Zašto (i kako) psi postanu opasni?
- font size decrease font size increase font size
S obzirom da sve češće po medijima možemo čitati tekstove o psima koji su nekoga ugrizli, evo - najnoviji slučajevi su se dogodili ovog vikenda - kliknite ovdje za link na vijest. Kao reakcija na takve napise obično kreću komentari o tome da li je za agresivno ponašanje psa kriv vlasnik, pasmina psa, da li je ugrižena osoba svojim ponašanjem potaknula agresiju psa, itd. Nešto od toga smo već napisale kao reakciju na nedavni napad Rottweilera na ženu i dijete, te sam još tada zamolila dr.sc. Irenu Petak da uskoro napiše nešto o tome kako uopće nastaje agresija kod psa. Vjerujem da nisam jedina koju zanima ova važna tema, pa izvolite, čitajte, komentirajte. Dapače, ukoliko ste po obrazovanju sociološke, psihološke ili pedagoške struke, vaš nas komentar na zadnje pitanje u tekstu posebno zanima!
Zapravo, odgovor na ovo pitanje nikada nije jednostavan jer postoji više vrsta agresija, više mogućih uzroka od kojih samo jedan nije dovoljan da pas postane „opasan pas“.
Prema Pravilniku o opasnim psima (NN 26/2005), „»opasan pas« može biti bilo koja jedinka te vrste, podrijetlom od bilo koje pasmine koja je, ničim izazvana, napala čovjeka i nanijela mu tjelesne ozljede ili koja se uzgaja i/ili dresira za borbe pasa ili je zatečena u organiziranoj borbi s drugim psom“. Zakonodavstvo je problem riješilo kratko i jasno: pas koji nekoga ugrize treba biti procijenjen kroz propisane testove ponašanja, a vlasnik sankcioniran. Najčešće se psa eutanazira nakon što doktori veterinarske medicine provjere da pas ne boluje od bjesnoće, jer bi u protivnom postojala opasnost da oboli i ugrizena osoba. Zakonodavac ne propisuje obaveznu eutanaziju, nego socijalizaciju i strože uvjete prilikom smještaja i izvođenja takvog psa u šetnju! No, tko bi htio rješavati problem, kada ga je lakše ubiti?!
Uostalom, novog psa nije nikakav problem nabaviti!
Ipak, vjerujem da ćete se svi složiti sa mnom: najvažnije bi bilo spriječiti da se ovakvi napadi događaju! Suprotno uvriježenom mišljenju, testovi ponašanja pasa mogu nam odgovoriti na pitanje što je neposredni uzrok ugriza (što predstavlja razlog tog psa da grize), ali nam ne ukazuju na cijelu sliku. Oni nam mogu biti putokaz, no ne daju potpuni odgovor na ovo važno pitanje.
Pretpostavimo ovakvu situaciju: neki čovjek udari psa nogom, i pas za ugrize. Prije svega, znamo da ne bi svaki pas ugrizao. Neki psi bi samo zarežali, a neki bi pobjegli. Zatim, ako bi se radilo o veoma malenom psu (psu malene pasmine), tada čovjek vjerojatno ne bi prijavio napad psa, pa cijele ove priče ne bi ni bilo…
No, zašto postoje opasni psi zbog čijih ugriza je netko mrtav, ili je izgriženo dijete ili se dogodi neka druga tragedija koja biva objavljena u medijima i koja nas sve pogađa?
U maniri klasičnih etologa (znanstvenika koji se bave ponašanjem životinja), na pitanje zašto postoje opasni psi možemo odgovoriti na četiri različita načina. Naime, poznati etolog i nobelovac Niko Tinbergen još je davne 1963. godine naveo četiri bitno različita pristupa tumačenju pojedinog ponašanja (ili čak svakog biološkog obilježja organizma), a to su „funkcija”, „razvoj”, „evolucija”, i „mehanizam”. Ti pristupi mogu se izraziti kao četiri pitanja kroz koje se može objasniti i agresivno ponašanje (opasnih) pasa.
Za one koji žele znati malo više, ovdje je tablica s dodatnim objašnjenjem:
Dakle, zašto psi postanu opasni?
Funkcija (prilagodba): kako ovo ponašanje pomaže vrsti/organizmu da preživi?
Za pse, kao i za sve druge vrste životinja (uključujući ljude), agresivno ponašanje jedno je od normalnih ponašanja! Zavisno od okolnosti u kojima se životinja nalazi, agresivno ponašanje može biti jedini način za preživljavanje. U većini slučajeva životinje se bore za hranu, sklonište i partnera za parenje ili zbog teritorija gdje to mogu pronaći. Ukoliko nema dovoljno hrane ili vode, opstat će ona jedinka koja se za to zna izboriti. Ovim razlozima lako je objasniti funkciju agresivnog ponašanja i za što se životinje bore: one to rade kako bi dobile ili zaštitile pristup vrijednim resursima.
