Moj odrasli psić se od straha baca na leđa pred većim psima - a bojim ih se i ja....
- font size decrease font size increase font size
Napisala: dr.sc.Irena Petak
Poštovana, moj dvogodišnji Bolonjezer se izvrne na leđa u parku kada mu priđu drugi psi.
Kupili smo ga kad je imao 4 mj., u široj obitelji već imamo jednog manjeg psa i odlično se slažu i igraju kad dođu u posjetu, susjed također ima psa ali su u kontaktu samo kroz žicu, redovno se šeta i na lajni je poslušan i onako u prolazu pozdravi i ponjuška pse koje procijenim da su okej, nije baš puno sa većim psima bez lajne a mi penzioneri se malo bojimo da mu tko ne naudi ili ozlijedi – drugi pas ili auto ili pa da ne odluta nekamo.
Prije njega smo imali isto takvog psa kojeg je jednom prilikom u šetnji napao njemački ovčar i od tada se jako bojim da se isto ne dogodi i ovom, ne znam zašto su svi mali psi uvijek na uzici a Stafordi i Rotvajleri pušteni pa se mi moramo bojati.
U šetnju ga vodimo od prvog dana ali zbog saobraćaja i drugih pasa sa lošim gazdama uvek je na lajni, već neko vrijeme imamo park za pse i rado bi tamo otišli češće, ali moj jadničak uvijek završi na leđima od straha od drugih pasa.
Je li moguće da malog psa veliki u igri povrijedi skakanjem?
Unaprijed hvala,
V.
Za pse je igra s drugim psima jedna od najvažnijih i najzabavnijih aktivnosti. Kroz igru pas se umori fizički i mentalno jer igra uključuje kretanje i razmišljanje o pokretima i mislima suigrača. Zbog toga je važno omogućiti je svakome psu.
Međutim, da bi pas mogao uživati u društvu drugih pasa, potrebno je da bude dobro socijaliziran! Period rane socijalizacije pasa počinje kada su stari otprilike dva do tri tjedna, a završava kada su stari 14 do 16 tjedana. U periodu socijalizacije štene treba imati što više ugodnih iskustva s drugom štenadi i odraslim psima koji su dobro socijalizirani. Naravno, preduvjet za druženje pasa je da budu zdravi i u sigurnom okolišu (ovo je iznimno važno da se spriječi boravak na mjestima na kojima štene može biti izloženo nekim zaraznim bolestima, kao i drugim opasnostima poput prometa).
Za svako štene je važno upoznavanje s drugim psima zato što fizički izgledaju tako različito! Mogli bismo reći da je psima učenje govora tijela drugih pasmina, i općenito pasa različitog izgleda, poput učenja stranog jezika. Posebne probleme s komunikacijom koja se oslanja na gledanje položaja repa i uši, imaju psi kod kojih su repovi i uši odrezani. Zbog toga što su psi tako fizički različiti, za komunikaciju im je važniji miris, odnosno glas. Dakle, samo psi koji imaju prilike biti s drugim psima nauče ispravno komunicirati.
Jedna od ključnih stvari koje štenci trebaju naučiti je tzv. inhibicija ugriza. Naime, psi nemaju ruke (kao mi ljudi), pa sve primaju s ustima. Kako bi znali koliko smiju primiti, a da pri tome ne ozlijede čovjeka ili drugog psa u igri, moraju naučiti inhibiciju ugriza.
Ako su psi dobro socijalizirani, dobro komuniciraju i znaju inhibirati ugriz, tada igra velikog i malenog psa ne bi trebala biti problem. U igri se često jači suigrač pretvara da je slabiji, to je jedno od pravila igre. Veliki psi ne smatraju male pse lovinom. Dakle, stil igre može se razlikovati zavisno da li je pas kvalitetno socijaliziran ili ne, pa mogućnost ozlijede ovisi o tome, a ne o samoj veličini psa.
