Udomljen psić u totalnom stresu - kako dalje?
- font size decrease font size increase font size
Napisala: dr.sc.Irena Petak
Pozdrav,
naš pas treba pomoć a i mi skupa s njim.
Činjenice:
Udomljen je prije 5 mjeseci, sada ima oko godinu dana, omanji pas (cca 11 kg) - mješanac. Kćer, suprug i ja živimo u stanu u centru Zagreba, gdje naravno ima tramvaja, buke i svega što sa sobom nosi takva lokacija.
Prije psa:
Svima nama ovo je prvi pas u životu kojeg smo se odlučili udomit nakon par godina kukanja, žicanja i "sve ću ja raditi" naše kćeri. Udomili smo ga iz jednog od azila u Hrvatskoj i bila sam spremna da će se oduševljenje djeteta ispuhati i da će to biti problem.
Međutim....
Nas dvoje odraslih potpuno naivnih, pali smo s Marsa za sve u vezi pasa, u azilu smo to sve i rekli, u stvari naglasili: "znate mi nikada nismo imali psa, nište ne znamo o psima, mi bi jednog psa udomili, ali mi ništa ne znamo itd.". Ovaj nam se svidio ali smo vidjeli da je malo plah - onu su tvrdili da je to sve normalno i da će za par dana doći k sebi. Međutim, par dana se pretvorilo u par tjedana, tjedni u mjesece. Gledajući unatrag, tek sad shvaćam da mi nismo bili dobar izbor za njega - trebao je nekog iskusnijeg, mirnije mjesto, kuću, dvorište, eventualno kod nekog tko već ima psa.
Prva 3 tjedna nije se micao iz svog skrovišta pod foteljom, tresao se kao šiba na vodi. Na momente smo mislili da ima epilepsiju ili neku bolest. Prvu je noć imao krvavi proljev od stresa (nosili stolicu kod veterinara, fizički sve u redu). Ni glasa nije puštao. Nosili smo ga u dvorište na rukama. Nakon tri tjedna horora polako se počeo opuštati u stanu i s nama. Došao bi do nas, ponjuškao, zbrisao natrag. Intervali dolaska su postajali sve kraći, radijus kretanja sve veći. Sve manje se tresao - danas je skoro kao pravi pas - skače po nama, maše repićem kad dolazimo kući, laje, više je na kauču od mene (a ja sam šampion), stalno se mazi, legne na leđa, sve 4 u zrak.
ALI jedino u stanu i samo s nama, ukućanima. Svaki izlazak mu je stres, vuče na lajni toliko da me ramena bole, posebna je drama prelazak ceste, toliko jako nateže da je skoro pa iznad tla, jedinstveni primjer levitacije. Nakon što pređemo cestu i dođemo u park malo se smiri, jako malo. Stalno vuče prema cesti, autima. Bicikli su mu posebno strašni.... šetnje nisu nimalo relaksirajuće, nego užasno stresne za sve nas a najgore od svega je što je to sve jako opasno.
Tražili smo savjete i pomoć na više strana, od drugih vlasnika pasa, Googla, itd. (naravno da nismo sve primjenili, možda ne znamo ništa o psima, no ludi nismo).
Za sada se držimo one: strpljenje, maženje, ne vičemo, ne kažnjavamo (čak ni kada je pojeo kauč, ionako sam htjela novi, a sada imam i razlog :).
Čekamo da se oslobodi stresa, panike ali očito da nešto radimo krivo jer ne vidimo napredak. Štoviše, čini nam se da je još i gore. Otežavajuća okolnost je što nije lud za hranom, a poslasticu kad smo vani NE doživljava. Neki dan sam mu stavila pod nos, da je mačka rekla bih da je frknuo nosom, a koliko vidim sve se metode učenja zasnivaju na nagradicama u vidu hrane. I tako - tapkamo u mraku.
Dobrodošli su svi savjeti, metode, iskustva ljudi sa psima koji se ne "pale" na hranu, štogod. Jer mi i naš pas smo očito izgubljeni u prijevodu.
B.
Prije svega želim Vam čestitati na odluci da udomite psa jer osobno jako podržavam udomljavanje! Isto tako, sigurna sam da bi nam psiholozi mogli reći koliko je dobro učiti djecu da treba pomoći drugom živom biću, da psi (i ostali kućni ljubimci) nisu stvari i da se ljubav ne kupuje.
