Zašto psi jedni drugima njuše dupe?
- font size decrease font size increase font size
Jeste li se ikada pitali zašto psi jedni drugima njuše dupe?
I još važnije: treba li im to dozvoliti?
Svakako!
Ovo na slici je potencijalno konfliktna situacija na koju su mnogi psi primorani zato što im vlasnici ne dopuštaju da se pozdrave kako treba.
Dopustite da objasnim.
Dakle, živimo u vremenu gdje svi i stalno komuniciramo. Ako već ne trkeljamo jedan na jedan, paralelno odgovarajući na poruke preko telefona te provjeravajući status na ovoj ili onoj društvenoj mreži te fotkajući svaku pi****ju - od kave s frendicom, frendice, kave, sebe ili se - onda se dopisujemo s nekoliko ljudi preko nekoliko sistema istovremeno klepećući na telefon, dok u pozadini radi TV na kojem ljudi trkeljaju s drugima razmjenjujući istovremeno poruke ili pak vlade razmjenjuju stajališta i poruke koje prenose masovni mediji e da bi te poruke prešle u privatnu komunikaciju - u stvari, kao da više i ne znamo što je to privatna komunikacija pošto svi trkeljamo sve i svašta i pred svakim.
Uf.
I onda kada dođete doma ima trenutaka kada više ne znate što biste pričali a još više trenutaka kada imate osjećaj da vas nitko ne razumije...pa se požalite nekome na društvenoj mreži.
Više ni kenjati, da prostite, ne možemo na miru - jer sigurno se negdje nešto uzbudljivo događa što valja popratiti preko jedne ili više komunikacijskih naprava, pri čemu kućna komunikacija izgleda otprilike ovako: "Izlazi više van, i drugi imaju dupe!" U stvari, sretnije bi bilo Kenjalu poslati poruku preko društvene mreže, prije će doprijeti tamo gdje treba.
Naravno da dok šetamo pse, trkeljamo s drugim vlasnicima ili na telefon (ili oboje) a onda se ženiramo kad krene njuškanje šupčića i okoline! "Joj, daj Rex fuj!"
No je li istraživanje tuđeg podguzja doista fuj?
Paa.....pokušajmo to sagledati ovako:
Pasji je njuh oko 10-100 tisuća (brojkom 10-100 000 i više, ovisno o pasmini) puta jači od našeg. U stvari, dobar dio mozga psa zaposlen je analiziranjem mirisa - zamislite to kao jedan oveći kemijski laboratorij gdje se obrađuju mirisi, razlažu na komponente, statistički obrađuju, te zatim šalju u sociološke i psihološke centre na daljnju obradu podataka.
Psi, kao što vjerojatno već znate, ispod repa imaju te famozne "analke" o kojima većina vlasnika razmišlja tek kada ih treba istiskivati, a vrlo često ih se ignorira dok se pas ne počne češati, "voziti" po tepihu ili dok - ne puknu. Ispravnom ishranom ne mora doći ni do čišćenja, a kamoli do puknuća, ali to je zasebna priča.
Dakle, u tim analkama nalaze se apokrina i sebacijska žlijezda koje luče trimetilaminsku i neke druge kiseline koje su odgovorne za nama ne baš tako neodoljiv miris koji na sreću obično osjetimo tek kod veterinara pri pražnjenju analki.
E sad - analke mijenjaju miris, odnosno kiselinski sastav u odnosu na stanje zdravlja, prehranu, emotivna stanja i mnoge druge faktore koje mi ljudi vrlo teško možemo prepoznati.
Zašto to govorim? Zato što me jako puno ljudi pita zašto njihov pas, na primjer, ne voli sve pse? Ili zašto se ljuti na nekog drugog psa a u stvari nikada nije imao razlog....
Osim u govoru tijela pasa koji mnogi ljudi dovoljno ne razumiju, odgovor se naravno krije u informacijama koje dolaze putem feromona.
