Moj nos - moj ponos!
- font size decrease font size increase font size
Svakome od nas se to događa, vjerojatno i više puta dnevno: žuri vam se na posao, u kino, po dijete u vrtić ili već negdje, a vaš je pas zabio nos u neku flekicu na betonu ili travi, zemlji, ili posebno predano proučava trag pišake na fasadi, možda pri tome i čudno mljackajući jezikom, kao da kuša neki vama nevidljivi, novi namaz....
Nerijetko viđam ljude koji telefoniraju, posve nesvjesni da će ih uskoro dočekati kraj "flexice" i da će biti prisiljeni zakočiti, a još češće svjedočim kako u takvim slučajevima ljudi silovito povuku to "sidro" koje ih je zaustavilo, kratkim ljutitim pokretom uz neku prigodnu u rasponu od "...ma daj, Arči!" do "Pasmater hodaj više!"...
Jadni pas ne zna što je sada skrivio, niti je svjestan da se njegovom čovjeku užasno žuri - on samo radi ono za što je stvoren: naime, iako smo teoretski svjesni kako je pseći nos daleko osjetljiviji od našeg i da im donosi životno važne informacije, to je otprilike isto kao što je netko tko je slijep od rođenja teoretski svjestan da ostali ljudi žive u posve drugačijem svijetu - i obratno. Mi možemo nakratko vezati maramu preko očiju ili otići u Tiflološki muzej pa proći simulaciju koja nam može dočarati kako je slijepoj osobi raditi svakodnevne stvari koje mi ostali prihvaćamo zdravo za gotovo - ali tek da povez preko očiju nosimo konstantno pola godine ili dulje, naša bi se druga osjetila možda malo "nabrijala" i dala nam naslutiti kako bi bilo tako živjeti.
Sjećam se kada sam po prvi puta držala pasju lubanju u rukama - naime, otišla sam na Veterinarski fakultet kod moje prijateljice Tajane Trbojević-Vukičević koja predaje anatomiju, u želji da naučim anatomiju psa.
Tajana i ja na izlaganju o arheologiji pasa
Posjela me u svoju kancelariju nakon radnog vremena i rekla: "Evo, sad ću ja!"
Zatim se vratila s kartonskom kutijom i spustila je na pod pred mene te otvorila - unutra je bila hrpa kostiju i glava psa srednje veličine.
Po zubima sam procijenila da se radilo o starijem primjerku, a poslije mi je pokazala i promjene na kostima na kojima se to i vidjelo. "Doberman", veselo je rekla, "11 godina star - ne brini, kosti su iskuhane da ne budu masne" i bacila mi hrpicu kralježaka u krilo!
Sljedećih sam sat vremena sastavljala psa kao da je puzzle...
Dvije su me stvari posebno fascinirale - pas u biti i nema ključnu kost pa tako njegova prednja noga nije zglobno vezana za ostatak kostura - drže je tetive i mišići! Ne znam jeste li to znali, ali mene je posve iznenadilo da većina sisavaca koji se ne služe prednjim nogama kao rukama ima takvu građu.
Druga stvar koja me šokirala je bila lubanja - u nosnoj šupljini nalazila se gomila sitnih potrganih koščica zbog kojih je lubanja pomalo zveckala, a dijelići su se rasipali po podu...pokušala sam ih skupiti, no ona je rekla da ne brinem - to je uvijek tako.
"Ali što je to???" zavapila sam, misleći da je dotični pas zaglavio od nekog rijetkog užasa u sinusima "Sinusi?"
"Ma kakvi sinusi!" nasmijala se Tajana pa izgovorila nešto na latinskom čega se naravno, više ne sjećam.
Ali sjećam se kako je rekla (a možda sam to negdje i pročitala) da nos Beagla sadrži nešto manje od 300 milijuna receptora za njuh.
Znate koliko ih mi imamo?
6. Slovima: šest. Rimskim brojevima: VI
Ne 6 receptora, već 6 milijuna, ali shvaćate da to baš i nije bogznašto.
Naime, ti tanki i lomljivi koštani svici u nosu presvučeni su njušnom sluznicom i igraju sličnu ulogu kao nabori na sivoj kori našeg mozga - služe zato da se što više receptora može nagurati na što manje prostora. A kad smo već kod mozga, dobar dio mozga naših pasa posvećen je upravo analiziranju mirisa!
Ako hoćete primjer - pas može osjetiti miris otiska vašeg prsta ostavljenog na plastičnoj čaši odbačenoj u grmlje prije dva tjedna!