No, kod životinja sukobi se često rješavaju kroz tzv. ritualizirana ponašanja u kojima suparnici pokazuju svoju snagu (pas se nakostriješi i izgleda veći, zalijeće se) i oružje (npr. zube). U prirodi prava agresija rijetko se isplati jer i pobjednik u borbi gubi puno dragocjene snage, a može biti ozlijeđen. I naši psi kroz „ritualizirano ponašanje“ i agresiju bez ugriza pokušavaju otjerati onoga koga smatraju prijetnjom, neovisno da li je to drugi pas ili čovjek. Zbog toga možemo očekivati od psa koji štiti svoj teritorij ili čovjeka (kao najvrjedniji resurs iz pseće perspektive) lajanje, režanje, zalijetanje prema ljudima, ali sam ugriz može uslijediti jedino ako se ovo zanemari.
Premda je ovo tekst o psima, mislim da je zanimljivo reći da su postojali pokušaji da se smanji količina agresije kod krmača (mama svinja) u intenzivnom farmskom uzgoju. Naime, takve krmače pokazuju agresivno ponašanje kada ljudi uzimaju praščiće zato da ih cijepe i kastriraju. Nažalost, selekcijom odabrane krmače koje nisu bile zabrinute i agresivne prema ljudima kada su praščići skvičali, postale su nezainteresirane i za brigu oko praščića, pa ako bi sjele na svoje prase, onda su ga zgnječile jer nisu ustajale s praseta koje je zapomagalo. Dakle, umjetna selekcija za potpune smanjivanje agresije vodi u drugu krajnost.
Agresivno ponašanje postaje problem onoga trenutka kada je razina agresije previsoka, odnosno neprihvatljiva za zajednicu u kojoj pas živi. Agresivan pas može napasti ljude, pse i druge životinje. Umjetna selekcija, koju je proveo čovjek prilikom domestikacije, proizvela je različite pasmine pasa kod kojih su prenaglašene neke fizičke osobine i osobitosti u ponašanju.
Naglašavajući agresivnost dobilo se pasmine koje su agresivne prema drugim psima, te su mogle biti korištene za zaštitu (psi čuvari) ili za "zabavu" (borbene pasmine). Takve pasmine brže napadnu drugog psa, bolje podnose bol, te je kod njih smanjeno normalno ponašanje kojim životinje komuniciraju prije napada i u tijeku borbe.
Naime, prije samog napada životinje iz grupe Canidae (među koje spadaju između ostalih vuk, pas, kojot i čagalj) pokazuju određene položaje tijela, izraze lica i glasanje (režanje) kojima izražavaju raspoloženje i namjeru, dok agresivni okršaji u normalnim slučajevima brzo prestaju nakon što jedan pas pokaže prikladno ponašanje povlačenja, "smirujuće signale“ (o smirujućim signalima kod psa više možete pročitati ovdje).
Pod pritiskom ljudske selekcije kod pojedinih pasmina smanjila se ili je nestala prava komunikacija kojom se iskazuje motiviranost ili namjera za agresiju. Zbog toga takvi psi napadaju neočekivano, a napad ne prestaje s povlačenjem suparnika. Ipak, naglašena agresivnost pojedinih pasmina pasa prema drugim psima ne znači agresivnost prema ljudima, a pokazalo se da mnogi vlasnici lako rukuju sa svojim psima tzv. „agresivnih pasmina“.
Stoga je besmisleno predviđati agresivno ponašanje pojedine životinje samo na temelju jedne karakteristike kao što je pasmina, tim više što se u praksi sve više susrećemo s agresivnim ponašanjem pasmina koje nisu poznate po agresivnosti.
Dakle, agresivno ponašanje je normalno ponašanje, ugrist će vas i kunić i konj, ako iz njihove perspektive postoji razlog za to! Najveća odgovornost je na vlasniku koji baš želi imati psa velike, snažne i potencijalno opasne pasmine da učini sve kako se pas ne bi našao u situaciji gdje misli da treba ugristi!
Evolucija (filogeneza): Kako su evolucija i ranije generacije/vrste doprinijele ovom ponašanju?