Ipak, u psećim parkovima gdje se sakuplja puno pasa, treba paziti da više pasa ne nasrne na jednog, i tada neovisno o veličini psa, vlasnici trebaju biti spremni intervenirati kada je potrebno. Ako nastane gužva, manji pas će lakše stradati među većima, jer mogu npr. pasti na njega tj. ozljeda je moguća bez namjerne agresije.
Odgovornost je svakog vlasnika psa da može dozvati svog psa ako primijeti da je potrebno, bilo da je njegov pas onaj kome je neugodno među drugim psima ili onaj koji uzrokuje nelagodu drugog psa. Neki pas može biti neugodan drugim psima iz više razloga, na primjer ako im stalno njuši stražnjicu (kao da se „nalijepi“ na njih), ako im stavlja njušku ili šapu na vrat, ako djeluje zastrašujuće i kao da im prijeti (npr. ako ima odrezane uši koje su neprirodno uspravljene ili ako hropće od lošeg disanja kao što je to kod pasmina s kratkom njuškom), ako ih podsjeća na drugog psa koji ih nekada prije ugrizao, itd. Zato je jako važno da vlasnici gledaju što se zbiva među psima, i da odvoje pse prije nego što se dogodi agresija.
Dakle, vaš je Bolonjezer došao je k vama na kraju perioda rane socijalizacije (4 mjeseca su otprilike 16 tjedana), zbog čega je trebalo odmah započeti s njegovom socijalizacijom. Sada se on dobro snalazi samo u društvu pasa koje poznaje, neugodno mu je u većem društvu u parku i to pokazuje bacanjem na leđa.
Za početak je potrebno da se vi prestanete bojati jer svoj strah prenosite na njega.
U situacijama u kojima se ne boji, pohvalite ga, pogladite, tepajte mu.
Nemojte ga izvoditi van na flexi uzici jer je ona uvijek napeta, nego nabavite tzv. radnu uzicu (s tri metalne karike koje omogućuju tri dužine) i obavezno koristite ormu/oprsnicu na psu (zato što ogrlica može izazvati bol kada povuče, pa bi pas mogao povezati tu bol sa psom koga vidi).
Kod upoznavanja psa nastojite držati uzicu opuštenu.
Zatim, nemojte ga izvoditi u park gdje se neće dobro osjećati. Nikada nemojte gurati svog psa prema drugom psu. Naprotiv, on mora sam odlučiti kome želi prići, a zatim nakon početnog šnjofkanja odlučiti da li će se s tim psom igrati ili ne. Omogućite mu kontakt s drugim dobro socijaliziranim psima, bez obzira na pasminu i veličinu. Razgovarajte s vlasnicima drugih pasa i pokušajte pronaći one koji će vam u tome biti spremni pomoći. Ako vidite da je drugi pas dobar i da vlasnik ima mogućnosti kontrolirati svog psa, pustite ih da se upoznaju. Ukoliko vaš pas ne pokaže znakove straha i stresa, pustite ih da se igraju.
S obzirom da je vaš pas star oko dvije godine, računajte da će mu trebati dvije ili više godina da savlada strah ili nelagodu koju osjeća u društvu drugih pasa. Brzina napredovanja ovisit će o tome koliko se jako boji i koliko ćete s njim raditi.
Pomalo, odlučiti ćete da li ćete se vratiti u pseći park ili ne.
Važno:
Ovaj članak nije zamjena za profesionalno savjetovanje o ponašanju psa. Ako vaš pas iskazuje agresivno ponašanje, kontaktirajte stručnjakinju za ponašanje pasa dr.sc.Irenu Petak kako bi napravila procjenu i napravila precizan program rada s vašim psom.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
E sad, kao vlasnica dva mala (otprilike veličine vašeg, 7&9 kg) i jednog velikog psa (30 kg), te šetačica jednog još malo većeg (cca 45 kg) - moji veliki psi nikada nisu povrijedili male, u stvari je uglavnom bilo upravo obrnuto, pogotovo u doba kada su kao štenad imali oštre mliječne zube (točnije, terijerka Joy - udomljena mješanka Pixie je u početku bila ustrašena i trebalo joj je par mjeseci da "nadođe").
