“. Usto je koža zdrava, prokrvljena i bez iritacija koje često imaju psi koji bi se trebali uređivati na ovakav način, ali ih u salonima često jednostavno ošišaju jer je tako lakše.
Sama dlaka kod takvih pasa je uvijek snježnobijela, nikada žućkasta ili siva jer ima kratak životni vijek (dlaka, a ne pas), pogotovo ako se trima pomalo svakih 14 dana, kako se uglavnom uređuju oštrodlaki izložbeni psi. Ostale je dovoljno trimati otprilike jednom u tri mjeseca, ali ne baš usred zime jer istriman pas ostaje u „donjem rublju“, tj. ostane mu samo poddlaka pa nije zaštićen od hladnoće.
Međutim, kako svakom psu dlaka ne raste jednakom brzinom, Joy koja inače zna biti prava čupavica, za svoju prvu izložbu nije imala idealnu dužinu i gustoću.
Tri dana uoči izložbe dobila sam naredbu da je okupam u tom famoznom bijelom šamponu, „a onda ćemo je još dan prije dodatno srediti“, rekla je Iva – ma što to značilo. Navečer sam je okupala, pustila da šampon djeluje nekoliko minuta, kako je na dizajnersko-minimalističkoj bocurini pisalo da treba (paranoidno razmišljajući nagriza li je sada neki izbjeljivač) i potom dobro istrljala ručnikom pa zadovoljno legla s njom u krevet. Sutradan se Joy:
• uvaljala u krilo mrtve ptice (koje sam vlastoručno odnijela do kante za smeće)
• uvaljala u ostatak trupa spomenute ptice (i to sam utrpala u vrećicu kako bih spasila još kojeg potencijalnog izložbenog psa ili ljubimca koji bi mogao zbog toga dobiti doživotni izgon iz kreveta)
• pojela govno 50 metara dalje (O. K., stvarno se pitam zašto ljudi ne mogu pokupiti za sobom ono što vlasnici psa uredno rade) i
• protrčala kroz blatni potok (nemoćno sam gledala, dok su mi se usta razvlačila u osmijeh – kada se sranje već događa, valja uživati u prizoru).
Ne samo što nije više izgledala kao rasni pas – nije uopće izgledala kao pas, već kao tasmanijska neman koja se upravo najela starih crijeva mošusnog goveda koje je trulilo na suncu! Tako je i mirisala. Gledala sam je kako veselo kaska ispred mene sva ponosna na svoj novi Chanel No5. I pomislila: „Ma čega ćeš ti to biti Miss, da mi je samo znati?!“
I tako, unatoč tome što se ne savjetuje oštrodlakog psa kupati neposredno prije izložbe kako dlaka ne bi bila previše svilenkasta, ja više nisam imala izbora. Tasmanijska se neman silom prilika ponovno transformirala u neodoljivog bijelog plišanca.
I da, završila u krevetu. Mrtvu sam pticu potisnula u istu onu ladicu sa sjećanjima tipa penjanje po konopcu a ja visim na kraju istoga kao vreća krumpira u prekratkim YASSA hlačicama, poderanim „starkama“, majici The Clash i (danas začudo nevjerojatno modernim, hipsterskim) debelim naočalama.
Dan prije izložbe, Marko i Iva došli su napraviti posljednje pripreme – počupkali i očetkali su je, počešljali i ufitiljili joj brkove, a na kraju sam se prepala da će na nju staviti još i onu mrežicu za kosu s kakvom je spavala moja nona koja je godinama nosila punđu a la Jovanka Broz!
„A sutra ćemo sve ovo još i ponoviti!“ obavijestili su me na odlasku. „Vidimo se u pola 9 ujutro.“ Ne moram vam ni reći da se izložbe pasa održavaju vikendom…
I tako, dok su moj dragi i Liza spavali snom pravednika, mi smo se uputile na Zagrebački velesajam u veliku avanturu koja će nam možda promijeniti život. Kao i svim „missicama“, uostalom.
Međutim, nije postojalo ništa što bi me unaprijed moglo pripremiti na prizor koji sam na Velesajmu toga jutra ugledala! Bujica pasa svih boja, veličina i pasmina slijevala se kroz istočni ulaz, što na sve četiri, što u rukama, što u kavezima na kojekakvim kolicima, u automobilima…
Na ulazu su prvo provjeravali jesu li psi cijepljeni i opremljeni odgovarajućim čipom, a tek smo tada smjeli pristupiti stolu za prijave… naravno, moja nije stigla poštom pa su me nekoliko minuta tražili po katalogu. I baš kada sam pomislila da je sigurno došlo do neke administrativne pogreške i da se možemo vratiti kući popišani, dobili smo katalog i redni broj te plan izložbe kako bismo uopće znali gdje „nastupamo“… Iskreno, da M. nije bio sa mnom, mislim da bih se okrenula na peti i zbrisala.
Inače nisam ljubiteljica većih količina ljudi strpanih u mali prostor, osim ako baš idem na neki koncert, ali ovdje se koncert održavao bez kraja i konca! „Vuf, vau-vau, bau-bau, woof, woof, arf, arf, barf, groar, kevt, kevt, skvik skvik, cvil, cvil…“ Buka je bila konstantna! Mislila sam da će se Joy isprepadati, podviti repicu i popeti mi se na glavu od užasa, ali što god da su svi ovi psi govorili na svim tim psećim jezicima, čini se da ipak nije bilo baš previše strašno. Uputili smo se na specijalnu izložbu terijera, u jedan manji i ne osobito prepun paviljon gdje je razina buke bila relativno podnošljiva. Naravno, nije mi palo na pamet ponijeti transporter ili neku takvu napravu u kojoj bi Joy čekala svoj red, nego smo se šetkale uokolo, što joj je, kako kaže Marko, „snizilo razinu energije“, a to navodno nije dobro za izložbu. No terijeri ionako imaju višak energije pa mi se nije činilo da će je stići svu potrošiti jer ona je kao Duracell zeko… Kada smo konačno stigle kući, strovalila se i odspavala jedno 12 sati u komadu…
U slučaju da imate ili želite nabaviti psa s kojim kanite ići na izložbe, ne bi bilo loše da naviknete psa na transporter ili kakav sličan kavez/boks još dok je mali. Barem neće biti pod stresom ako je u svom transporteru, a ne nekom tuđem, kao što je Joy morala dok je Marko nastupao sa svojim psom. Znate onaj pogled kada pas gleda ispod oka otkrivajući bjeloočnice? Patetično je stavila šapicu na rešetku i gledala me ispod oka kao najsirotiji sirotanović, najjadniji jadnik iz knjige „Jadnici“ Victora Hugoa…
Uglavnom, konkurencija u razredu mladih nije bila velika, samo 3 kujice. Unaprijed sam se poveselila, iako su druge dvije konkurentice bile vrlo lijepe. Nakon toga sam (prokleti pametni telefoni) izguglala konkurenciju i shvatila da je jedna od njih već nagrađivana kujica poznatog njemačkog uzgajivača. Druga je bila iz slovenskog uzgoja, ali čak je i meni bilo jasno da je bila toliko čupava da se nisu vidjele linije tijela. Unatoč neusklađenim frizurama, sve su tri kujice dobile ocjenu odličan, a mala je Njemica pobijedila. Joy još uvijek nije znala mirno i lijepo „pozirati“ pred sucem, za razliku od male profesionalke koja je nastupala još u klasi štenaca kada je bila beba… Što me navelo da se sjetim filma „Little Miss America“ i onih perverznjaka od roditelja koji svoju djecu vode na natječaje ljepote. Hmmm, po čemu sam bila bolja od njih? Dobro, tješila sam se da oni to rade ljudskoj djeci koju šminkaju i oblače poput odraslih, što je ipak perverznije od izložbi pasa, zar ne? Ne?
