Moj pas se boji________! Što sad?
- font size decrease font size increase font size
Piše: Ana Odak
Primijetili ste da se vaš pas boji određenog zvuka, osobe, mirisa, prostora?
Teško vam je više živjeti s time i želite riješiti problem? U tom slučaju svakako nastavite čitati :)
Što napraviti u takvoj situaciji? Da li:
a) Izlagati psa tom podražaju (pojavi) da se korak po korak navikava....(ovaj se postupak još naziva desenzibilizacija)
Ili:
b) Podražaj (pojavu) povezati sa nečim što pas voli (negativno postaje pozitivno, ovaj se postupak još naziva kontrakondicioniranje)
Jako je bitno, prije nego što se uopće uhvatite razmišljati o upuštanju u ovakvu avanturu, da dobro razumijete govor svoga psa. Danas se putem Facebooka i ostalih popularnih društvenih mreža i web stranica jako dobro može vidjeti koliko ljudi ne razumiju ponašanja/ne čitaju jezik svoga psa.
ZNAKOVI STRAHA KOD PSA
Na dnevnoj bazi možemo vidjeti različite vijesti iz kojih čitamo kako zbog tog nepoznavanja stradavaju najčešće mala djeca, pošto odrasli puštaju psa da se sam nosi s djetetom.
NEODGOVORNO I ODGOVORNO PONAŠANJE RODITELJA
KAKO SE DJECA NE BI SMJELA PONAŠATI PREMA PSU
Ne kažem da morate imati dijete doma da bi znali čitati govor svog psa, ali svakako morate imati psa kojeg poznajete. Time želim reći da bi bilo potrebno barem da možete prepoznati ono osnovno:
da ga nešto boli, da mu je dosadno, da mu nije ugodno - npr. ako se ne želi pozdravljati sa psima ili ljudima morali biste to razumjeti i poštivati, itd.
OSNOVNI JEZIK PSA
Budimo realni, kada sjede ispred nas i gledaju nas u oči - svi znamo da žicaju, ali to nije govor pasa, to je govor ljudi, odnosno naučeno ponašanje koje smo im dozvolili (ili nismo) zbog tih velikih očiju :)
Ako niste poznavatelji govora tijela svojih pasa, što je sasvim razumljivo - većina vlasnika nije, stoga sigurno niste sami - savjetujem da se radije obratite nekom treneru za stručnu pomoć. Treneri pasa provode godine i godine proučavajući pseći govor tijela i nikada im nije dosta.
PROMATRANJEM MOŽETE JAKO PUNO NAUČITI....
Edukacija i praktični rad moraju se stalno preplitati a trener mora jako puno raditi na sebi - pa pripazite koga birate.
Sad kad sam vas upozorila na ono što mi je bilo važno, možemo dalje...
Uzmite u obzir da želim samo najbolje psu, a svakako i vlasniku. Što bolje zajedništvo, ja sretnija :)
Uzet ćemo za primjer situaciju gdje pas ima strah od recimo nepoznatih muškaraca koji imaju brkove i bradu: kada ih vidi, pas laje/skriva se/želi pobjeći....
1. Ustanoviti problem - u ovom slučaju muškarci s brkovima i bradom
2. Osmisliti plan i program rada - npr. naći nekoliko prijatelja/poznanika s brkovima i bradom i zamoliti ih da pomognu (a pošto su brkovi/brada ponovno "in", to ne bi trebao biti preveliki problem :))
3. Krenuti sa provedbom plana - u jednom od dva smjera koje sam i navela na početku teksta:
a) desenzibilizacija:
"Bradonja" se za početak samo negdje udaljeno prošeta i ne napravi ništa po pitanju ni vas ni psa. Nakon toga približava se postepeno (kad kažem postepeno onda mislim da se ovi koraci rade par tjedana) jer je pas u nelagodi i svaki prerano učinjeni korak vas može unazaditi, a više vraćanja na početak svakako i povećava traumu psu.
Kad vam je čovjek dovoljno blizu, može vas za početak npr pozdraviti, a vi ste ti koji sada trebate prepoznati kako se pas osjeća, te je li mu ugodno ili nije.
Ako nije, neka vas još neko vrijeme ne pozdravlja, nego samo prolazi pored vas. S vremenom, promatrajući svog psa prepoznati ćete tren kada će mu biti dovoljno ugodno i tada vas osoba može i pozdraviti u prolazu. Nakon toga će vas uskoro smjeti i pozdraviti/stati/popričati, a možda jednoga dana i prošetati s vama.