Od svih domaćih životinja, prvo su se zbližili psi i ljudi, u procesu koji nazivamo domestikacijom. Tadašnji ljudi prihvatili su pse, odnosno vučje pretke, kao svoje društvo, dali su prednost onoj životinjskoj vrsti koja je s njima sudjelovala u lovu i čuvanju njihovih vrijednosti, od svih opasnosti koje su tada postojale. Čovjekov prvi sudrug, član obitelji (čopora) je upravo mesojed, a ne biljojed.
Dodatno, kao što je navedeno prije, čovjek je posebno odabirao neke pasmine kako bi bile snažnije i agresivnije jer veći psi djeluju strašnije, imaju jaču čeljust i nanose veću štete ako ugrizu. Ipak, nakon sveopće panike zbog „opasnih pasmina“ pasa, istraživanja su pokazala da najviše ugriza pasa u pojedinoj državi ima od one pasmine koja je najpopularnija i najbrojnija, ne nužno od pasmina koje su prvotno stavljene na listu opasnih pasmina. Prema iskustvima nekih veterinara, najviše grizu psi malenih pasmina jer njihovi vlasnici ne posvećuju dovoljno pažnje socijalizaciji. No, takvi ugrizi ne ulaze u liječničke evidencije koje su najčešće korištene za praćenje statistike ugriza.
Tek u novije vrijeme mi pse prihvaćamo prvenstveno kao „plišane igračke“ i uopće nismo spremni prihvatiti da su naši psi male (ili veće) zvijeri. S današnjim moralnim standardima nama je teško prihvatiti da naš pas zakolje miša ili ježa, da lovi vjeverice po parku, i sramimo se činjenice da se naš ljubimac ne slaže sa susjedovim psom.
Ako volite svog psa, tada trebate prihvatiti njegovu psetost, i pažljivo ga usmjeriti da svoje osobine koristi na najmanje opasan način. Na primjer, psu možete dati igračke i kosti (prirodne ili umjetne) koje smije gristi, bacati mu lopticu, poticati ga da traži određene mirise, odvesti ga na agility, i sl.
Dakle, svako tko želi imati psa treba znati da živi s malom zvijeri, i da ako je odgovorna osoba, učinit će sve one korake koji su potrebni da bi zvijerčica bila sretna i staložena te da nikada ne bi poželjela ugristi. Sve više postaje jasno da je to jednako važno i za vlasnike malih pasmina pasa, koji najčešće rješenje problema vide u tome da psa dignu na ruke ako dođe do frke, a uopće se ne pitaju kako će se pas pri tome osjećati, i nisu svjesni da će pas biti sve agresivniji zbog toga,… i ugristi nekoga prije ili kasnije.
Mehanizam (uzročnost): Kako se može potaknuti to ponašanje? Koji su signali potrebni i koji putevi (npr.neuralni putevi) su uključeni?
Ne postoji ničim izazvano agresivno ponašanje! Ako je pas ugrizao, znači da za njega (iz njegove perspektive) postoji razlog za ugriz! Možda je bio bolestan (psihički ili fizički), možda ima loša iskustva od prije, možda mu je percepcija bila pogrešna – a možda je postupio na ispravan način jer da nije ugrizao bio bi mrtav?
Kada se želi procijeniti da li je pas koji je ugrizao opasan pas, prvo i najvažnije je znati da li je pas fizički zdrav. Naime, agresija može biti uzrokovana nekim zdravstvenim problemima, kao što su bolovi ili poremećaj u radu štitne žlijezde ili ako pas ne vidi i ne čuje dobro, ili teško shvaća jer je star i dementan. Ukoliko je ovo slučaj, pas nije „opasan pas“ nego bolestan pas. S liječenjem bolesti agresija treba proći.
Mehanizam agresije može biti povezan i s hormonima, na primjer kod kuja koje imaju štence: ženka može braniti svoje mladunce od ljudi, drugih pasa i ostalih životinja. Agresija između dva mužjaka ili dvije ženke također može imati veze s hormonima, pa je rjeđa kod pasa koji su kastrirani (sterilizirani). Naime, testosteron (spolni hormon mužjaka) direktno se povezuje s većom agresijom, ali nikako nije jedini pokazatelj agresivnog ponašanja.
Zatim, agresivnost je nasljedna osobina i češće se javlja u određenim psećim obiteljima. Na primjer, znanstvenike su posebno zainteresirali zlatni retriveri koji su bili porijeklom iz američkog uzgoja jer se pokazalo da je kod njih povećana agresivnost. Nadalje, plašljivost pasa, kao osobina koja može biti genetski uzrokovana, povećava vjerojatnost ugriza – to je agresija uzrokovana strahom.