Moj dobronamjeran savjet: uvijek proučite konkurenciju. Ako se želite unaprijed obeshrabriti! Naravno, sada mi sve izgleda jednostavnije i manje uzbudljivo nego što je bilo. Ali tada sam bila ukočena od straha da bi Joy mogla ugristi suca; napisala sam već kako ne voli da je dodiruju nepoznati ljudi… Na sreću, Marko ima nevjerojatnu tehniku brzinskog ubacivanja hrenovki u ralje pa je pregled na stolu prošao relativno pristojno. Kod njezine se pasmine ocjenjuje opseg prsnog koša pošto je riječ o psu jamaru, stoga je potrebno da prsni koš bude fleksibilan kako se u lisičjoj jazbini ne bi zaglavio. Naravno da se dobar dio pasa koji sudjeluju na izložbama ne koristi za lov, ali bitno je zadržati originalne značajke, kako se ova pasmina ne bi s vremenom izobličila poput nekih drugih. Opseg prsa ne mjeri se metrom, već bi se trebao „obuhvatiti prosječnim muškim rukama“ – ma što to značilo. Kada je to pravilo napisano, ljudi su bili niži nego danas; znate kada Karl May u „Winnetouu“ opisuje nekog frajerčinu pa kaže: „Bio je pravi gigant, visok 6 stopa!“ Šest stopa je u stvari 180 cm, što znači da ne bih dobro prošla da me kojim slučajem vremeplov odvede u osamnaesto stoljeće!
Uglavnom, o izlaganju i uzgoju pasa mogla bi se napisati zasebna knjiga, no činjenica je da se na izložbama danas mogu vidjeti psi koji više ne odgovaraju originalnim standardima. Problem je u tome što se danas cijene neke osobine koje u vrijeme stvaranja određene pasmine nisu uopće bile najvažnija stvar. Jedan moj prijatelj uzgaja afganistanske hrtove, na primjer, a to znači da tijekom sezone izložbi njegovi psi sve vrijeme moraju imati dlaku ispletenu u desetke pletenica i repića kako im se ne bi zapetljala u šetnji. Drugim riječima, trčanje – primarnu funkciju hrta – njegovi psi ne smiju obavljati zbog „frizure“! Kada na izložbi vidite natapirane pudle, na primjer – vjerojatno vam nikada ne bi palo na pamet da su one u stvari nekada bile sportski psi koji su se koristili za lov na patkke, a to su samo blagi primjeri onoga što smo sve od pasa u stanju napraviti iz žudnje za ljepotom ili „ljepotom“, već prema stajalištu.
Uz razne sulude frizure, ono što mi je na izložbi najviše upalo u oči, odnosno nos – jest miris. Pa jasno, pomislit ćete, toliko pasa na jednom mjestu, piš ovamo, piš onamo… Ne, dragi moji, zamislite najveći velesajamski paviljon u kojem se održava frizersko natjecanje! Zamislite redove i redove stolova na kojima stoje poslušni natjecatelji dok ih vlasnici tapiraju, šišaju, čupkaju, pudraju, praše, posipaju, špricaju vodom, lakom, talkom, kredom, bojama u prahu… Zamislite 10 vrsta četaka, češljeva, grabljalica, škarica, mašinica, posebnih fenova za raspršivanje dlake dugodlakih pasa, vlažnih maramica za usjajivanje kratkodlakih pasa, gumica, mašnica i viklera – da, vidjela sam i psa s viklerima na kojeg je Joy počela lajati kao luda jer je valjda mislila da sirotan ima izrasline po glavi… Shvatila sam da je sva njezina priprema – trimanje, posebni šampon i češljanje – ništa prema nekim drugim pasminama za koje onako od oka ne biste ni rekli da su „nabrijane“… Unatoč tome što je bojenje, pudranje, lakiranje i friziranje pasa načelno na većini izložbi zabranjeno, ne znači da ljudi to ne rade.
Iskreno, da imam psa kojeg je potrebno stalo uređivati, mislim da mi ne bi palo na pamet ikada više otići na izložbu, unatoč tome što zahvaljujući Ivi i Marku nisam morala mrdnuti prstom. Možda sam zato došla i sutradan – uostalom, specijalna izložba terijera bila je puno manja i Joy nije djelovala nimalo istraumatizirano (za razliku od mene koja sam nervozno žvakala Gastale) pa sam odlučila vidjeti kako će proći na velikoj izložbi.
Konkurencija je bila ista, a mjesta kao da su se već unaprijed znala – Joy je dobila odličan, ali je njemačka kujica pobijedila. Nije mi bilo žao što sam došla – nagledala sam se svakojakih pasa, upoznala nekoliko zanimljivih ljudi, divila se i čudila frizurama i odlučila da sutradan nemam baš nikakva razloga doći. Uostalom, tko će se dizati u nedjelju u rano jutro… Međutim, prije negoli sam se te večeri onesvijestila od umora, na Facebooku sam vidjela poruke od nekoliko prijatelja i prijateljica s kojima sam se dogovorila da se vidimo na izložbi. Odlučio je doći i moj pasopazitelj Luka na kojeg se uvijek mogu osloniti kada mi dupe poželi vidjeti puta. Pošto je bilo već prekasno da mijenjam ljudima planove, odlučila sam provjeriti postoji li Zagreb i nedjeljom prije 9 ujutro – što mogu kada odavno više ne dočekujem jutra tulumareći?