Primjerice, na ovoj slici su Joy (3-4 kg, 4 mjeseca) i veliki susjedov pas (45 kg, 1,5 godina) - točno se vidi kako je on preuzeo ulogu "žrtve" o kojoj gore piše Irena - u stvari, mislim da sam dopustila Joy čak da ga i previše maltretira, jer mu je često raskrvarila uši i tetive kod peta (hvatajući ga za te dijelove tijela u trku!). On nju nikada nije povrijedio.
To naravno ne znači da nije moguće da veliki pas povrijedi maloga, te da možda ne bi bilo sasvim mudro ostaviti Chihuahuu ili kakvog drugog tzv. teacup psa bez nadzora u društvu 2-3 nepoznata psa od 70 kg kao što je to onaj par na naslovnoj fotografiji.
I potpuno razumijem vaše strahove, pogotovo kada vam odjednom dotrči neki veliki pas bez uzice i vlasnika na vidiku! I nitko ne kaže da MORATE pustiti svog psa da se s takvim upoznaje na cesti, pogotovo ako se vi bojite. No ne bi bilo loše možda ići na neki tečaj ili malo poraditi s nekim trenerom u vašem gradu, kako bi prije svega vama pomogao prebroditi strah i odabrao adekvatnog psa za početak preodgoja. Također imajte na umu da je uglavnom normalno da se pas najbolje slaže s ekipom iz djetinjstva, a pse koje upozna u starijoj dobi ponekad zavoli, a ponekad ne. Uostalom, zar i vi baš volite sve ljude koje upoznate ili je vaš krug prijatelja uglavnom ipak iz mladosti? Većina mojih su oni koje znam čak i po 30 i više godina, tek manji broj onih koje sam upoznala i zavoljela "pod stare dane" - vjerujem da je razlog tome upravo kao i kod vašeg psa:
Moji roditelji su se bojali, pošto sam bila boležljivo dijete - da ću "pokupiti" svakojake boleštine u vrtiću, a baka i djed su stanovali u zgradi pokraj naše. Stoga uopće nisam išla u vrtić, a na kraju me i neka boleština spriječila da krenem u prvi razred osnovne škole na vrijeme, nego sam "upala" na kraju prvog polugodišta, kada su se svi već poznavali.
Taj horor vam ne mogu opisati! Ja sam doslovno umirala od straha svaki dan kada sam morala u školu, zato što je jedino dijete s kojim sam se ikada igrala bio moj godinu mlađi bratić (roditelji su mi bili jako mladi i nitko iz njihove generacije tada još nije imao djecu)! Glumila sam da sam bolesna, nema što nisam radila samo da ne moram u školu i da mogu ostati kod kuće i žnjarati moje zamorčiće (htjela sam psa, ali dobila sam ga tek s 13)....moram reći da sam tek baveći se s psima shvatila da sam u biti loše socijalizirano "štene" koje zahvaljujući tome i dan danas ima problema pri ulasku u prostoriju punu nepoznatih ljudi! A danas već imam i skoro 20 godina javnih nastupa iza sebe - u početku sam čak bljuvala i imala sraćku od straha - eto.
Vjerujem da mi je stoga trebalo toliko godina da sada više ne umirem od straha, ali mi nije niti ugodno. U stvari se najugodnije još uvijek osjećam - među psima.
Dakle, budite strpljivi i oprezni ali nemojte se baš toliko bojati. U pravilu psi ne idu za tim da ubiju drugog psa, nije im to baš prvi instinkt. Upravo bacanjem na leđa (i ponekad piškanjem u tom položaju) vaš pas pokazuje da se boji, tj. ponaša se kao malo štene, komunicirajući to "odraslim" psima. U stvari - iako to svakako nije idealno ponašanje - puno bi bilo opasnije da iz straha pokazuje agresiju, kao mnogi drugi psi malog rasta. Uostalom, oni i imaju povišenu razinu agresije (uzrok je genetski, IGF1 koji uvjetuje i mali rast), a nešto više o manjim psima i pravilima ponašanja s njima možete pročitati ovdje.