Da li će se pas ikada dati dodirnuti od strane ljudi od kojih je na početku postojala trauma, ovisi samo o psu i teško je reći, no možete postići da vam taj čovjek dođe u goste, da popijete piće negdje s njim ili prošećete - sigurno možete doći do toga.
Vrijeme koje će vam trebati može biti i oko pola godine kontinuiranog rada.
Kada vam uspije sa jednim "bradonjom", ne mora biti da će s novom osobom biti jednako uspješno, no to nije poražavajuće, već samo govori kolika je trauma bila.
UPAMTITE:
Vi ste ti koji određuju kasnije pravila postupanja s vašim psom i morate znati da ako psu nije ugodno, morate nekome tko je naumio podragati vašeg psa to - zabraniti.
Trebali biste težiti tome da psu bude ugodno u nekoj/svakoj situaciji, pa do kojeg god koraka se prilagodio, biti će mu bolje tako nego da živi u konstantnoj panici koja može kasnije dovesti do agresije ili bijega.
Ako uzmemo recimo strah od pucnja, što je jako veliki problem većine vlasnika, onda bi po istoj logici psa postepeno izlagali pucnju. Kupili biste petarde i zamolili nekoga da ih baca u daljini, dok bi vi promatrali svog psa kako biste odlučili koji vam je sljedeći korak.
VAŽNO - petarda bi morala prvo biti udaljena barem 2 km, pa se postepeno približavati, ovisno o tome kako se vaš pas osjeća.
Da li će pas nakon ovog procesa podnjeti količinu pucnja koja nastupi u gradu Zagrebu za vrijeme blagdana s veselim dignutim repom - vjerojatno ne - ali će mu zasigurno biti lakše i u kući, a i u šetnji.
Postoje razni zvukovi koji se mogu puštati psu i tako psa postepeno (ovisno o glasnoći) privikavati da ih se ne boji:
No u ovom slučaju možete napraviti i kontrakondicioniranje - spojiti nelagodni zvuk ili osobu sa nečim što vaš pas smatra jako pozitivnim - hranom ili igračkom.
Najlakše mi je opisati situaciju koju imam s Kotom, pa vjerujem da ćete lako dobiti ideju za svoj problem:
Kota je radni pas, te što god da se dešava u uvjetima u kojima se polaže ispit ili održava manifestacija očekujem od nje da daje 100% - tako je odgajana od početka. U panici, naravno, da će možda postojati strah od pucnja, tj.na manifestacijama najčešće - bušenja balona, preventivno sam odlučila djelovati da se to ne dogodi...
Nakon nekoliko zaredanih pucnjeva, (10-15 komada), Kota zna da kreće luda akcija i odlazi u sobu ili gdje god treba i traži igračku da se igramo i radimo trikove, vježbe ili se samo natežemo do besvjesti. Na taj način bilo kakva mogućnost straha, traume ili panike ide u korist meni. Kota smatra da je veliki broj pucnjeva signal za ludilo od igre i uopće ne dovodi u pitanje je li to tako, pošto se tada uvijek igram s njom, gdje god se nalazile!
Taj obrazac uopće ne dovodim u pitanje, pošto želim da mi u tim situacijama 100% vjeruje.
Još jedan primjer je recimo strah od prometa (kamiona, vlakova, tramvaja) koji također biva čest kod gradskih pasa, pogotovo dok su mali. U ovom slučaju možete raditi pozitivnu asocijaciju - svaki put kada tako nešto veliko i bučno prolazi pored vas, psu dajte komad nečeg slasnog.
Na taj će način pas povezati prolazak velikih i strašnih prijevoznih sredstava sa slasnim komadom hrane, pa će se prefokusirati na vas iščekujući svoju nagradu.
Ukratko, primjećujete i sami da u odgoju pasa ponekad treba biti domišljat. Oni su stvarno divna i kompleksna bića, što znači da mogu imati i puno problema. Nadam se da sam vam sa ovih par primjera vam barem dala ideju kako i što dalje.