Još?
Pas može osjetiti jednu žličicu šećera otopljenu u olimpijskom bazenu.
Pasji njuh je, ako vam je tako lakše zamisliti, 10-100 000 puta jači (ovisno o psu, nemaju sve pasmine jednako dobar nos) od našeg.
Ako vam treba još jedna usporedba - pokušajte zamisliti da je to kao sekunda u 317 stoljeća!
Pling!
Eto, to je bila sekunda.
Čak i psi brahiocefalnih pasmina, tj. "slupane njuške" imaju nevjerojatan njuh - u odnosu na bilo kojeg psa, mi smo - invalidi!
A sad to mljackanje - naime, pas ima nešto što se zove vomeronazalni organ a nalazi se između nosa i nepca, te služi za analiziranje feromona drugih pasa.
"Hmmmmm, tri dana do ovulacije...." "Jesi li za piće?"
Imamo ga, doduše i mi, ali je u odnosu na pasji prilično zakržljao. Da nije, sljedeći bi scenarij bio moguć: pokušajte zamisliti muškarca koji za vama ulazi u ženski wc, te nakon što ste se popiškili i dok perete ruke, on prstom skuplja malu kapljicu mokraće s daske - (da, naravno da niste sjeli na dasku, a naciljati precizno nije uvijek lako, zar ne?) Zatim taj prst stavlja u usta, te znalački mljacka pokušavajući ustanoviti imate li uskoro ovulaciju kako bi razmislio isplati li mu se investirati u to da vas časti pićem i večerom....
Možda zvuči brutalno, ali ne bi me čudilo da na nekoj podsvjesnoj razini i mi osjećamo te feromone i neke odluke donosimo samo naizgled razumom.
Je li ljubav samo kemija?
Stoga imajte na umu da bez pasjeg nosa ne bismo možda ni preživljavali u nekim krajevima svijeta - pogotovo u davnim vremenima - a da i ne pričamo o modernoj upotrebi pasa za pronalaženje ljudi ili dijagnostiku bolesti čime se mogu spasiti mnogi životi. Konačno, kada jedete tartufe, razmišljate li ikada tko je zaslužan za to?
Stoga imajte malo poštovanja za taj tako profinjeni organ sljedeći puta kada potegnete svoje jadno pseto za vrat blebećući na telefon s nekim čiji su vam feromoni zavrtili mozgom...
O najnovijem otkriću (12/2021) u vezi sposobnosti pasjeg nosa možete više pročitati ovdje!
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Nerijetko viđam ljude koji telefoniraju, posve nesvjesni da će ih uskoro dočekati kraj "flexice" i da će biti prisiljeni zakočiti, a još češće svjedočim kako u takvim slučajevima ljudi silovito povuku to "sidro" koje ih je zaustavilo, kratkim ljutitim pokretom uz neku prigodnu u rasponu od "...ma daj, Arči!" do "Pasmater hodaj više!"...
Jadni pas ne zna što je sada skrivio, niti je svjestan da se njegovom čovjeku užasno žuri - on samo radi ono za što je stvoren: naime, iako smo teoretski svjesni kako je pseći nos daleko osjetljiviji od našeg i da im donosi životno važne informacije, to je otprilike isto kao što je netko tko je slijep od rođenja teoretski svjestan da ostali ljudi žive u posve drugačijem svijetu - i obratno. Mi možemo nakratko vezati maramu preko očiju ili otići u Tiflološki muzej pa proći simulaciju koja nam može dočarati kako je slijepoj osobi raditi svakodnevne stvari koje mi ostali prihvaćamo zdravo za gotovo - ali tek da povez preko očiju nosimo konstantno pola godine ili dulje, naša bi se druga osjetila možda malo "nabrijala" i dala nam naslutiti kako bi bilo tako živjeti.
Sjećam se kada sam po prvi puta držala pasju lubanju u rukama - naime, otišla sam na Veterinarski fakultet kod moje prijateljice Tajane Trbojević-Vukičević koja predaje anatomiju, u želji da naučim anatomiju psa.
Tajana i ja na izlaganju o arheologiji pasa
Posjela me u svoju kancelariju nakon radnog vremena i rekla: "Evo, sad ću ja!"
Zatim se vratila s kartonskom kutijom i spustila je na pod pred mene te otvorila - unutra je bila hrpa kostiju i glava psa srednje veličine.