Uostalom, u nedjelju smo po rasporedu bili prvi pa sam računala da će sve biti isto: Njemica će biti najbolja, Joy će vjerojatno dobiti odličan, što je dovoljno za uzgojni pregled, a potom idemo na ručak s ekipom… Međutim, uslijedio je dramatičan preokret dostojan Eurovizije.
Sutkinja, inače Poljakinja, nije primijetila da je Joy u prvom krugu čučnula i zapiškila tepih, a zatim gotovo uskočila u susjedni ring s tornjacima (ogromnim autohtonim hrvatskim ovčarskim psima s primjereno izgledajućim vlasnicima koji su vikali jedni na druge jer su se zvijeri zamalo potukle) ne bi li im pokazala tko je glavni! Dapače, zamolila je Marka i handlera njemačke konkurentice da još jednom prodefiliraju, kad je Luka rekao (s cinizmom nekarakterističnom za njegovu nježnu studentsku dob): „Znaš, Poljaci povijesno ne vole Nijemce…“ Iz zezancije sam se nadovezala: „Možda su joj preci nadrapali u Drugom svjetskom ratu…“, baš kada je sutkinja pružila ruku Marku. Bilo je to poput Eurovizije; znate kada balkanski susjedi ili Turci i Nijemci međusobno daju najveći broj bodova?
Prema običaju, prvi s kojim se sudac rukuje pobjednik je tog kruga natjecanja. Dalje se ne sjećam detalja osim da sam sirotom Luki nanijela lakše tjelesne ozljede nadlaktice stiskajući ga dok su svi Parsoni – muški, ženski, stari i mladi – defilirali ispred sutkinje koja se opet rukovala s Markom!
Ukratko: Joy je u prvom krugu dobila titulu najljepšeg mladog psa koju je dva prethodna dana ispred dva različita suca osvojila njemačka kujica – što znači da objektivnost u biti ne postoji. Nakon toga su se natjecali svi zajedno, bez obzira na spol i dob pa je i tu pobijedila!
To u prijevodu znači da je dobila odličnu ocjenu, nagrade Junior CAC i Junior CACIB te JBOB (Junior Best of Breed) i BOB (Best of Breed) i tako prešišala i svog mogućeg budućeg muža s čijom sam vlasnicom dan prije razgovarala o mogućnosti parenja! Na tu je vijest majka jedne moje prijateljice hladnokrvno rekla: „E, pa lipo – tako i triba – posli će jon bi’ dobar ka kruv!“
I tako je mala Joy završila u izravnom web prijenosu Hrvatskog kinološkog saveza Best in Show natjecanja na zelenom tepihu. Naravno da sam javila majci da gleda prijenos i dok smo se obje nervirale i preko mobitela komentirale plesne točke u pauzama natjecanja (polugole starije maloljetnice koje su skakutale poput cheerleadersica s ponponima i tri nabildana frajera koji su se bacakali po podu), neki tip iza mene je komentirao: „He-he, ove su mi ljepše od svih cucaka!“
Da nisam bila toliko uzbuđena zbog male, zveknula bih ga po seksističkoj labrnji, a onda sam ponovno pomislila kako je sve to zapravo isto natjecanje ljepote i prodaja mesa…
„Koja sam samo licemjerka“, pomislila sam i propela se na prste da bolje vidim svoju malu… Naravno da nije dobila titulu BIS (Best In Show); ova pasmina nije zapravo posebno atraktivna i često ih nazivaju „world’s cutest purebred mutts“ – najslađim čistokrvnim mješancima na svijetu.
Iako moja majka iz dna duše prezire natjecanja u ljepoti, nervirala sa što Joy nije dobila BIS (Best In Show), ali dobila je barem rozeticu koju sam ponosno objesila na zid.
Naravno, da se razumijemo – da je njega dlake bila prepuštena samo meni, pas bi izgledao kao očerupana kokoš, a da sam vlastitim nožicama morala kročiti po tom ringu, vjerojatno ne bih ni ušla u paviljon. Tako se ovom prilikom za pobjedu nad Nijemcima najljepše zahvaljujem narodnim herojima Marku i Ivi. Neka im je vječna slava i hvala!
Foto: Fox Meadows, Joy i Iva na zadnjoj izložbi
btw. brojevi nemaju veze s poretkom, Joy je pobijedila a ovaj čovjek desno se jako iznervirao jer "njegova kuja ima bolje pigmentirane vjeđe", kako mi je ljutito rekao - kao da sam ja sudila?!
Ljepota je uvijek u oku promatrača, ma koliko mi vjerovali u objektivnost.....
I na kraju imajte na umu:
• Izložbe pasa nisu za svakoga.
• Izložbe zahtijevaju posebnu pripremu (trening, njega dlake).
• Svaka prijava za izložbu stoji 150 – 200 kn po danu (ovisno o vrsti izložbe i državi).
• Ako vas zanima izlaganje, svakako pažljivo birajte štene (u stvari - uvijek pažljivo birajte štene), no imajte na umu da ni najljepši štenac šampionskih roditelja ne mora biti dobar za izlaganje – neki psi to jednostavno ne vole.
• Odaberite pasminu koju ćete moći primjereno održavati; dugodlaki pas možda nije idealan za ljude koji vole vikende provoditi u prirodi – naravno, možete ga ošišati, ali kod nekih se pasmina nažalost ipak više cijeni frizura nego sam pas."
Joy i Iva, pregled na stolu
P.S.
Joy se u međuvremenu nadobivala CAC-ova, CACIB-ova i BOB-ova, kako ovdje tako i vani - bila je i druga najbolja mlada kuja na svjetskoj izložbi u Budimpešti 2013.
U stvari, uvijek je pobjeđivala osim jednom - kada sam je osobno izlagala, tada smo jedva dobile 4 :)
Međutim, kada sam "privremeno" udomila Pixie, ta mi je mala beskućnica vrlo zorno ukazala na to da će - ukoliko od Joy budem imala štence - svi ostati kod mene. Previše se emotivno vežem da bih ih mogla dati ili prodati - potpuno svejedno. Tako da je Joy napustila manekensku karijeru i sada je glavna urednica Pasjeg života ;)
Joy i Iva u Budimpešti 2013.
Joy na poslu 2014.