No, u Hrvatskoj imamo još uvijek više pasa nego udomitelja, a udruge nam financijski slabo stoje, pa je uspjeh smjestiti psa u neki dom. Dio napuštenih pasa u Hrvatskoj usmrti se nakon 60 dana, a dio se udomljava u inozemstvo. Osim toga, većinu udruga vode ljudi koji vole životinje, žele im pomoći, no nisu educirani za rad sa životinjama i ljudima, te uče na temelju pokušaja i pogrešaka. Istina je da i u bogatijim zemljama s dužom tradicijom skloništa i udomljavanja, nisu sva udomljavanja uspješna.
Ipak, mislim da su vas dobro procijenili jer volite psa kojeg ste udomili, strpljivi ste i tražite pomoć za probleme s kojima ste se susreli. Dakle, uvjeti koje spominjete (mirnije mjesto, kuća s dvorištem) bili bi možda bolji za psa, no pitanje je da li bi na takvom mjestu našao i ljude koji bi mu znali pružiti ono što treba…
Pretpostavljam da je napušteni psić potekao iz loših uvjeta, pa će zbog epigenetike uvijek biti nešto nestabilniji. Više o epigenetici načelno možete pročitati ovdje, a kod psa - ovdje (linkovi su na engleskom, uskoro ćemo vam pripremiti tekst na tu temu, op.ur.)
Dobar znak je to što se ipak uspio smiriti u kući. To znači da mu je uz vas ugodno, da ima povjerenja i da može učiti nova ponašanja. Dakle, trebate mu biti oslonac, osoba/obitelj koja pruža sigurnost.
Kako biste i dalje mogli pozitivno utjecati na njegovo ponašanje, učinite ovih nekoliko stvari istovremeno: nabavite DAP (Dog Appeasing Pheromone), u duže šetnje izlazite u ono doba dana kada je manja gužva (npr. jako rano ujutro, jako kasno navečer) i u kući počnite raditi osnovni trening. DAP će ga malo smiriti bez da stvara ovisnost i neće omesti proces učenja (kao što mogu lijekovi). Mislim da je najbolje da nabavite ogrlicu Adaptil, s obzirom da je problem ponašanje izvan kuće.
Osnovni trening temeljen na pozitivnom poticanju („nagradama“) omogućit će psu da se usmjeri na vas, da nauči da kakva god situacija bila – vi/obitelj tu ste za njega. Ovo je jako važno jer ako se prestraši nečega kada (jednog dana) bude pušten s lajne, treba znati da trči k vama da ga zaštitite.
Trening trebate početi raditi u stanu, tek za neko vrijeme moći ćete pokušati vježbati i vani, npr. prvo u dvorištu, a zatim u parku kada nema drugih ljudi i pasa. Sada, kada počinjete, nagrađujte ga svojom pažnjom i maženjem, i učite ga na nagrađivanje s igrom i igračkama. Svakako pokušajte nagrađivanje s drugom vrstom poslastica, i nemojte se služiti suhim kupovnim poslasticama za pse - radije za početak uzmite neku "ljudsku" i hranu jačeg mirisa, npr. male kockice ne preslanog sira, hrenovku narezanu na sitne komadiće, malo neslanog špeka - ili pseću paštetu, bitno je da nagrada ima jak miris i da je nešto što nee nikada dobivati kod kuće. Kada se malo opusti, možda će biti zainteresiraniji za druge, zdravije poslastice za pse.
Kada s njom prođete neke osnovne vježbe, na primjer „sjedi“, „dođi“, zatim da se fokusira na vas, moći ćete kasnije vježbati u specifičnim situacijama kao što je prolazak bicikla ili automobila.
U svom domu pokušajte psu pružiti što više zabave zato da mu izlazak van ne bude najuzbudljivije što se u danu dogodi. Poneke ideje za izradu igračaka mogu se pronaći na internetu, ili se dijele među ljubiteljima pasa na društvenim mrežama. Također, za to su dobre interaktivne igračke kao što je Kong:
ili neke druge igračke poput onih Nine Ottosson i slične....
Možete izgraditi i igre koje se temelje na psećem snažnom osjećaju mirisa, kao što je traženje određenih predmeta ili mirisa:
Napravite plan i kroz neko vrijeme (par mjeseci), pratite kako napredujete u radu s psom. Nemojte očekivati rezultate preko noći. U ljetno vrijeme u gradu će biti manje gužve, pa ćete moći intenzivnije napredovati.
No ako mislite da nemate dovoljno znanja i iskustva, potražite stručnu pomoć.
S obzirom da je to mlad pas, vjerujem da ćete za koji mjesec vidjeti rezultate te da će se vaš odnos dalje razvijati na obostrano zadovoljstvo.
Važno:
Ovaj članak nije zamjena za profesionalno savjetovanje o ponašanju psa. Ako vaš pas iskazuje agresivno ponašanje, kontaktirajte stručnjakinju za ponašanje pasa dr.sc.Irenu Petak kako bi napravila procjenu i napravila vam precizan program rada sa Vašim psom.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
Pozdrav,
naš pas treba pomoć a i mi skupa s njim.