Naime, na drugom (odnosno, možemo reći prvom) kraju psa nalazi se ne samo već opisani hiperosjetljivi pseći nos, već i tzv. Jakobsov, odnosno vomeronazalni organ, smješten između nosa i nepca kojem je zadaća analizirati feromone.
Možete prepoznati kada ga pasa koristi tako što, nakon njušenja neke posebno zanimljive flekice izgleda kao da sanjivo gleda u daljinu i sitno mljacka, ponekad kao u transu, a pogotovo ako se radi o nekastriranom muškom psu koji je naletio na neki "oglas" tipa: "Situirana kokerica, imam tri godine, volim krupnije crne mužjake, jedem samo kuhano, spavam u krevetu, omiljena marka loptice mi je Chuckit, volim plivati u rijeci ali ne podnosim slanu vodu, ganjam golubove da im pojedem suhi kruh, imam kroničnu upalu lijevog uha i tjerati ću se za dva tjedna. E da, ne volim ostajati sama u stanu pa zavijam da mi bude manje dosadno. Karla."
Bolje od njušenja "oglasa"....analke plus bonus sadržaj :)
U stvari, ne bi me čudilo da poruka sadrži i nekoliko "selfija" Karle i njezine loptice te i neke daleko intimnije stvari o njezinom emotivnom životu koje bi Rex saznao samo jednim udahom, samo kada bi je jednom sreo!
Ili samo da ga prokleti humanoid na drugom kraju uzice ne povlači kao da je poludio - a kada Rex skoči na njega dok trkelja držeći onu kockicu na uhu, dere se kao sumanut! Jer, kao, prekida ga se u komunikaciji!
"I kažeš, piškio si u kuću do godine dana? I ja sam imao separacijsku anksioznost, ali sam je prevladao Kongom!"
I onda mi ljudi imamo teorije o tome kako nikada ne možeš drugoga do kraja upoznati i odjednom smo iznenađeni kada netko poludi pa ubije ženu pa sebe (jer neće valjda sam u zagrobnom životu sebi čarape prati), jer eto - bio je tako normalan! Ili ne možemo prepoznati na ulici najbolju frendicu iz osnovnjaka. Ili se pitamo kako nismo primijetili da žena ima ljubavnika....ima toga koliko hoćete....
Usprkos svom tom našem trkeljanju, teorijama o komunikaciji, komunikacijskim stručnjacima, seminarima i agencijama, objašnjavanju, pregovaranju, komunikologiji, semantici, lingvistici, sociologiji, govoru tijela, stranim jezicima, pisanoj riječi, komunikacijskim mrežama i uređajima, masovnim medijima, etičkim i moralnim načelima, povijesti, kulturi i filozofiji - uglavnom se ipak ne razumijemo.
Ne znamo slušati, kada slušamo ne znamo razumjeti, a kada govorimo - uglavnom ne govorimo istinu.
Kalkuliramo, manipuliramo, motiviramo, konstantno se prikazujemo boljima i drugačijima nego što u suštini jesmo, a najlošije nam ide bivanje samima sa sobom. Ili s psom.
"Spoznaj sebe!" pisalo je na ulazu u hram u Delfima.
Ponekad požalim što to ne mogu učiniti naprosto tako da ponjušim vlastito dupe!
I što umjesto sve te, često besmislene, rijetko polusmislene i narjeđe smislene i iskrene komunikacije, umjesto dosadnog small talka ili nekog neuspjelog upucavanja a pogotovo lažnih prijateljstava, ne možemo sve te "šumove u komunikaciji" premostiti najobičnijim - njušenjem!
Ne, nama treba par godina i više da sebi priznamo da nam netko nije prijatelj, da smo u lošem braku, da ne volimo svoj posao ili da imamo navike koje naš škode zdravlju, a onda još nekoliko godina ili desetljeća da to priznamo drugima.
A riješiti stvar - mnogi neće nikada.
Jer - što će onda drugi misliti?
Pa je*o me pas ako ne bi onda bilo manje gadno naprosto dati jedni drugima podguzje na uvid pa da ne trošimo toliko vremena na isprazne riječi...