Rujana Jeger
Poštovana, moj dvogodišnji Bolonjezer se izvrne na leđa u parku kada mu priđu drugi psi.
Kupili smo ga kad je imao 4 mj., u široj obitelji već imamo jednog manjeg psa i odlično se slažu i igraju kad dođu u posjetu, susjed također ima psa ali su u kontaktu samo kroz žicu, redovno se šeta i na lajni je poslušan i onako u prolazu pozdravi i ponjuška pse koje procijenim da su okej, nije baš puno sa većim psima bez lajne a mi penzioneri se malo bojimo da mu tko ne naudi ili ozlijedi – drugi pas ili auto ili pa da ne odluta nekamo.
Prije njega smo imali isto takvog psa kojeg je jednom prilikom u šetnji napao njemački ovčar i od tada se jako bojim da se isto ne dogodi i ovom, ne znam zašto su svi mali psi uvijek na uzici a Stafordi i Rotvajleri pušteni pa se mi moramo bojati.
U šetnju ga vodimo od prvog dana ali zbog saobraćaja i drugih pasa sa lošim gazdama uvek je na lajni, već neko vrijeme imamo park za pse i rado bi tamo otišli češće, ali moj jadničak uvijek završi na leđima od straha od drugih pasa.
Je li moguće da malog psa veliki u igri povrijedi skakanjem?
Unaprijed hvala,
V.
Za pse je igra s drugim psima jedna od najvažnijih i najzabavnijih aktivnosti. Kroz igru pas se umori fizički i mentalno jer igra uključuje kretanje i razmišljanje o pokretima i mislima suigrača. Zbog toga je važno omogućiti je svakome psu.
Međutim, da bi pas mogao uživati u društvu drugih pasa, potrebno je da bude dobro socijaliziran! Period rane socijalizacije pasa počinje kada su stari otprilike dva do tri tjedna, a završava kada su stari 14 do 16 tjedana. U periodu socijalizacije štene treba imati što više ugodnih iskustva s drugom štenadi i odraslim psima koji su dobro socijalizirani. Naravno, preduvjet za druženje pasa je da budu zdravi i u sigurnom okolišu (ovo je iznimno važno da se spriječi boravak na mjestima na kojima štene može biti izloženo nekim zaraznim bolestima, kao i drugim opasnostima poput prometa).
Za svako štene je važno upoznavanje s drugim psima zato što fizički izgledaju tako različito! Mogli bismo reći da je psima učenje govora tijela drugih pasmina, i općenito pasa različitog izgleda, poput učenja stranog jezika. Posebne probleme s komunikacijom koja se oslanja na gledanje položaja repa i uši, imaju psi kod kojih su repovi i uši odrezani. Zbog toga što su psi tako fizički različiti, za komunikaciju im je važniji miris, odnosno glas. Dakle, samo psi koji imaju prilike biti s drugim psima nauče ispravno komunicirati.
Jedna od ključnih stvari koje štenci trebaju naučiti je tzv. inhibicija ugriza. Naime, psi nemaju ruke (kao mi ljudi), pa sve primaju s ustima. Kako bi znali koliko smiju primiti, a da pri tome ne ozlijede čovjeka ili drugog psa u igri, moraju naučiti inhibiciju ugriza.
Ako su psi dobro socijalizirani, dobro komuniciraju i znaju inhibirati ugriz, tada igra velikog i malenog psa ne bi trebala biti problem. U igri se često jači suigrač pretvara da je slabiji, to je jedno od pravila igre. Veliki psi ne smatraju male pse lovinom. Dakle, stil igre može se razlikovati zavisno da li je pas kvalitetno socijaliziran ili ne, pa mogućnost ozlijede ovisi o tome, a ne o samoj veličini psa.
Ipak, u psećim parkovima gdje se sakuplja puno pasa, treba paziti da više pasa ne nasrne na jednog, i tada neovisno o veličini psa, vlasnici trebaju biti spremni intervenirati kada je potrebno. Ako nastane gužva, manji pas će lakše stradati među većima, jer mogu npr. pasti na njega tj. ozljeda je moguća bez namjerne agresije.
