Ne voli se maziti, ne voli se igrati - je li moja kujica autistična?
- font size decrease font size increase font size
Piše: dr.sc.Irena Petak
Poštovana, imam kuju Maltezera koju sam kupila prije 8 godina preko Njuškala, ima papire i zdrava je, s te strane nema problema. Ali uvijek sam ljubomorna kada vidim da psi mojih prijateljica i poznanika sjede u krilu, spavaju u krevetu s njima, ljube ih i još jedna važna stvar, gledaju ih u oči, a moja na to počne režati i lajati. Također bih voljela da se nekad poigra s drugim psima, međutim već godinama tjera i aktivno napada sve druge pse od sebe. Uzela sam psa da bih se s njim mazila i šetala, upoznavala druge ljude i družila se (muž mi je pomorac pa ga često nema po više mjeseci) ali s mojom Molly ne mogu ni u park, a neće se ni maziti. Recite mi je li takvo ponašanje normalno, jer počinjem misliti da mi je pas autističan.
M.
Svaki pas ima svoju osobnost, pa i psi unutar iste pasmine mogu imati vrlo različito ponašanje. Ako netko želi psa koji se ponaša na određeni način (na primjer mazan je, voli se igrati sa drugim psima), onda bi trebao udomiti odraslog psa koji već ima razvijene te osobine.
No, ako se nabavlja štene, tada je odgovorenost na vlasniku da psu omogući odgovarajuću socijalizacijaciju. Socijalizacija uključuje upoznavanje s puno različitih pasa i ljudi. Naime, psi imaju vrlo različiti izgled, npr. neki imaju uvijek uši dolje, a neki gore, neki nemaju repove, neki imaju repove savijene gore, neki imaju dugu dlaku i teško je vidjeti kada su nakostriješeni, a neki imaju spuštene usne, pa je teže uočiti kada pokazuju zube i reže. Zbog tog različitog izgleda štene treba naučiti govor tijela raznovrsnih psa, ako želimo da se ubuduće dobro osjeća u njihovom društvu. Za štenad to je poput učenja stranih jezika kod djece - što se ranije počne, to lakše nauče.
S druženjem treba početi što ranije!
Drugi dio socijalizacije odnosi se na upoznavanje različitih ljudi: starih, mladih, djece, dugokosih, kratko ošišanih, s bradom, ljudi različitih rasa, ljudi koji nose naočale, kapuljače, ljudi na biciklu, itd. Štene bi trebalo imati priliku upoznati se s takvim ljudima, naučiti se na maženje, odlaske veterinaru i igru s ljudima.
Odlasci veterinaru "bez veze" nikad zapravo nisu bez veze - tako se psa uči da to nije ništa strašno
Ako štene nema takvih iskustva, kada odraste neće imati interesa za to, ili će se čak bojati takvih odnosa sa psima i ljudima. Osim toga, ako štene ili odrasli pas doživi neku traumatično iskustvo (npr. ugrize ga drugi pas ili ga udari čovjek), također će početi izbjegavati slične situacije i pse i/ili ljude.
Da bi se psa usmjerilo na suradnju sa čovjekom potrebno je puno se igrati s njim, maziti ga i početi s treningom temeljenom na pozitivnom poticanju („nagradama“), što onda isto postaje oblik strukturirane igre psa i vlasnika. Naravno, neke pasmine su inače više usmjerene na suradnju s čovjekom zbog radnih osobina za koje su odabirane (npr. ovčari).
Kod nas ljudi pristojno je za vrijeme razgovora gledati nekoga ravno u oči, no kod pasa to nije tako. Gledanje ravno u oči povezano je s odmjeravanjem snaga. No, psi su zainteresirani za naše oči, oni žele znati u kojem smjeru gledamo (prate naš pogled, tzv. pointing), zanima ih da li imamo otvorene ili zatvorene oči, čitaju naše emocije i sl. Dakle, psi gledaju naše oči da bi nešto doznali, ali ne „zure“ ravno u nas bez prekida.
Većina ljudi voli se grliti i većina gleda druge ljude u oči, no samo neki psi koji su jako, jako dobro socijalizirani spremni su ova ponašanja trpiti od svojih vlasnika. Oni u tome ne uživaju jer su psi, ali dovoljno dobro poznaju svoje vlasnike da znaju ovo prihvatiti kao izraz ljubavi vlasnika.