Ovih se dana (25. & 26. i 27.11.2016.) održava međunarodna izložba pasa u Zagrebu
Tim povodom, eto jednog prigodnog poglavlja iz knjige Bez dlake na jeziku:
"LITTLE MISS CROATIA
Nekada davno, kada sam sebi i cijelom svijetu pokušavala opravdati kupovinu moje voljene Chili, koja je tada koštala kao nov kompjuter i za koju je moj prijatelj Žac komentirao: „Pa za te pare si mogla dobiti većeg!“ imala sam u planu voditi je na izložbe, dobiti uzgojnu dozvolu i uzgajati male terijeriće. Dobro, bila sam dvadesetak godina mlađa i vjerojatno nešto luđa nego sada kada mi na pamet pada – isti plan.
Foto: T. Čuveljak, Chili i ja 2004. - na ovoj fotki ima 10 godina
Ali danas barem imam nekoliko argumenata na svojoj strani: više nisam u jednosobnom stanu bez posla. Za sada.
Tada mi nije uspjelo jer se Chili s oko 6 mjeseci spontano uspravilo desno uho, što se smatra greškom nepogodnom za uzgoj. Doduše, moj austrijski veterinar mi je predložio da joj „malo perforira hrskavicu pa će sve biti u redu“, što me je ispunilo užasom. Kao prvo, ne želim svom psu ništa rezati (ili perforirati) osim ako nije u svrhu spašavanja života. A drugo, smatrala sam da bi to bilo varanje; ona bi imala štence s tendencijom dizanju uha, a ljudi koji bi ih kupili ne bi imali pojma o tome.
Uostalom, tada sam smatrala da su izložbe ionako obično mučenje životinja, obična prodaja mesa – baš poput izbora za Miss. I tako je došao kraj jednoj blistavoj izlagačko-uzgajivačkoj karijeri i prije nego što je počela…
Dvadeset godina kasnije u meni se probudio stari san o uzgoju pasa. Moram priznati da su moji motivi pomalo glupavi: želim imati štence koje mogu žnjarati i gledati i igrati se s njima! Želim gomilu pasa pod nogama, za vratom i u krilu. Pošto u našoj kući postoji „Pravilo 2#“, „Samo dvije životinje odjednom“, ovo je jedini način da se domognem većeg broja zvjerčica pa makar na određeno vrijeme. Zapravo, ne znam zašto je to okrutno pravilo još uvijek na snazi; Jeger ga je smislio kada smo živjeli u 39 kvadrata, a sada smo u kući s malim dvorištem pa imamo više mjesta… Mislim da ću morati poraditi na amandmanu, aneksu, apendiksu ili nekom drugom organu tog ugovora. Razumijem da se Jeger (s pravom) boji kako bi jednoga dana mogao u dvorištu naći mini ponija, kozu i vijetnamsku svinjicu i potpuno sam spremna ratificirati isti, specificirati rod i vrstu te broj proširenih članova, ali brine me da neću postići kvorum.
Zabrinuta za svoju uzgajivačku karijeru, dok je Joy bila mala masirala sam joj uši, ali nisam htjela poduzimati ništa više od masaže. Šteta što ne postoji više opasnost da moje oklempave, jer sudeći po njoj, ta masaža mora da je ludnica!
Nisam ih htjela čak ni lijepiti flasterom jer mi se činilo da bi tada siroto pseto možda imalo pravilne uši, ali da bi bile izdepilirane do gole ružičaste kožice! To bi tek bio prizor. I još bi me mrzila, a to ne bih mogla podnijeti.
Zato sam radije pustila prirodu da radi svoje pa da vidimo što će ispasti. Moglo bi se reći da sam stvar prepustila sudbini. Iako, tko me poznaje, zna da ne vjerujem u sudbinu i da joj se prepuštam samo kada sam previše lijena da stvar uzmem u svoje ruke.
Kada se već radi o izboru ljepote kod pasa (ili ljudi), ne slažem se s kozmetičkim zahvatima. Oni su za mene otprilike isto kao doping kod sportaša, uostalom svatko tko ima relativno pristojan kostur i dostup odgovarajućoj količini novca može se prekrojiti i postati Miss ovoga ili onoga – a upravo to se i događa. Žene (a vrlo vjerojatno i neki muškarci) to čine uglavnom kako bi se mogle dobro udati, a zlobnici bi rekli i – prodati.
Unatoč mojim strahovima, uši moje buduće „missice“ su ispale posve pravilne, stražnje nožice koje su prije išle malo u „X“ čudom su se ispravile, a dlaka je očvrsnula zahvaljujući redovitom trimanju. Sve u svemu, Joy je ispala lijepa i pravilno građena kujica pa sam se sve više počela poigravati idejom da je odvedem na izložbu pasa… no o svemu tome nisam imala nikakvog pojma. Kako psa naučiti što već treba ili ne treba raditi na izložbi? I što se uopće na izložbi radi? Stoga sam odlučila raspitati se i naći nekoga tko se time bavi i tko bi me poučio tzv. „ring dresuri“.
Već sam vam u poglavlju „Sjedi-lezi-mrtav“ ispričala kako je prvi trener odselio u Ameriku, drugi se ponašao kao krotitelj lavova, u skladu s čime se i Joy ponijela kao neukroćeni lav i na kraju: treća sreća! Došao je Marko džepova punih hrenovki i s gomilom zaraznog optimizma. Nekoliko tjedana smo se potucali po parkovima i nasadima našega grada s hrenovkama u svakom džepu i malo-pomalo naučili što i kako – i znate što? Svi oni psi što tako poslušno kaskaju uz nogu i daju se pipkati sucima rade to zahvaljujući gomili nagradica koje im „hendleri/ce“ daju! Ja sam, naravno, mislila da to rade sami od sebe. Iako su mnogi već toliko uvježbani, ako ikada posjetite izložbu pasa, samo malo pozornije promatrajte i vidjet ćete munjevito brze geste kojima su zbilja dobri vodiči u stanju dobiti psa da pogleda prema sucu, premjesti se u bolji položaj ili zauzme ispravniji stav. Svaka ta gesta uglavnom uključuje nagradicu, bio to kakav slastan zalogaj ili najdraža igračka.
Put do savršenstva je mukotrpan i trnovit čak i kada nisu u pitanju kirurški zahvati, razni botoksi i liposukcije kakvima se podvrgavaju sudionici u ljudskim izborima ljepote. Stekla sam tračak uvida u to kada me Marko korigirao: „Uvuci trbuh! Prsa van! Možeš li sljedeći puta, molim te, napraviti punđu?! Ništa ne vidim od kose.“
„Pa dobro“, najzad sam ga upitala, „hoće li ti ljudi gledati mene ili psa? Jer ako budu gledali mene, ja sasvim sigurno tamo ne idem!“
„Pa gleda se cjelina“, nasmijao se on. „Čovjek i pas su tim!“
Marko i jedan od njegovih Australskih ovčara
Moj dio tima je odmah problijedio od muke i sjetio se svih traumatičnih trenutaka iz škole – postrojavanja na tjelesnom, školskih predstava i igrokaza te jednog jedinog koncertnog nastupa. Stresla sam se kao da me smrt preskočila i rekla: „Ti ćeš je voditi, ja to ne mogu!“
„Ali suci vole vidjeti zgodnu ženu“, pokušavao je on.