Po zubima sam procijenila da se radilo o starijem primjerku, a poslije mi je pokazala i promjene na kostima na kojima se to i vidjelo. "Doberman", veselo je rekla, "11 godina star - ne brini, kosti su iskuhane da ne budu masne" i bacila mi hrpicu kralježaka u krilo!
Sljedećih sam sat vremena sastavljala psa kao da je puzzle...
Dvije su me stvari posebno fascinirale - pas u biti i nema ključnu kost pa tako njegova prednja noga nije zglobno vezana za ostatak kostura - drže je tetive i mišići! Ne znam jeste li to znali, ali mene je posve iznenadilo da većina sisavaca koji se ne služe prednjim nogama kao rukama ima takvu građu.
Druga stvar koja me šokirala je bila lubanja - u nosnoj šupljini nalazila se gomila sitnih potrganih koščica zbog kojih je lubanja pomalo zveckala, a dijelići su se rasipali po podu...pokušala sam ih skupiti, no ona je rekla da ne brinem - to je uvijek tako.
"Ali što je to???" zavapila sam, misleći da je dotični pas zaglavio od nekog rijetkog užasa u sinusima "Sinusi?"
"Ma kakvi sinusi!" nasmijala se Tajana pa izgovorila nešto na latinskom čega se naravno, više ne sjećam.
Ali sjećam se kako je rekla (a možda sam to negdje i pročitala) da nos Beagla sadrži nešto manje od 300 milijuna receptora za njuh.
Znate koliko ih mi imamo?
6. Slovima: šest. Rimskim brojevima: VI
Ne 6 receptora, već 6 milijuna, ali shvaćate da to baš i nije bogznašto.
Naime, ti tanki i lomljivi koštani svici u nosu presvučeni su njušnom sluznicom i igraju sličnu ulogu kao nabori na sivoj kori našeg mozga - služe zato da se što više receptora može nagurati na što manje prostora. A kad smo već kod mozga, dobar dio mozga naših pasa posvećen je upravo analiziranju mirisa!
Ako hoćete primjer - pas može osjetiti miris otiska vašeg prsta ostavljenog na plastičnoj čaši odbačenoj u grmlje prije dva tjedna!
Još?
Pas može osjetiti jednu žličicu šećera otopljenu u olimpijskom bazenu.
Pasji njuh je, ako vam je tako lakše zamisliti, 10-100 000 puta jači (ovisno o psu, nemaju sve pasmine jednako dobar nos) od našeg.
Ako vam treba još jedna usporedba - pokušajte zamisliti da je to kao sekunda u 317 stoljeća!
Pling!
Eto, to je bila sekunda.
Čak i psi brahiocefalnih pasmina, tj. "slupane njuške" imaju nevjerojatan njuh - u odnosu na bilo kojeg psa, mi smo - invalidi!
A sad to mljackanje - naime, pas ima nešto što se zove vomeronazalni organ a nalazi se između nosa i nepca, te služi za analiziranje feromona drugih pasa.
"Hmmmmm, tri dana do ovulacije...." "Jesi li za piće?"
Imamo ga, doduše i mi, ali je u odnosu na pasji prilično zakržljao. Da nije, sljedeći bi scenarij bio moguć: pokušajte zamisliti muškarca koji za vama ulazi u ženski wc, te nakon što ste se popiškili i dok perete ruke, on prstom skuplja malu kapljicu mokraće s daske - (da, naravno da niste sjeli na dasku, a naciljati precizno nije uvijek lako, zar ne?) Zatim taj prst stavlja u usta, te znalački mljacka pokušavajući ustanoviti imate li uskoro ovulaciju kako bi razmislio isplati li mu se investirati u to da vas časti pićem i večerom....
Možda zvuči brutalno, ali ne bi me čudilo da na nekoj podsvjesnoj razini i mi osjećamo te feromone i neke odluke donosimo samo naizgled razumom.
Je li ljubav samo kemija?
Stoga imajte na umu da bez pasjeg nosa ne bismo možda ni preživljavali u nekim krajevima svijeta - pogotovo u davnim vremenima - a da i ne pričamo o modernoj upotrebi pasa za pronalaženje ljudi ili dijagnostiku bolesti čime se mogu spasiti mnogi životi. Konačno, kada jedete tartufe, razmišljate li ikada tko je zaslužan za to?
Stoga imajte malo poštovanja za taj tako profinjeni organ sljedeći puta kada potegnete svoje jadno pseto za vrat blebećući na telefon s nekim čiji su vam feromoni zavrtili mozgom...
O najnovijem otkriću (12/2021) u vezi sposobnosti pasjeg nosa možete više pročitati ovdje!
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™