Pomislite koliko bi sjednice u Saboru kraće trajale (a i ovako su uglavnom neestetske)!?
Koliko bi razgovori za posao bili manje mučni?
Koliko bismo brže našli prijatelje ili ljubavi?
Koliko brže razotkrili neprijatelje?
Koliko brže saznali kada nekome nešto ne štima sa zdravljem?
Ili kada kaže "Nije mi ništa", što ga zapravo muči?
I je li Rex Junior poslije škole pio i pušio ili govori istinu?
Tko je depresivan a tko samo voli kukati?
I tko nas stvarno voli a tko samo iskorištava?
A sve u sekundi! Bez muljanja, bez laži.
Mali njuš i sve je jasno k'o dan.
"Hmm....ovaj buldog ima zanimljivu životnu priču...."
Kada imate nekoliko pasa, zanimljivo je promatrati koliko puta dnevno njuše jedni drugima podguzje, bez obzira na to što žive u istom kućanstvu, jedu istu hranu, šetaju i spavaju na istim mjestima. Mislim da to pogotovo ukazuje na punu kompleksnost informacija koje psi na ovaj način mogu otkriti. Stoga ih pustite da se ponjuše i nemojte ih u tome prekidati (osim ako dođe do agresivne reakcije), a najvažnije - nemojte ih niti prisiljavati da dopuste njušenje.
Ona Cezarmilanofska fora da se jednog psa primi i njegovo se dupe gurne drugome na uvid jer teško kršenje psećih prava i ekvivalent tome da vas vežu gole u prostoriji s nepoznatom (i odvezanom) osobom! Možda rijetkima od vas ova situacija golica maštu, ali većini vjerojatno baš i ne.
Bojim se da je ovo realistična interpretacija ljudske komunikacije prenesena na pseći svijet...
U stvari, imam ideju - dok se vaš pas olfaktorno upoznaje s drugima, vi lijepo "heklajte" po nekoj društvenoj mreži vodeći besmislene i plitke razgovore i ostavite njih da spoznaju nepatvorenu bit druge osobe. Nama je ona ionako teško dokučiva...
I još važnije: treba li im to dozvoliti?
Svakako!
Ovo na slici je potencijalno konfliktna situacija na koju su mnogi psi primorani zato što im vlasnici ne dopuštaju da se pozdrave kako treba.
Dopustite da objasnim.
Dakle, živimo u vremenu gdje svi i stalno komuniciramo. Ako već ne trkeljamo jedan na jedan, paralelno odgovarajući na poruke preko telefona te provjeravajući status na ovoj ili onoj društvenoj mreži te fotkajući svaku pi****ju - od kave s frendicom, frendice, kave, sebe ili se - onda se dopisujemo s nekoliko ljudi preko nekoliko sistema istovremeno klepećući na telefon, dok u pozadini radi TV na kojem ljudi trkeljaju s drugima razmjenjujući istovremeno poruke ili pak vlade razmjenjuju stajališta i poruke koje prenose masovni mediji e da bi te poruke prešle u privatnu komunikaciju - u stvari, kao da više i ne znamo što je to privatna komunikacija pošto svi trkeljamo sve i svašta i pred svakim.
Uf.
I onda kada dođete doma ima trenutaka kada više ne znate što biste pričali a još više trenutaka kada imate osjećaj da vas nitko ne razumije...pa se požalite nekome na društvenoj mreži.
Više ni kenjati, da prostite, ne možemo na miru - jer sigurno se negdje nešto uzbudljivo događa što valja popratiti preko jedne ili više komunikacijskih naprava, pri čemu kućna komunikacija izgleda otprilike ovako: "Izlazi više van, i drugi imaju dupe!" U stvari, sretnije bi bilo Kenjalu poslati poruku preko društvene mreže, prije će doprijeti tamo gdje treba.
Naravno da dok šetamo pse, trkeljamo s drugim vlasnicima ili na telefon (ili oboje) a onda se ženiramo kad krene njuškanje šupčića i okoline! "Joj, daj Rex fuj!"