„Ulizico!“ rekla sam, „ne dolazi u obzir, plaćam koliko treba, ali sebi sam davno obećala da kada budem velika, više nikada i ni pred kime neću trčati u krug, makar crkla!“
Mislim da je prvo mislio da se šalim, ali onda je vjerojatno uvidio da stvarno to mislim, a pošto smo se u međuvremenu sprijateljili, pristao je voditi Joy na izložbu. No dresura je bila tek dio pripreme…
Na primjer, morala sam kupiti šampon za bijele pse oštre dlake od Te i Te firme, zbog kojeg sam obišla ne znam ni sama koliko trgovina za kućne ljubimce, istodobno ne vjerujući da to radim. Iskreno, kada meni ponestane šampona, to obično shvatim tek u kadi i mokre kose pa je operem tekućim sapunom ili blagim šamponom za pse, što se već prvo nađe pod rukom – uostalom, dlaka je dlaka, zar ne? Izgleda da ipak nije; nemoćno sam stajala isprad police s proizvodima za njegu pseće dlake u jednom velikom pet shopu u nevjerici koliko toga ima. Ne samo šampona, regeneratora i pjene za učvršćivanje već i laka za sjaj ili krede za izbjeljivanje i mnogih drugih proizvoda koje nisam stigla proučiti jer je Jeger postajao nestrpljiv: „Okej, ima li ga ili nema? Ako nema, idemo dalje, što sad proučavaš? Užas, pa to je skuplje nego šamponi za ljude!“ Kupovina kozmetičkih proizvoda, pa makar bili za pse, očito nije omiljena zabava većine muškaraca. Osim ako se ne bave uzgojem ili uređivanjem pasa, kao moj prijatelj Marko.
Kada sam mu priznala svoj neuspjeh, odmah je našao rješenje: jedna njegova prijateljica imala je zastupstvo kozmetičkih proizvoda i sve u svemu, dokopala sam se litre šampona za bijele pse oštre dlake u boci savršenog minimalističkog dizajna s pumpicom na vrhu i za otprilike osmostruko više novaca nego što bih to bila spremna platiti da je riječ o mojoj kosi. Mislim da tu bocu za života ne bi uspjela potrošiti ni porodica bijelih medvjeda, ali eto. Sve za ljepotu.
No, ako ste mislili da je to uistinu sve, grdno se varate. Iako Parson terijeri imaju dlaku koju se lako održava i nema nikakve zadane „frizure“, to ne znači da je samo šamponiranje dovoljno…
Kada sam dobila Joy, još se nije znalo kakvu će dlaku imati; ovakav terijer može imati jedan od tri tipa dlake – kratku, oštru ili nešto između (tzv. broken coat). Chili je imala kratku dlaku, a jedino što sam znala o oštroj dlaci bilo je da se mora trimati, odnosno – čupkati prstima.
Kako se približavalo ljeto, tako sam počela tragati za salonom za pse koji bi to mogao obaviti, ali nakon desetak istovjetnih telefonskih razgovora tipa: „Dobar dan, imam oštrodlakog Parson terijera, trimate li vi pse?“
„Da, da, naravno, samo recite kada želite!“
„A oprostite, kako to radite?“
„Pa mašinicom, naravno! Kada želite?“
„Javit ću vam, ne znam točno, hvala i doviđenja!“ – shvatila sam da nisam našla nikoga tko bi to mogao pravilno napraviti. Naravno, rješenje sam našla u parku; od susjede sam dobila broj telefona mlade studentice veterine čija obitelj vrlo uspješno uzgaja pse. Međutim, pošto ni ona ni ja nemamo profesionalni stol za trimanje, morale smo improvizirati. Zamislite sada perverzni prizor; mali bijeli pas koji izgleda tako plišano da bi ga netko neuk možda bio u stanju staviti iza stražnjeg sjedala u automobilu, poput onih plastičnih psića koji su kimali glavama iza stražnjih sjedišta nekadašnjih „fićeka“ i „stojadina“ kada sam ja bila još klinka. Dakle, takav jedan presladak psić stoji na dasci za peglanje s uzicom oko vrata zavezanom za gredu na stropu. Priznajem da je cijela konstrukcija izgledala više kao vješala nego kao salon ljepote… Da je ta fotografija osvanula na Facebooku uz tekst: „Monstruozan zločin nad nevinom životinjicom! Spisateljica R. J. (44), koja se izdaje za veliku humanisticu, i mlada buduća veterinarka I. R. (24) na okrutan način objesile psića! Ne znamo kako je došlo do ovog zločina, ali…“, itd. itd., sigurno bi skupila nekoliko tisuća potpisa za peticiju da me izbace iz HDP-a, a moj bi me se izdavač odrekao preko službenog glasila… Moj bi muž u Gloriji dao intervju, a na naslovnici bi osvanulo: „Dugogodišnji suprug spisateljice R. J.: „Nisam znao kakvog sam monstruma oženio…“
Kao da je slutila gornji scenarij, sirota mala Joy pokušala je organizirati pokret otpora, ali noge joj se nisu uspjele uskladiti jer je morala balansirati na uskoj dasci (koja ionako tako rijetko služi peglanju da je permanentno preimenovana u stol za friziranje – barem otkada sam otkrila da u obližnjoj kemijskoj čistionici to naprave za 10 kuna plus što još poskidaju i dlake s odjeće, jupi) tako da je bijeg otpao. Nije joj preostalo ništa drugo nego da izdrži… međutim, nakon rezanja noktiju koje svi psi smatraju užasnim mučenjem jer ionako ne vole da im se diraju šape, uslijedilo je nešto još užasnije – čupkanje! Iva je na prste navukla kondomčiće koji sprječavaju da dlaka klizi među prstima. Ako mi ne vjerujete, znajte da se zovu Trim Finger Condoms i da možete birati boju. Ne znam samo zašto sam ih se sjetila kada sam gledala Hobbita. Zatim se cijeli posao dorađuje trimerom. Poenta je u tome da se stara, duža dlaka počupa kako bi narasla nova, gušća, grublja i doslovno vodonepropusna s gustom poddlakom. Nakon samo 5-6 trimanja sada je doista tako; Joy može pokisnuti ili se satima igrati u dobokom snijegu, ali nije zapravo mokra, kako se ono kaže – „do gole kože“. Usto je koža zdrava, prokrvljena i bez iritacija koje često imaju psi koji bi se trebali uređivati na ovakav način, ali ih u salonima često jednostavno ošišaju jer je tako lakše.