Odgovornost je svakog vlasnika psa da može dozvati svog psa ako primijeti da je potrebno, bilo da je njegov pas onaj kome je neugodno među drugim psima ili onaj koji uzrokuje nelagodu drugog psa. Neki pas može biti neugodan drugim psima iz više razloga, na primjer ako im stalno njuši stražnjicu (kao da se „nalijepi“ na njih), ako im stavlja njušku ili šapu na vrat, ako djeluje zastrašujuće i kao da im prijeti (npr. ako ima odrezane uši koje su neprirodno uspravljene ili ako hropće od lošeg disanja kao što je to kod pasmina s kratkom njuškom), ako ih podsjeća na drugog psa koji ih nekada prije ugrizao, itd. Zato je jako važno da vlasnici gledaju što se zbiva među psima, i da odvoje pse prije nego što se dogodi agresija.
Dakle, vaš je Bolonjezer došao je k vama na kraju perioda rane socijalizacije (4 mjeseca su otprilike 16 tjedana), zbog čega je trebalo odmah započeti s njegovom socijalizacijom. Sada se on dobro snalazi samo u društvu pasa koje poznaje, neugodno mu je u većem društvu u parku i to pokazuje bacanjem na leđa.
Za početak je potrebno da se vi prestanete bojati jer svoj strah prenosite na njega.
U situacijama u kojima se ne boji, pohvalite ga, pogladite, tepajte mu.
Nemojte ga izvoditi van na flexi uzici jer je ona uvijek napeta, nego nabavite tzv. radnu uzicu (s tri metalne karike koje omogućuju tri dužine) i obavezno koristite ormu/oprsnicu na psu (zato što ogrlica može izazvati bol kada povuče, pa bi pas mogao povezati tu bol sa psom koga vidi).
Kod upoznavanja psa nastojite držati uzicu opuštenu.
Zatim, nemojte ga izvoditi u park gdje se neće dobro osjećati. Nikada nemojte gurati svog psa prema drugom psu. Naprotiv, on mora sam odlučiti kome želi prići, a zatim nakon početnog šnjofkanja odlučiti da li će se s tim psom igrati ili ne. Omogućite mu kontakt s drugim dobro socijaliziranim psima, bez obzira na pasminu i veličinu. Razgovarajte s vlasnicima drugih pasa i pokušajte pronaći one koji će vam u tome biti spremni pomoći. Ako vidite da je drugi pas dobar i da vlasnik ima mogućnosti kontrolirati svog psa, pustite ih da se upoznaju. Ukoliko vaš pas ne pokaže znakove straha i stresa, pustite ih da se igraju.
S obzirom da je vaš pas star oko dvije godine, računajte da će mu trebati dvije ili više godina da savlada strah ili nelagodu koju osjeća u društvu drugih pasa. Brzina napredovanja ovisit će o tome koliko se jako boji i koliko ćete s njim raditi.
Pomalo, odlučiti ćete da li ćete se vratiti u pseći park ili ne.
Važno:
Ovaj članak nije zamjena za profesionalno savjetovanje o ponašanju psa. Ako vaš pas iskazuje agresivno ponašanje, kontaktirajte stručnjakinju za ponašanje pasa dr.sc.Irenu Petak kako bi napravila procjenu i napravila precizan program rada s vašim psom.
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.
E sad, kao vlasnica dva mala (otprilike veličine vašeg, 7&9 kg) i jednog velikog psa (30 kg), te šetačica jednog još malo većeg (cca 45 kg) - moji veliki psi nikada nisu povrijedili male, u stvari je uglavnom bilo upravo obrnuto, pogotovo u doba kada su kao štenad imali oštre mliječne zube (točnije, terijerka Joy - udomljena mješanka Pixie je u početku bila ustrašena i trebalo joj je par mjeseci da "nadođe").