No je li istraživanje tuđeg podguzja doista fuj?
Paa.....pokušajmo to sagledati ovako:
Pasji je njuh oko 10-100 tisuća (brojkom 10-100 000 i više, ovisno o pasmini) puta jači od našeg. U stvari, dobar dio mozga psa zaposlen je analiziranjem mirisa - zamislite to kao jedan oveći kemijski laboratorij gdje se obrađuju mirisi, razlažu na komponente, statistički obrađuju, te zatim šalju u sociološke i psihološke centre na daljnju obradu podataka.
Psi, kao što vjerojatno već znate, ispod repa imaju te famozne "analke" o kojima većina vlasnika razmišlja tek kada ih treba istiskivati, a vrlo često ih se ignorira dok se pas ne počne češati, "voziti" po tepihu ili dok - ne puknu. Ispravnom ishranom ne mora doći ni do čišćenja, a kamoli do puknuća, ali to je zasebna priča.
Dakle, u tim analkama nalaze se apokrina i sebacijska žlijezda koje luče trimetilaminsku i neke druge kiseline koje su odgovorne za nama ne baš tako neodoljiv miris koji na sreću obično osjetimo tek kod veterinara pri pražnjenju analki.
E sad - analke mijenjaju miris, odnosno kiselinski sastav u odnosu na stanje zdravlja, prehranu, emotivna stanja i mnoge druge faktore koje mi ljudi vrlo teško možemo prepoznati.
Zašto to govorim? Zato što me jako puno ljudi pita zašto njihov pas, na primjer, ne voli sve pse? Ili zašto se ljuti na nekog drugog psa a u stvari nikada nije imao razlog....
Osim u govoru tijela pasa koji mnogi ljudi dovoljno ne razumiju, odgovor se naravno krije u informacijama koje dolaze putem feromona.
Naime, na drugom (odnosno, možemo reći prvom) kraju psa nalazi se ne samo već opisani hiperosjetljivi pseći nos, već i tzv. Jakobsov, odnosno vomeronazalni organ, smješten između nosa i nepca kojem je zadaća analizirati feromone.
Možete prepoznati kada ga pasa koristi tako što, nakon njušenja neke posebno zanimljive flekice izgleda kao da sanjivo gleda u daljinu i sitno mljacka, ponekad kao u transu, a pogotovo ako se radi o nekastriranom muškom psu koji je naletio na neki "oglas" tipa: "Situirana kokerica, imam tri godine, volim krupnije crne mužjake, jedem samo kuhano, spavam u krevetu, omiljena marka loptice mi je Chuckit, volim plivati u rijeci ali ne podnosim slanu vodu, ganjam golubove da im pojedem suhi kruh, imam kroničnu upalu lijevog uha i tjerati ću se za dva tjedna. E da, ne volim ostajati sama u stanu pa zavijam da mi bude manje dosadno. Karla."
Bolje od njušenja "oglasa"....analke plus bonus sadržaj :)
U stvari, ne bi me čudilo da poruka sadrži i nekoliko "selfija" Karle i njezine loptice te i neke daleko intimnije stvari o njezinom emotivnom životu koje bi Rex saznao samo jednim udahom, samo kada bi je jednom sreo!
Ili samo da ga prokleti humanoid na drugom kraju uzice ne povlači kao da je poludio - a kada Rex skoči na njega dok trkelja držeći onu kockicu na uhu, dere se kao sumanut! Jer, kao, prekida ga se u komunikaciji!
"I kažeš, piškio si u kuću do godine dana? I ja sam imao separacijsku anksioznost, ali sam je prevladao Kongom!"
I onda mi ljudi imamo teorije o tome kako nikada ne možeš drugoga do kraja upoznati i odjednom smo iznenađeni kada netko poludi pa ubije ženu pa sebe (jer neće valjda sam u zagrobnom životu sebi čarape prati), jer eto - bio je tako normalan! Ili ne možemo prepoznati na ulici najbolju frendicu iz osnovnjaka. Ili se pitamo kako nismo primijetili da žena ima ljubavnika....ima toga koliko hoćete....