Sama dlaka kod takvih pasa je uvijek snježnobijela, nikada žućkasta ili siva jer ima kratak životni vijek (dlaka, a ne pas), pogotovo ako se trima pomalo svakih 14 dana, kako se uglavnom uređuju oštrodlaki izložbeni psi. Ostale je dovoljno trimati otprilike jednom u tri mjeseca, ali ne baš usred zime jer istriman pas ostaje u „donjem rublju“, tj. ostane mu samo poddlaka pa nije zaštićen od hladnoće.
Međutim, kako svakom psu dlaka ne raste jednakom brzinom, Joy koja inače zna biti prava čupavica, za svoju prvu izložbu nije imala idealnu dužinu i gustoću.
Tri dana uoči izložbe dobila sam naredbu da je okupam u tom famoznom bijelom šamponu, „a onda ćemo je još dan prije dodatno srediti“, rekla je Iva – ma što to značilo. Navečer sam je okupala, pustila da šampon djeluje nekoliko minuta, kako je na dizajnersko-minimalističkoj bocurini pisalo da treba (paranoidno razmišljajući nagriza li je sada neki izbjeljivač) i potom dobro istrljala ručnikom pa zadovoljno legla s njom u krevet. Sutradan se Joy:
• uvaljala u krilo mrtve ptice (koje sam vlastoručno odnijela do kante za smeće)
• uvaljala u ostatak trupa spomenute ptice (i to sam utrpala u vrećicu kako bih spasila još kojeg potencijalnog izložbenog psa ili ljubimca koji bi mogao zbog toga dobiti doživotni izgon iz kreveta)
• pojela govno 50 metara dalje (O. K., stvarno se pitam zašto ljudi ne mogu pokupiti za sobom ono što vlasnici psa uredno rade) i
• protrčala kroz blatni potok (nemoćno sam gledala, dok su mi se usta razvlačila u osmijeh – kada se sranje već događa, valja uživati u prizoru).
Ne samo što nije više izgledala kao rasni pas – nije uopće izgledala kao pas, već kao tasmanijska neman koja se upravo najela starih crijeva mošusnog goveda koje je trulilo na suncu! Tako je i mirisala. Gledala sam je kako veselo kaska ispred mene sva ponosna na svoj novi Chanel No5. I pomislila: „Ma čega ćeš ti to biti Miss, da mi je samo znati?!“
I tako, unatoč tome što se ne savjetuje oštrodlakog psa kupati neposredno prije izložbe kako dlaka ne bi bila previše svilenkasta, ja više nisam imala izbora. Tasmanijska se neman silom prilika ponovno transformirala u neodoljivog bijelog plišanca.
I da, završila u krevetu. Mrtvu sam pticu potisnula u istu onu ladicu sa sjećanjima tipa penjanje po konopcu a ja visim na kraju istoga kao vreća krumpira u prekratkim YASSA hlačicama, poderanim „starkama“, majici The Clash i (danas začudo nevjerojatno modernim, hipsterskim) debelim naočalama.
Dan prije izložbe, Marko i Iva došli su napraviti posljednje pripreme – počupkali i očetkali su je, počešljali i ufitiljili joj brkove, a na kraju sam se prepala da će na nju staviti još i onu mrežicu za kosu s kakvom je spavala moja nona koja je godinama nosila punđu a la Jovanka Broz!
„A sutra ćemo sve ovo još i ponoviti!“ obavijestili su me na odlasku. „Vidimo se u pola 9 ujutro.“ Ne moram vam ni reći da se izložbe pasa održavaju vikendom…
I tako, dok su moj dragi i Liza spavali snom pravednika, mi smo se uputile na Zagrebački velesajam u veliku avanturu koja će nam možda promijeniti život. Kao i svim „missicama“, uostalom.
Međutim, nije postojalo ništa što bi me unaprijed moglo pripremiti na prizor koji sam na Velesajmu toga jutra ugledala! Bujica pasa svih boja, veličina i pasmina slijevala se kroz istočni ulaz, što na sve četiri, što u rukama, što u kavezima na kojekakvim kolicima, u automobilima…
Na ulazu su prvo provjeravali jesu li psi cijepljeni i opremljeni odgovarajućim čipom, a tek smo tada smjeli pristupiti stolu za prijave… naravno, moja nije stigla poštom pa su me nekoliko minuta tražili po katalogu. I baš kada sam pomislila da je sigurno došlo do neke administrativne pogreške i da se možemo vratiti kući popišani, dobili smo katalog i redni broj te plan izložbe kako bismo uopće znali gdje „nastupamo“… Iskreno, da M. nije bio sa mnom, mislim da bih se okrenula na peti i zbrisala.