Da je psu ovo ugodna situacija, uzvratio bi lizanjem po licu...
Autizam je slabo istražen kod pasa i još se ne može tako sigurno utvrditi. Dijagnosticiranje autizma povezano je s još nekim ponašanjima osim slabih interakcija sa vlasnikom i drugim psima, kao što su ponavljajuća ponašanja (npr. višekratno hodanje u krug istim putem), preosjetljivost na jače zvukove i promjene u okolišu (sklonost rutinama), kompulzivna ponašanja (npr. hvatanje svog repa pri čemu je moguće ozljeđivanje), smanjena potreba za aktivnostima (čak i kod vrlo aktivnih pasmina) itd. Autizam se ne liječi, ali je ovakvo stanje psa moguće kontrolirati odgovarajućim postupcima.
Da biste popravili odnos sa svojim psom, koji vjerujem da ipak nije autističan, prvo trebate prestati gledati mu u oči! To je psu neugodno, kao i grljenje ili kada pse podižemo kao da su bebe (ispod pazuha):
Za mnoge pse je ovo horor situacija - primijetite kako pas okreće glavu od žene
Istovremeno, trebate započeti trenirati sa psom uz poticanje („nagrađivanje“) željenih ponašanja, kako biste stvorili odnos koji se temelji na jasnim porukama što se smije, a što ne. Moguće je otići i u neku pseću školicu. Kroz metode pozitivnog poticanja psa treba učiti da ne reagira negativno na druge pse. Također, jako je važno omogućiti psu druženje sa drugim mirnim i dobro socijaliziranim psima koji će ga učiti „pseći bonton“.
Na kraju, svaki vlasnik treba prihvatiti osobnost svog ljubimca. Oni su ovdje s nama jer smo mi njih odabrali (kod uzgajivača ili iz skloništa), a oni nas nisu odabrali, pa nas svejedno vole!
Nađite zajednički interes, baš kao što biste s čovjekom! Nekad samo ljubav nije dovoljna za vezu...
Važno:
Ovaj članak nije zamjena za profesionalno savjetovanje o ponašanju psa. Ako vaš pas iskazuje agresivno ponašanje, kontaktirajte stručnjakinju za ponašanje pasa dr.sc.Irenu Petak kako bi napravila procjenu i napravila vam precizan program rada sa Vašim psom.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Poštovana, imam kuju Maltezera koju sam kupila prije 8 godina preko Njuškala, ima papire i zdrava je, s te strane nema problema. Ali uvijek sam ljubomorna kada vidim da psi mojih prijateljica i poznanika sjede u krilu, spavaju u krevetu s njima, ljube ih i još jedna važna stvar, gledaju ih u oči, a moja na to počne režati i lajati. Također bih voljela da se nekad poigra s drugim psima, međutim već godinama tjera i aktivno napada sve druge pse od sebe. Uzela sam psa da bih se s njim mazila i šetala, upoznavala druge ljude i družila se (muž mi je pomorac pa ga često nema po više mjeseci) ali s mojom Molly ne mogu ni u park, a neće se ni maziti. Recite mi je li takvo ponašanje normalno, jer počinjem misliti da mi je pas autističan.
M.
Svaki pas ima svoju osobnost, pa i psi unutar iste pasmine mogu imati vrlo različito ponašanje. Ako netko želi psa koji se ponaša na određeni način (na primjer mazan je, voli se igrati sa drugim psima), onda bi trebao udomiti odraslog psa koji već ima razvijene te osobine.
No, ako se nabavlja štene, tada je odgovorenost na vlasniku da psu omogući odgovarajuću socijalizacijaciju. Socijalizacija uključuje upoznavanje s puno različitih pasa i ljudi. Naime, psi imaju vrlo različiti izgled, npr. neki imaju uvijek uši dolje, a neki gore, neki nemaju repove, neki imaju repove savijene gore, neki imaju dugu dlaku i teško je vidjeti kada su nakostriješeni, a neki imaju spuštene usne, pa je teže uočiti kada pokazuju zube i reže. Zbog tog različitog izgleda štene treba naučiti govor tijela raznovrsnih psa, ako želimo da se ubuduće dobro osjeća u njihovom društvu. Za štenad to je poput učenja stranih jezika kod djece - što se ranije počne, to lakše nauče.
S druženjem treba početi što ranije!