Ako negdje zapnete i ne znate kuda i kako, slobodno se Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. :)
Zahvaljujem se Ani, a evo i par primjera iz mog osobnog iskustva:
Kada sam Joy dovela kući, ona bi se svaki puta u šetnji ulicom prilijepila trbušćićem za pod kada bi u blizini prošao tramvaj. Tada nisam baš znala previše o kontrakondicioniranju, ali sam kužila da joj taj trenutak moram nekako učiniti manje bolnim, pa sam joj tepala veselim imbecilnim glasićem i davala keksiće (na moju sreću, pravi je žderonja :)), ali trajalo je oko tjedan do dva da se potpuno opusti.
Slična stvar se događa kada krkne grom (što je nepredviđeno i nepredvidivo te teško desenzibilizirati - Joy kuži kada je grom iz kompjutera pa je ne mogu zavarati) - stoga za svaki grom dobije po keksić, a kada znam da će vatromet (u novogodišnjoj noći, npr), pripremim gomilu nagradica, pojačam glazbu i ponašam se usiljeno veselo te razbacujem loptice i keksiće kao poludjela!
I da - naravno da slavim novu doma.
I na kraju, ekvivalent "bradonji" iz Aninog primjera je jedan susjed koji je imao moždani udar prije nekoliko godina, pa nekoliko puta dnavno vježba hodanje uz i niz našu ulicu...prije je hodao uz pomoć hodalice, pa štapa - i konačno sada može i bez. Šepa, doduše, ali upornost koju taj čovjek ima je upravo onaj tip upornosti koju bi trebali imati ljudi s istraumatiziranim psom.
Da se razumijemo, Joy to nije, ali svaki puta kada bi ga ugledala, izbezumila bi se od lajanja! Danas, oko 3 godine i malo više kasnije, prolazimo pored njega bez ikakvih problema, a ponekad i zastanemo i popričamo. Ključ? Nagradice, nagradice - postepeno smanjivanje udaljenosti itd., baš kao što je Ana gore opisala. Čovjek je k tome bio izrazito pun razumijevanja i kooperativan - čak nam je jednom i lopticu poklonio! Ne poznajemo se dovoljno da bih ga pozivala u kuću, ali mislim da bi to sada išlo bez puno problema.
Ako je moj uporni susjed mogao prohodati, onda valjda možemo i mi zdravi ljudi biti dovoljno strpljivi da bismo omogućili svojim krznenim prijateljima ugodan život bez straha!
I na kraju, evo malo navodno umirujuće glazbe za pse, nisam je isprobala jer me živcira, ali obećajem da hoću!
Primijetili ste da se vaš pas boji određenog zvuka, osobe, mirisa, prostora?
Teško vam je više živjeti s time i želite riješiti problem? U tom slučaju svakako nastavite čitati :)
Što napraviti u takvoj situaciji? Da li:
a) Izlagati psa tom podražaju (pojavi) da se korak po korak navikava....(ovaj se postupak još naziva desenzibilizacija)
Ili:
b) Podražaj (pojavu) povezati sa nečim što pas voli (negativno postaje pozitivno, ovaj se postupak još naziva kontrakondicioniranje)
Jako je bitno, prije nego što se uopće uhvatite razmišljati o upuštanju u ovakvu avanturu, da dobro razumijete govor svoga psa. Danas se putem Facebooka i ostalih popularnih društvenih mreža i web stranica jako dobro može vidjeti koliko ljudi ne razumiju ponašanja/ne čitaju jezik svoga psa.
ZNAKOVI STRAHA KOD PSA
Na dnevnoj bazi možemo vidjeti različite vijesti iz kojih čitamo kako zbog tog nepoznavanja stradavaju najčešće mala djeca, pošto odrasli puštaju psa da se sam nosi s djetetom.
NEODGOVORNO I ODGOVORNO PONAŠANJE RODITELJA
KAKO SE DJECA NE BI SMJELA PONAŠATI PREMA PSU
Ne kažem da morate imati dijete doma da bi znali čitati govor svog psa, ali svakako morate imati psa kojeg poznajete. Time želim reći da bi bilo potrebno barem da možete prepoznati ono osnovno:
da ga nešto boli, da mu je dosadno, da mu nije ugodno - npr. ako se ne želi pozdravljati sa psima ili ljudima morali biste to razumjeti i poštivati, itd.
OSNOVNI JEZIK PSA
Budimo realni, kada sjede ispred nas i gledaju nas u oči - svi znamo da žicaju, ali to nije govor pasa, to je govor ljudi, odnosno naučeno ponašanje koje smo im dozvolili (ili nismo) zbog tih velikih očiju :)
Ako niste poznavatelji govora tijela svojih pasa, što je sasvim razumljivo - većina vlasnika nije, stoga sigurno niste sami - savjetujem da se radije obratite nekom treneru za stručnu pomoć. Treneri pasa provode godine i godine proučavajući pseći govor tijela i nikada im nije dosta.