Inače nisam ljubiteljica većih količina ljudi strpanih u mali prostor, osim ako baš idem na neki koncert, ali ovdje se koncert održavao bez kraja i konca! „Vuf, vau-vau, bau-bau, woof, woof, arf, arf, barf, groar, kevt, kevt, skvik skvik, cvil, cvil…“ Buka je bila konstantna! Mislila sam da će se Joy isprepadati, podviti repicu i popeti mi se na glavu od užasa, ali što god da su svi ovi psi govorili na svim tim psećim jezicima, čini se da ipak nije bilo baš previše strašno. Uputili smo se na specijalnu izložbu terijera, u jedan manji i ne osobito prepun paviljon gdje je razina buke bila relativno podnošljiva. Naravno, nije mi palo na pamet ponijeti transporter ili neku takvu napravu u kojoj bi Joy čekala svoj red, nego smo se šetkale uokolo, što joj je, kako kaže Marko, „snizilo razinu energije“, a to navodno nije dobro za izložbu. No terijeri ionako imaju višak energije pa mi se nije činilo da će je stići svu potrošiti jer ona je kao Duracell zeko… Kada smo konačno stigle kući, strovalila se i odspavala jedno 12 sati u komadu…
U slučaju da imate ili želite nabaviti psa s kojim kanite ići na izložbe, ne bi bilo loše da naviknete psa na transporter ili kakav sličan kavez/boks još dok je mali. Barem neće biti pod stresom ako je u svom transporteru, a ne nekom tuđem, kao što je Joy morala dok je Marko nastupao sa svojim psom. Znate onaj pogled kada pas gleda ispod oka otkrivajući bjeloočnice? Patetično je stavila šapicu na rešetku i gledala me ispod oka kao najsirotiji sirotanović, najjadniji jadnik iz knjige „Jadnici“ Victora Hugoa…
Uglavnom, konkurencija u razredu mladih nije bila velika, samo 3 kujice. Unaprijed sam se poveselila, iako su druge dvije konkurentice bile vrlo lijepe. Nakon toga sam (prokleti pametni telefoni) izguglala konkurenciju i shvatila da je jedna od njih već nagrađivana kujica poznatog njemačkog uzgajivača. Druga je bila iz slovenskog uzgoja, ali čak je i meni bilo jasno da je bila toliko čupava da se nisu vidjele linije tijela. Unatoč neusklađenim frizurama, sve su tri kujice dobile ocjenu odličan, a mala je Njemica pobijedila. Joy još uvijek nije znala mirno i lijepo „pozirati“ pred sucem, za razliku od male profesionalke koja je nastupala još u klasi štenaca kada je bila beba… Što me navelo da se sjetim filma „Little Miss America“ i onih perverznjaka od roditelja koji svoju djecu vode na natječaje ljepote. Hmmm, po čemu sam bila bolja od njih? Dobro, tješila sam se da oni to rade ljudskoj djeci koju šminkaju i oblače poput odraslih, što je ipak perverznije od izložbi pasa, zar ne? Ne?
Moj dobronamjeran savjet: uvijek proučite konkurenciju. Ako se želite unaprijed obeshrabriti! Naravno, sada mi sve izgleda jednostavnije i manje uzbudljivo nego što je bilo. Ali tada sam bila ukočena od straha da bi Joy mogla ugristi suca; napisala sam već kako ne voli da je dodiruju nepoznati ljudi… Na sreću, Marko ima nevjerojatnu tehniku brzinskog ubacivanja hrenovki u ralje pa je pregled na stolu prošao relativno pristojno. Kod njezine se pasmine ocjenjuje opseg prsnog koša pošto je riječ o psu jamaru, stoga je potrebno da prsni koš bude fleksibilan kako se u lisičjoj jazbini ne bi zaglavio. Naravno da se dobar dio pasa koji sudjeluju na izložbama ne koristi za lov, ali bitno je zadržati originalne značajke, kako se ova pasmina ne bi s vremenom izobličila poput nekih drugih. Opseg prsa ne mjeri se metrom, već bi se trebao „obuhvatiti prosječnim muškim rukama“ – ma što to značilo. Kada je to pravilo napisano, ljudi su bili niži nego danas; znate kada Karl May u „Winnetouu“ opisuje nekog frajerčinu pa kaže: „Bio je pravi gigant, visok 6 stopa!“ Šest stopa je u stvari 180 cm, što znači da ne bih dobro prošla da me kojim slučajem vremeplov odvede u osamnaesto stoljeće!
Uglavnom, o izlaganju i uzgoju pasa mogla bi se napisati zasebna knjiga, no činjenica je da se na izložbama danas mogu vidjeti psi koji više ne odgovaraju originalnim standardima. Problem je u tome što se danas cijene neke osobine koje u vrijeme stvaranja određene pasmine nisu uopće bile najvažnija stvar. Jedan moj prijatelj uzgaja afganistanske hrtove, na primjer, a to znači da tijekom sezone izložbi njegovi psi sve vrijeme moraju imati dlaku ispletenu u desetke pletenica i repića kako im se ne bi zapetljala u šetnji. Drugim riječima, trčanje – primarnu funkciju hrta – njegovi psi ne smiju obavljati zbog „frizure“! Kada na izložbi vidite natapirane pudle, na primjer – vjerojatno vam nikada ne bi palo na pamet da su one u stvari nekada bile sportski psi koji su se koristili za lov na patkke, a to su samo blagi primjeri onoga što smo sve od pasa u stanju napraviti iz žudnje za ljepotom ili „ljepotom“, već prema stajalištu.
Uz razne sulude frizure, ono što mi je na izložbi najviše upalo u oči, odnosno nos – jest miris. Pa jasno, pomislit ćete, toliko pasa na jednom mjestu, piš ovamo, piš onamo… Ne, dragi moji, zamislite najveći velesajamski paviljon u kojem se održava frizersko natjecanje! Zamislite redove i redove stolova na kojima stoje poslušni natjecatelji dok ih vlasnici tapiraju, šišaju, čupkaju, pudraju, praše, posipaju, špricaju vodom, lakom, talkom, kredom, bojama u prahu… Zamislite 10 vrsta četaka, češljeva, grabljalica, škarica, mašinica, posebnih fenova za raspršivanje dlake dugodlakih pasa, vlažnih maramica za usjajivanje kratkodlakih pasa, gumica, mašnica i viklera – da, vidjela sam i psa s viklerima na kojeg je Joy počela lajati kao luda jer je valjda mislila da sirotan ima izrasline po glavi… Shvatila sam da je sva njezina priprema – trimanje, posebni šampon i češljanje – ništa prema nekim drugim pasminama za koje onako od oka ne biste ni rekli da su „nabrijane“… Unatoč tome što je bojenje, pudranje, lakiranje i friziranje pasa načelno na većini izložbi zabranjeno, ne znači da ljudi to ne rade.
Iskreno, da imam psa kojeg je potrebno stalo uređivati, mislim da mi ne bi palo na pamet ikada više otići na izložbu, unatoč tome što zahvaljujući Ivi i Marku nisam morala mrdnuti prstom. Možda sam zato došla i sutradan – uostalom, specijalna izložba terijera bila je puno manja i Joy nije djelovala nimalo istraumatizirano (za razliku od mene koja sam nervozno žvakala Gastale) pa sam odlučila vidjeti kako će proći na velikoj izložbi.
Konkurencija je bila ista, a mjesta kao da su se već unaprijed znala – Joy je dobila odličan, ali je njemačka kujica pobijedila. Nije mi bilo žao što sam došla – nagledala sam se svakojakih pasa, upoznala nekoliko zanimljivih ljudi, divila se i čudila frizurama i odlučila da sutradan nemam baš nikakva razloga doći. Uostalom, tko će se dizati u nedjelju u rano jutro… Međutim, prije negoli sam se te večeri onesvijestila od umora, na Facebooku sam vidjela poruke od nekoliko prijatelja i prijateljica s kojima sam se dogovorila da se vidimo na izložbi. Odlučio je doći i moj pasopazitelj Luka na kojeg se uvijek mogu osloniti kada mi dupe poželi vidjeti puta. Pošto je bilo već prekasno da mijenjam ljudima planove, odlučila sam provjeriti postoji li Zagreb i nedjeljom prije 9 ujutro – što mogu kada odavno više ne dočekujem jutra tulumareći?