Činjenice:
Udomljen je prije 5 mjeseci, sada ima oko godinu dana, omanji pas (cca 11 kg) - mješanac. Kćer, suprug i ja živimo u stanu u centru Zagreba, gdje naravno ima tramvaja, buke i svega što sa sobom nosi takva lokacija.
Prije psa:
Svima nama ovo je prvi pas u životu kojeg smo se odlučili udomit nakon par godina kukanja, žicanja i "sve ću ja raditi" naše kćeri. Udomili smo ga iz jednog od azila u Hrvatskoj i bila sam spremna da će se oduševljenje djeteta ispuhati i da će to biti problem.
Međutim....
Nas dvoje odraslih potpuno naivnih, pali smo s Marsa za sve u vezi pasa, u azilu smo to sve i rekli, u stvari naglasili: "znate mi nikada nismo imali psa, nište ne znamo o psima, mi bi jednog psa udomili, ali mi ništa ne znamo itd.". Ovaj nam se svidio ali smo vidjeli da je malo plah - onu su tvrdili da je to sve normalno i da će za par dana doći k sebi. Međutim, par dana se pretvorilo u par tjedana, tjedni u mjesece. Gledajući unatrag, tek sad shvaćam da mi nismo bili dobar izbor za njega - trebao je nekog iskusnijeg, mirnije mjesto, kuću, dvorište, eventualno kod nekog tko već ima psa.
Prva 3 tjedna nije se micao iz svog skrovišta pod foteljom, tresao se kao šiba na vodi. Na momente smo mislili da ima epilepsiju ili neku bolest. Prvu je noć imao krvavi proljev od stresa (nosili stolicu kod veterinara, fizički sve u redu). Ni glasa nije puštao. Nosili smo ga u dvorište na rukama. Nakon tri tjedna horora polako se počeo opuštati u stanu i s nama. Došao bi do nas, ponjuškao, zbrisao natrag. Intervali dolaska su postajali sve kraći, radijus kretanja sve veći. Sve manje se tresao - danas je skoro kao pravi pas - skače po nama, maše repićem kad dolazimo kući, laje, više je na kauču od mene (a ja sam šampion), stalno se mazi, legne na leđa, sve 4 u zrak.
ALI jedino u stanu i samo s nama, ukućanima. Svaki izlazak mu je stres, vuče na lajni toliko da me ramena bole, posebna je drama prelazak ceste, toliko jako nateže da je skoro pa iznad tla, jedinstveni primjer levitacije. Nakon što pređemo cestu i dođemo u park malo se smiri, jako malo. Stalno vuče prema cesti, autima. Bicikli su mu posebno strašni.... šetnje nisu nimalo relaksirajuće, nego užasno stresne za sve nas a najgore od svega je što je to sve jako opasno.
Tražili smo savjete i pomoć na više strana, od drugih vlasnika pasa, Googla, itd. (naravno da nismo sve primjenili, možda ne znamo ništa o psima, no ludi nismo).
Za sada se držimo one: strpljenje, maženje, ne vičemo, ne kažnjavamo (čak ni kada je pojeo kauč, ionako sam htjela novi, a sada imam i razlog :).
Čekamo da se oslobodi stresa, panike ali očito da nešto radimo krivo jer ne vidimo napredak. Štoviše, čini nam se da je još i gore. Otežavajuća okolnost je što nije lud za hranom, a poslasticu kad smo vani NE doživljava. Neki dan sam mu stavila pod nos, da je mačka rekla bih da je frknuo nosom, a koliko vidim sve se metode učenja zasnivaju na nagradicama u vidu hrane. I tako - tapkamo u mraku.
Dobrodošli su svi savjeti, metode, iskustva ljudi sa psima koji se ne "pale" na hranu, štogod. Jer mi i naš pas smo očito izgubljeni u prijevodu.
B.
Prije svega želim Vam čestitati na odluci da udomite psa jer osobno jako podržavam udomljavanje! Isto tako, sigurna sam da bi nam psiholozi mogli reći koliko je dobro učiti djecu da treba pomoći drugom živom biću, da psi (i ostali kućni ljubimci) nisu stvari i da se ljubav ne kupuje.
No, u Hrvatskoj imamo još uvijek više pasa nego udomitelja, a udruge nam financijski slabo stoje, pa je uspjeh smjestiti psa u neki dom. Dio napuštenih pasa u Hrvatskoj usmrti se nakon 60 dana, a dio se udomljava u inozemstvo. Osim toga, većinu udruga vode ljudi koji vole životinje, žele im pomoći, no nisu educirani za rad sa životinjama i ljudima, te uče na temelju pokušaja i pogrešaka. Istina je da i u bogatijim zemljama s dužom tradicijom skloništa i udomljavanja, nisu sva udomljavanja uspješna.