Primjerice, na ovoj slici su Joy (3-4 kg, 4 mjeseca) i veliki susjedov pas (45 kg, 1,5 godina) - točno se vidi kako je on preuzeo ulogu "žrtve" o kojoj gore piše Irena - u stvari, mislim da sam dopustila Joy čak da ga i previše maltretira, jer mu je često raskrvarila uši i tetive kod peta (hvatajući ga za te dijelove tijela u trku!). On nju nikada nije povrijedio.
To naravno ne znači da nije moguće da veliki pas povrijedi maloga, te da možda ne bi bilo sasvim mudro ostaviti Chihuahuu ili kakvog drugog tzv. teacup psa bez nadzora u društvu 2-3 nepoznata psa od 70 kg kao što je to onaj par na naslovnoj fotografiji.
I potpuno razumijem vaše strahove, pogotovo kada vam odjednom dotrči neki veliki pas bez uzice i vlasnika na vidiku! I nitko ne kaže da MORATE pustiti svog psa da se s takvim upoznaje na cesti, pogotovo ako se vi bojite. No ne bi bilo loše možda ići na neki tečaj ili malo poraditi s nekim trenerom u vašem gradu, kako bi prije svega vama pomogao prebroditi strah i odabrao adekvatnog psa za početak preodgoja. Također imajte na umu da je uglavnom normalno da se pas najbolje slaže s ekipom iz djetinjstva, a pse koje upozna u starijoj dobi ponekad zavoli, a ponekad ne. Uostalom, zar i vi baš volite sve ljude koje upoznate ili je vaš krug prijatelja uglavnom ipak iz mladosti? Većina mojih su oni koje znam čak i po 30 i više godina, tek manji broj onih koje sam upoznala i zavoljela "pod stare dane" - vjerujem da je razlog tome upravo kao i kod vašeg psa:
Moji roditelji su se bojali, pošto sam bila boležljivo dijete - da ću "pokupiti" svakojake boleštine u vrtiću, a baka i djed su stanovali u zgradi pokraj naše. Stoga uopće nisam išla u vrtić, a na kraju me i neka boleština spriječila da krenem u prvi razred osnovne škole na vrijeme, nego sam "upala" na kraju prvog polugodišta, kada su se svi već poznavali.
Taj horor vam ne mogu opisati! Ja sam doslovno umirala od straha svaki dan kada sam morala u školu, zato što je jedino dijete s kojim sam se ikada igrala bio moj godinu mlađi bratić (roditelji su mi bili jako mladi i nitko iz njihove generacije tada još nije imao djecu)! Glumila sam da sam bolesna, nema što nisam radila samo da ne moram u školu i da mogu ostati kod kuće i žnjarati moje zamorčiće (htjela sam psa, ali dobila sam ga tek s 13)....moram reći da sam tek baveći se s psima shvatila da sam u biti loše socijalizirano "štene" koje zahvaljujući tome i dan danas ima problema pri ulasku u prostoriju punu nepoznatih ljudi! A danas već imam i skoro 20 godina javnih nastupa iza sebe - u početku sam čak bljuvala i imala sraćku od straha - eto.
Vjerujem da mi je stoga trebalo toliko godina da sada više ne umirem od straha, ali mi nije niti ugodno. U stvari se najugodnije još uvijek osjećam - među psima.
Dakle, budite strpljivi i oprezni ali nemojte se baš toliko bojati. U pravilu psi ne idu za tim da ubiju drugog psa, nije im to baš prvi instinkt. Upravo bacanjem na leđa (i ponekad piškanjem u tom položaju) vaš pas pokazuje da se boji, tj. ponaša se kao malo štene, komunicirajući to "odraslim" psima. U stvari - iako to svakako nije idealno ponašanje - puno bi bilo opasnije da iz straha pokazuje agresiju, kao mnogi drugi psi malog rasta. Uostalom, oni i imaju povišenu razinu agresije (uzrok je genetski, IGF1 koji uvjetuje i mali rast), a nešto više o manjim psima i pravilima ponašanja s njima možete pročitati ovdje.
Rujana Jeger