PROMATRANJEM MOŽETE JAKO PUNO NAUČITI....
Edukacija i praktični rad moraju se stalno preplitati a trener mora jako puno raditi na sebi - pa pripazite koga birate.
Sad kad sam vas upozorila na ono što mi je bilo važno, možemo dalje...
Uzmite u obzir da želim samo najbolje psu, a svakako i vlasniku. Što bolje zajedništvo, ja sretnija :)
Uzet ćemo za primjer situaciju gdje pas ima strah od recimo nepoznatih muškaraca koji imaju brkove i bradu: kada ih vidi, pas laje/skriva se/želi pobjeći....
1. Ustanoviti problem - u ovom slučaju muškarci s brkovima i bradom
2. Osmisliti plan i program rada - npr. naći nekoliko prijatelja/poznanika s brkovima i bradom i zamoliti ih da pomognu (a pošto su brkovi/brada ponovno "in", to ne bi trebao biti preveliki problem :))
3. Krenuti sa provedbom plana - u jednom od dva smjera koje sam i navela na početku teksta:
a) desenzibilizacija:
"Bradonja" se za početak samo negdje udaljeno prošeta i ne napravi ništa po pitanju ni vas ni psa. Nakon toga približava se postepeno (kad kažem postepeno onda mislim da se ovi koraci rade par tjedana) jer je pas u nelagodi i svaki prerano učinjeni korak vas može unazaditi, a više vraćanja na početak svakako i povećava traumu psu.
Kad vam je čovjek dovoljno blizu, može vas za početak npr pozdraviti, a vi ste ti koji sada trebate prepoznati kako se pas osjeća, te je li mu ugodno ili nije.
Ako nije, neka vas još neko vrijeme ne pozdravlja, nego samo prolazi pored vas. S vremenom, promatrajući svog psa prepoznati ćete tren kada će mu biti dovoljno ugodno i tada vas osoba može i pozdraviti u prolazu. Nakon toga će vas uskoro smjeti i pozdraviti/stati/popričati, a možda jednoga dana i prošetati s vama.
Da li će se pas ikada dati dodirnuti od strane ljudi od kojih je na početku postojala trauma, ovisi samo o psu i teško je reći, no možete postići da vam taj čovjek dođe u goste, da popijete piće negdje s njim ili prošećete - sigurno možete doći do toga.
Vrijeme koje će vam trebati može biti i oko pola godine kontinuiranog rada.
Kada vam uspije sa jednim "bradonjom", ne mora biti da će s novom osobom biti jednako uspješno, no to nije poražavajuće, već samo govori kolika je trauma bila.
UPAMTITE:
Vi ste ti koji određuju kasnije pravila postupanja s vašim psom i morate znati da ako psu nije ugodno, morate nekome tko je naumio podragati vašeg psa to - zabraniti.
Trebali biste težiti tome da psu bude ugodno u nekoj/svakoj situaciji, pa do kojeg god koraka se prilagodio, biti će mu bolje tako nego da živi u konstantnoj panici koja može kasnije dovesti do agresije ili bijega.
Ako uzmemo recimo strah od pucnja, što je jako veliki problem većine vlasnika, onda bi po istoj logici psa postepeno izlagali pucnju. Kupili biste petarde i zamolili nekoga da ih baca u daljini, dok bi vi promatrali svog psa kako biste odlučili koji vam je sljedeći korak.
VAŽNO - petarda bi morala prvo biti udaljena barem 2 km, pa se postepeno približavati, ovisno o tome kako se vaš pas osjeća.
Da li će pas nakon ovog procesa podnjeti količinu pucnja koja nastupi u gradu Zagrebu za vrijeme blagdana s veselim dignutim repom - vjerojatno ne - ali će mu zasigurno biti lakše i u kući, a i u šetnji.
Postoje razni zvukovi koji se mogu puštati psu i tako psa postepeno (ovisno o glasnoći) privikavati da ih se ne boji:
No u ovom slučaju možete napraviti i kontrakondicioniranje - spojiti nelagodni zvuk ili osobu sa nečim što vaš pas smatra jako pozitivnim - hranom ili igračkom.