Drugi dio socijalizacije odnosi se na upoznavanje različitih ljudi: starih, mladih, djece, dugokosih, kratko ošišanih, s bradom, ljudi različitih rasa, ljudi koji nose naočale, kapuljače, ljudi na biciklu, itd. Štene bi trebalo imati priliku upoznati se s takvim ljudima, naučiti se na maženje, odlaske veterinaru i igru s ljudima.
Odlasci veterinaru "bez veze" nikad zapravo nisu bez veze - tako se psa uči da to nije ništa strašno
Ako štene nema takvih iskustva, kada odraste neće imati interesa za to, ili će se čak bojati takvih odnosa sa psima i ljudima. Osim toga, ako štene ili odrasli pas doživi neku traumatično iskustvo (npr. ugrize ga drugi pas ili ga udari čovjek), također će početi izbjegavati slične situacije i pse i/ili ljude.
Da bi se psa usmjerilo na suradnju sa čovjekom potrebno je puno se igrati s njim, maziti ga i početi s treningom temeljenom na pozitivnom poticanju („nagradama“), što onda isto postaje oblik strukturirane igre psa i vlasnika. Naravno, neke pasmine su inače više usmjerene na suradnju s čovjekom zbog radnih osobina za koje su odabirane (npr. ovčari).
Kod nas ljudi pristojno je za vrijeme razgovora gledati nekoga ravno u oči, no kod pasa to nije tako. Gledanje ravno u oči povezano je s odmjeravanjem snaga. No, psi su zainteresirani za naše oči, oni žele znati u kojem smjeru gledamo (prate naš pogled, tzv. pointing), zanima ih da li imamo otvorene ili zatvorene oči, čitaju naše emocije i sl. Dakle, psi gledaju naše oči da bi nešto doznali, ali ne „zure“ ravno u nas bez prekida.
Većina ljudi voli se grliti i većina gleda druge ljude u oči, no samo neki psi koji su jako, jako dobro socijalizirani spremni su ova ponašanja trpiti od svojih vlasnika. Oni u tome ne uživaju jer su psi, ali dovoljno dobro poznaju svoje vlasnike da znaju ovo prihvatiti kao izraz ljubavi vlasnika.
Da je psu ovo ugodna situacija, uzvratio bi lizanjem po licu...
Autizam je slabo istražen kod pasa i još se ne može tako sigurno utvrditi. Dijagnosticiranje autizma povezano je s još nekim ponašanjima osim slabih interakcija sa vlasnikom i drugim psima, kao što su ponavljajuća ponašanja (npr. višekratno hodanje u krug istim putem), preosjetljivost na jače zvukove i promjene u okolišu (sklonost rutinama), kompulzivna ponašanja (npr. hvatanje svog repa pri čemu je moguće ozljeđivanje), smanjena potreba za aktivnostima (čak i kod vrlo aktivnih pasmina) itd. Autizam se ne liječi, ali je ovakvo stanje psa moguće kontrolirati odgovarajućim postupcima.
Da biste popravili odnos sa svojim psom, koji vjerujem da ipak nije autističan, prvo trebate prestati gledati mu u oči! To je psu neugodno, kao i grljenje ili kada pse podižemo kao da su bebe (ispod pazuha):
Za mnoge pse je ovo horor situacija - primijetite kako pas okreće glavu od žene
Istovremeno, trebate započeti trenirati sa psom uz poticanje („nagrađivanje“) željenih ponašanja, kako biste stvorili odnos koji se temelji na jasnim porukama što se smije, a što ne. Moguće je otići i u neku pseću školicu. Kroz metode pozitivnog poticanja psa treba učiti da ne reagira negativno na druge pse. Također, jako je važno omogućiti psu druženje sa drugim mirnim i dobro socijaliziranim psima koji će ga učiti „pseći bonton“.
Na kraju, svaki vlasnik treba prihvatiti osobnost svog ljubimca. Oni su ovdje s nama jer smo mi njih odabrali (kod uzgajivača ili iz skloništa), a oni nas nisu odabrali, pa nas svejedno vole!
Nađite zajednički interes, baš kao što biste s čovjekom! Nekad samo ljubav nije dovoljna za vezu...
Važno:
Ovaj članak nije zamjena za profesionalno savjetovanje o ponašanju psa. Ako vaš pas iskazuje agresivno ponašanje, kontaktirajte stručnjakinju za ponašanje pasa dr.sc.Irenu Petak kako bi napravila procjenu i napravila vam precizan program rada sa Vašim psom.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.