Ipak, mislim da su vas dobro procijenili jer volite psa kojeg ste udomili, strpljivi ste i tražite pomoć za probleme s kojima ste se susreli. Dakle, uvjeti koje spominjete (mirnije mjesto, kuća s dvorištem) bili bi možda bolji za psa, no pitanje je da li bi na takvom mjestu našao i ljude koji bi mu znali pružiti ono što treba…
Pretpostavljam da je napušteni psić potekao iz loših uvjeta, pa će zbog epigenetike uvijek biti nešto nestabilniji. Više o epigenetici načelno možete pročitati ovdje, a kod psa - ovdje (linkovi su na engleskom, uskoro ćemo vam pripremiti tekst na tu temu, op.ur.)
Dobar znak je to što se ipak uspio smiriti u kući. To znači da mu je uz vas ugodno, da ima povjerenja i da može učiti nova ponašanja. Dakle, trebate mu biti oslonac, osoba/obitelj koja pruža sigurnost.
Kako biste i dalje mogli pozitivno utjecati na njegovo ponašanje, učinite ovih nekoliko stvari istovremeno: nabavite DAP (Dog Appeasing Pheromone), u duže šetnje izlazite u ono doba dana kada je manja gužva (npr. jako rano ujutro, jako kasno navečer) i u kući počnite raditi osnovni trening. DAP će ga malo smiriti bez da stvara ovisnost i neće omesti proces učenja (kao što mogu lijekovi). Mislim da je najbolje da nabavite ogrlicu Adaptil, s obzirom da je problem ponašanje izvan kuće.
Osnovni trening temeljen na pozitivnom poticanju („nagradama“) omogućit će psu da se usmjeri na vas, da nauči da kakva god situacija bila – vi/obitelj tu ste za njega. Ovo je jako važno jer ako se prestraši nečega kada (jednog dana) bude pušten s lajne, treba znati da trči k vama da ga zaštitite.
Trening trebate početi raditi u stanu, tek za neko vrijeme moći ćete pokušati vježbati i vani, npr. prvo u dvorištu, a zatim u parku kada nema drugih ljudi i pasa. Sada, kada počinjete, nagrađujte ga svojom pažnjom i maženjem, i učite ga na nagrađivanje s igrom i igračkama. Svakako pokušajte nagrađivanje s drugom vrstom poslastica, i nemojte se služiti suhim kupovnim poslasticama za pse - radije za početak uzmite neku "ljudsku" i hranu jačeg mirisa, npr. male kockice ne preslanog sira, hrenovku narezanu na sitne komadiće, malo neslanog špeka - ili pseću paštetu, bitno je da nagrada ima jak miris i da je nešto što nee nikada dobivati kod kuće. Kada se malo opusti, možda će biti zainteresiraniji za druge, zdravije poslastice za pse.
Kada s njom prođete neke osnovne vježbe, na primjer „sjedi“, „dođi“, zatim da se fokusira na vas, moći ćete kasnije vježbati u specifičnim situacijama kao što je prolazak bicikla ili automobila.
U svom domu pokušajte psu pružiti što više zabave zato da mu izlazak van ne bude najuzbudljivije što se u danu dogodi. Poneke ideje za izradu igračaka mogu se pronaći na internetu, ili se dijele među ljubiteljima pasa na društvenim mrežama. Također, za to su dobre interaktivne igračke kao što je Kong:
ili neke druge igračke poput onih Nine Ottosson i slične....
Možete izgraditi i igre koje se temelje na psećem snažnom osjećaju mirisa, kao što je traženje određenih predmeta ili mirisa:
Napravite plan i kroz neko vrijeme (par mjeseci), pratite kako napredujete u radu s psom. Nemojte očekivati rezultate preko noći. U ljetno vrijeme u gradu će biti manje gužve, pa ćete moći intenzivnije napredovati.
No ako mislite da nemate dovoljno znanja i iskustva, potražite stručnu pomoć.
S obzirom da je to mlad pas, vjerujem da ćete za koji mjesec vidjeti rezultate te da će se vaš odnos dalje razvijati na obostrano zadovoljstvo.
Važno:
Ovaj članak nije zamjena za profesionalno savjetovanje o ponašanju psa. Ako vaš pas iskazuje agresivno ponašanje, kontaktirajte stručnjakinju za ponašanje pasa dr.sc.Irenu Petak kako bi napravila procjenu i napravila vam precizan program rada sa Vašim psom.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.