Najlakše mi je opisati situaciju koju imam s Kotom, pa vjerujem da ćete lako dobiti ideju za svoj problem:
Kota je radni pas, te što god da se dešava u uvjetima u kojima se polaže ispit ili održava manifestacija očekujem od nje da daje 100% - tako je odgajana od početka. U panici, naravno, da će možda postojati strah od pucnja, tj.na manifestacijama najčešće - bušenja balona, preventivno sam odlučila djelovati da se to ne dogodi...
Nakon nekoliko zaredanih pucnjeva, (10-15 komada), Kota zna da kreće luda akcija i odlazi u sobu ili gdje god treba i traži igračku da se igramo i radimo trikove, vježbe ili se samo natežemo do besvjesti. Na taj način bilo kakva mogućnost straha, traume ili panike ide u korist meni. Kota smatra da je veliki broj pucnjeva signal za ludilo od igre i uopće ne dovodi u pitanje je li to tako, pošto se tada uvijek igram s njom, gdje god se nalazile!
Taj obrazac uopće ne dovodim u pitanje, pošto želim da mi u tim situacijama 100% vjeruje.
Još jedan primjer je recimo strah od prometa (kamiona, vlakova, tramvaja) koji također biva čest kod gradskih pasa, pogotovo dok su mali. U ovom slučaju možete raditi pozitivnu asocijaciju - svaki put kada tako nešto veliko i bučno prolazi pored vas, psu dajte komad nečeg slasnog.
Na taj će način pas povezati prolazak velikih i strašnih prijevoznih sredstava sa slasnim komadom hrane, pa će se prefokusirati na vas iščekujući svoju nagradu.
Ukratko, primjećujete i sami da u odgoju pasa ponekad treba biti domišljat. Oni su stvarno divna i kompleksna bića, što znači da mogu imati i puno problema. Nadam se da sam vam sa ovih par primjera vam barem dala ideju kako i što dalje.
Ako negdje zapnete i ne znate kuda i kako, slobodno se Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. :)
Zahvaljujem se Ani, a evo i par primjera iz mog osobnog iskustva:
Kada sam Joy dovela kući, ona bi se svaki puta u šetnji ulicom prilijepila trbušćićem za pod kada bi u blizini prošao tramvaj. Tada nisam baš znala previše o kontrakondicioniranju, ali sam kužila da joj taj trenutak moram nekako učiniti manje bolnim, pa sam joj tepala veselim imbecilnim glasićem i davala keksiće (na moju sreću, pravi je žderonja :)), ali trajalo je oko tjedan do dva da se potpuno opusti.
Slična stvar se događa kada krkne grom (što je nepredviđeno i nepredvidivo te teško desenzibilizirati - Joy kuži kada je grom iz kompjutera pa je ne mogu zavarati) - stoga za svaki grom dobije po keksić, a kada znam da će vatromet (u novogodišnjoj noći, npr), pripremim gomilu nagradica, pojačam glazbu i ponašam se usiljeno veselo te razbacujem loptice i keksiće kao poludjela!
I da - naravno da slavim novu doma.
I na kraju, ekvivalent "bradonji" iz Aninog primjera je jedan susjed koji je imao moždani udar prije nekoliko godina, pa nekoliko puta dnavno vježba hodanje uz i niz našu ulicu...prije je hodao uz pomoć hodalice, pa štapa - i konačno sada može i bez. Šepa, doduše, ali upornost koju taj čovjek ima je upravo onaj tip upornosti koju bi trebali imati ljudi s istraumatiziranim psom.
Da se razumijemo, Joy to nije, ali svaki puta kada bi ga ugledala, izbezumila bi se od lajanja! Danas, oko 3 godine i malo više kasnije, prolazimo pored njega bez ikakvih problema, a ponekad i zastanemo i popričamo. Ključ? Nagradice, nagradice - postepeno smanjivanje udaljenosti itd., baš kao što je Ana gore opisala. Čovjek je k tome bio izrazito pun razumijevanja i kooperativan - čak nam je jednom i lopticu poklonio! Ne poznajemo se dovoljno da bih ga pozivala u kuću, ali mislim da bi to sada išlo bez puno problema.
Ako je moj uporni susjed mogao prohodati, onda valjda možemo i mi zdravi ljudi biti dovoljno strpljivi da bismo omogućili svojim krznenim prijateljima ugodan život bez straha!
I na kraju, evo malo navodno umirujuće glazbe za pse, nisam je isprobala jer me živcira, ali obećajem da hoću!