Uostalom, u nedjelju smo po rasporedu bili prvi pa sam računala da će sve biti isto: Njemica će biti najbolja, Joy će vjerojatno dobiti odličan, što je dovoljno za uzgojni pregled, a potom idemo na ručak s ekipom… Međutim, uslijedio je dramatičan preokret dostojan Eurovizije.
Sutkinja, inače Poljakinja, nije primijetila da je Joy u prvom krugu čučnula i zapiškila tepih, a zatim gotovo uskočila u susjedni ring s tornjacima (ogromnim autohtonim hrvatskim ovčarskim psima s primjereno izgledajućim vlasnicima koji su vikali jedni na druge jer su se zvijeri zamalo potukle) ne bi li im pokazala tko je glavni! Dapače, zamolila je Marka i handlera njemačke konkurentice da još jednom prodefiliraju, kad je Luka rekao (s cinizmom nekarakterističnom za njegovu nježnu studentsku dob): „Znaš, Poljaci povijesno ne vole Nijemce…“ Iz zezancije sam se nadovezala: „Možda su joj preci nadrapali u Drugom svjetskom ratu…“, baš kada je sutkinja pružila ruku Marku. Bilo je to poput Eurovizije; znate kada balkanski susjedi ili Turci i Nijemci međusobno daju najveći broj bodova?
Prema običaju, prvi s kojim se sudac rukuje pobjednik je tog kruga natjecanja. Dalje se ne sjećam detalja osim da sam sirotom Luki nanijela lakše tjelesne ozljede nadlaktice stiskajući ga dok su svi Parsoni – muški, ženski, stari i mladi – defilirali ispred sutkinje koja se opet rukovala s Markom!
Ukratko: Joy je u prvom krugu dobila titulu najljepšeg mladog psa koju je dva prethodna dana ispred dva različita suca osvojila njemačka kujica – što znači da objektivnost u biti ne postoji. Nakon toga su se natjecali svi zajedno, bez obzira na spol i dob pa je i tu pobijedila!
To u prijevodu znači da je dobila odličnu ocjenu, nagrade Junior CAC i Junior CACIB te JBOB (Junior Best of Breed) i BOB (Best of Breed) i tako prešišala i svog mogućeg budućeg muža s čijom sam vlasnicom dan prije razgovarala o mogućnosti parenja! Na tu je vijest majka jedne moje prijateljice hladnokrvno rekla: „E, pa lipo – tako i triba – posli će jon bi’ dobar ka kruv!“
I tako je mala Joy završila u izravnom web prijenosu Hrvatskog kinološkog saveza Best in Show natjecanja na zelenom tepihu. Naravno da sam javila majci da gleda prijenos i dok smo se obje nervirale i preko mobitela komentirale plesne točke u pauzama natjecanja (polugole starije maloljetnice koje su skakutale poput cheerleadersica s ponponima i tri nabildana frajera koji su se bacakali po podu), neki tip iza mene je komentirao: „He-he, ove su mi ljepše od svih cucaka!“
Da nisam bila toliko uzbuđena zbog male, zveknula bih ga po seksističkoj labrnji, a onda sam ponovno pomislila kako je sve to zapravo isto natjecanje ljepote i prodaja mesa…
„Koja sam samo licemjerka“, pomislila sam i propela se na prste da bolje vidim svoju malu… Naravno da nije dobila titulu BIS (Best In Show); ova pasmina nije zapravo posebno atraktivna i često ih nazivaju „world’s cutest purebred mutts“ – najslađim čistokrvnim mješancima na svijetu.
Iako moja majka iz dna duše prezire natjecanja u ljepoti, nervirala sa što Joy nije dobila BIS (Best In Show), ali dobila je barem rozeticu koju sam ponosno objesila na zid.
Naravno, da se razumijemo – da je njega dlake bila prepuštena samo meni, pas bi izgledao kao očerupana kokoš, a da sam vlastitim nožicama morala kročiti po tom ringu, vjerojatno ne bih ni ušla u paviljon. Tako se ovom prilikom za pobjedu nad Nijemcima najljepše zahvaljujem narodnim herojima Marku i Ivi. Neka im je vječna slava i hvala!
Foto: Fox Meadows, Joy i Iva na zadnjoj izložbi
btw. brojevi nemaju veze s poretkom, Joy je pobijedila a ovaj čovjek desno se jako iznervirao jer "njegova kuja ima bolje pigmentirane vjeđe", kako mi je ljutito rekao - kao da sam ja sudila?!
Ljepota je uvijek u oku promatrača, ma koliko mi vjerovali u objektivnost.....
I na kraju imajte na umu:
• Izložbe pasa nisu za svakoga.
• Izložbe zahtijevaju posebnu pripremu (trening, njega dlake).
• Svaka prijava za izložbu stoji 150 – 200 kn po danu (ovisno o vrsti izložbe i državi).
• Ako vas zanima izlaganje, svakako pažljivo birajte štene (u stvari - uvijek pažljivo birajte štene), no imajte na umu da ni najljepši štenac šampionskih roditelja ne mora biti dobar za izlaganje – neki psi to jednostavno ne vole.
• Odaberite pasminu koju ćete moći primjereno održavati; dugodlaki pas možda nije idealan za ljude koji vole vikende provoditi u prirodi – naravno, možete ga ošišati, ali kod nekih se pasmina nažalost ipak više cijeni frizura nego sam pas."
Joy i Iva, pregled na stolu
P.S.
Joy se u međuvremenu nadobivala CAC-ova, CACIB-ova i BOB-ova, kako ovdje tako i vani - bila je i druga najbolja mlada kuja na svjetskoj izložbi u Budimpešti 2013.
U stvari, uvijek je pobjeđivala osim jednom - kada sam je osobno izlagala, tada smo jedva dobile 4 :)
Međutim, kada sam "privremeno" udomila Pixie, ta mi je mala beskućnica vrlo zorno ukazala na to da će - ukoliko od Joy budem imala štence - svi ostati kod mene. Previše se emotivno vežem da bih ih mogla dati ili prodati - potpuno svejedno. Tako da je Joy napustila manekensku karijeru i sada je glavna urednica Pasjeg života ;)
Joy i Iva u Budimpešti 2013.
Joy na poslu 2014.