Usprkos svom tom našem trkeljanju, teorijama o komunikaciji, komunikacijskim stručnjacima, seminarima i agencijama, objašnjavanju, pregovaranju, komunikologiji, semantici, lingvistici, sociologiji, govoru tijela, stranim jezicima, pisanoj riječi, komunikacijskim mrežama i uređajima, masovnim medijima, etičkim i moralnim načelima, povijesti, kulturi i filozofiji - uglavnom se ipak ne razumijemo.
Ne znamo slušati, kada slušamo ne znamo razumjeti, a kada govorimo - uglavnom ne govorimo istinu.
Kalkuliramo, manipuliramo, motiviramo, konstantno se prikazujemo boljima i drugačijima nego što u suštini jesmo, a najlošije nam ide bivanje samima sa sobom. Ili s psom.
"Spoznaj sebe!" pisalo je na ulazu u hram u Delfima.
Ponekad požalim što to ne mogu učiniti naprosto tako da ponjušim vlastito dupe!
I što umjesto sve te, često besmislene, rijetko polusmislene i narjeđe smislene i iskrene komunikacije, umjesto dosadnog small talka ili nekog neuspjelog upucavanja a pogotovo lažnih prijateljstava, ne možemo sve te "šumove u komunikaciji" premostiti najobičnijim - njušenjem!
Ne, nama treba par godina i više da sebi priznamo da nam netko nije prijatelj, da smo u lošem braku, da ne volimo svoj posao ili da imamo navike koje naš škode zdravlju, a onda još nekoliko godina ili desetljeća da to priznamo drugima.
A riješiti stvar - mnogi neće nikada.
Jer - što će onda drugi misliti?
Pa je*o me pas ako ne bi onda bilo manje gadno naprosto dati jedni drugima podguzje na uvid pa da ne trošimo toliko vremena na isprazne riječi...
Pomislite koliko bi sjednice u Saboru kraće trajale (a i ovako su uglavnom neestetske)!?
Koliko bi razgovori za posao bili manje mučni?
Koliko bismo brže našli prijatelje ili ljubavi?
Koliko brže razotkrili neprijatelje?
Koliko brže saznali kada nekome nešto ne štima sa zdravljem?
Ili kada kaže "Nije mi ništa", što ga zapravo muči?
I je li Rex Junior poslije škole pio i pušio ili govori istinu?
Tko je depresivan a tko samo voli kukati?
I tko nas stvarno voli a tko samo iskorištava?
A sve u sekundi! Bez muljanja, bez laži.
Mali njuš i sve je jasno k'o dan.
"Hmm....ovaj buldog ima zanimljivu životnu priču...."
Kada imate nekoliko pasa, zanimljivo je promatrati koliko puta dnevno njuše jedni drugima podguzje, bez obzira na to što žive u istom kućanstvu, jedu istu hranu, šetaju i spavaju na istim mjestima. Mislim da to pogotovo ukazuje na punu kompleksnost informacija koje psi na ovaj način mogu otkriti. Stoga ih pustite da se ponjuše i nemojte ih u tome prekidati (osim ako dođe do agresivne reakcije), a najvažnije - nemojte ih niti prisiljavati da dopuste njušenje.
Ona Cezarmilanofska fora da se jednog psa primi i njegovo se dupe gurne drugome na uvid jer teško kršenje psećih prava i ekvivalent tome da vas vežu gole u prostoriji s nepoznatom (i odvezanom) osobom! Možda rijetkima od vas ova situacija golica maštu, ali većini vjerojatno baš i ne.
Bojim se da je ovo realistična interpretacija ljudske komunikacije prenesena na pseći svijet...
U stvari, imam ideju - dok se vaš pas olfaktorno upoznaje s drugima, vi lijepo "heklajte" po nekoj društvenoj mreži vodeći besmislene i plitke razgovore i ostavite njih da spoznaju nepatvorenu bit druge osobe. Nama je ona ionako teško dokučiva...