Kod nekih pasmina pasa česti su bolni prirođeni fizički defekti koji mogu potaknuti agresiju izazvanu bolju. Dodatno, biološki faktori koji mogu utjecati na sklonost agresivnom ponašanju su dob i spol životinje, da li je kastrirana (sterilizirana) ili ne, te ukupno zdravlje.
Razlog agresije među psima može biti i nesporazum u komunikaciji. Kod pasa koji nisu dobro socijalizirani, takav nesporazum lako nastane. Posebne probleme s komunikacijom koja se oslanja na gledanje položaja repa i uši, imaju psi kod kojih su repovi i uši odrezani. Osim toga, nesporazum u komunikaciji može nastati i ako je pas na povodcu, pa se ne može slobodno izraziti govorom tijela. Na prekratkom povodcu psi se često propinju i zato drugom psu djeluju agresivno.
U novije vrijeme biomedicinska istraživanja upozorila su na još dvije važne činjenice koje određuju zdravlje i ponašanje svake jedinke, a to su uvjeti u kojima se nalazi majka (prehrana, količina stresa i sl.) i ponašanje majke prema mladuncima u prvim danima života. Pokazalo se da ovo može promijeniti, odnosno odrediti koji dio gena će doći do izražaja kod mladunaca – to je tzv. epigenetika. Na primjer, gladne majke „pripremaju“ svoje mladunce na život s malo hrane, dok majke koje se slabije brinu o mladuncima imaju potomke koji se teško nose sa stresom. To znači da će pas čija majka je bila u lošim životnim uvjetima biti reaktivniji, manje će mu trebati da se prestraši, lakše će ući u stanje stresa i duže će u njemu ostati, a to znači da će lakše doći do agresije. Međutim, to ne znači da će ugristi! Ako je dobro socijaliziran, znat će da prvo treba upozoriti (govorom tijela i režanjem), a ako ima dobru inhibiciju ugriza, onda će samo „primiti“, a ne i stvoriti ozljedu (na čovjeku ili drugom psu).
Dakle, iz pseće perspektive treba postojati unutarnji ili vanjski podražaj za svako ponašanje, pa tako i agresivno. Ukoliko vlasnik ozbiljno pristupi odgoju psa, pas neće imati razloga ugristi u većini slučajeva jer će sva što se oko njega događa smatrati normalnim i ne prijetećim.
Razvoj (ontogeneza): Kako se ponašanje mijenjalo zavisno od životnom dobi, iskustvom i okolišem?
Vjerojatnost da određena jedinka ugrize usko je vezana s mnogim okolišnim faktorima kao što je trening životinje, koliko je socijalizirana s ljudima (osobito djecom), koliko je kontrolirana od strane vlasnika, te ponašanje žrtve. U istraživanjima se pokazalo da postoji značajna povezanost između agresivnosti kod psa i starosti vlasnika, vremena koje vlasnik provede u šetnji ili vježbanju pasa, te da li je pas bio bolestan kao štene. Također, pokazalo se da postoje karakteristike pasa koji su žrtve i agresori, uključujući pasminu, spol, trening, smještaj, te karakteristike vlasnika.
Za svakog psa neobično je važna rana socijalizacija! Period rane socijalizacije pasa počinje kada su stari otprilike dva do tri tjedna, a završava u dobi od 14 do 16 tjedana. U periodu socijalizacije štene treba imati što više ugodnih iskustva s drugom štenadi i odraslim psima koji su dobro socijalizirani. Za svako štene je važno upoznavanje s drugim psima zato što fizički izgledaju tako različito. Učenje govora tijela drugih pasmina, i općenito pasa različitog izgleda, za svako je štene poput učenja stranog jezika. Dakle, samo psi koji imaju prilike družiti se s drugim psima nauče ispravno komunicirati. Ako pas propusti ranu socijalizaciju, moći će kasnije naučiti komunicirati, no učenje će biti teže i sporije zato što stariji psi već osjećaju strah kakav štene nema.
Osim toga, jedna od ključnih stvari koje štenci trebaju naučiti je tzv. inhibicija ugriza. Naime, psi nemaju ruke (kao mi ljudi), pa sve primaju s ustima. Kako bi znali koliko smiju primiti, a da pri tome ne ozlijede čovjeka ili drugog psa, moraju naučiti inhibiciju ugriza. Psi mogu grickati i u igri, pa su nažalost neke ozlijede samo posljedica neopreza. Dio ugriza koje možemo vidjeti posljedica su prejakog stiska pasa koji nisu imali lošu namjeru, ali nisu znali koliko smiju stisnuti sa čeljusti.
Rana socijalizacija uključuje i ugodne interakcije sa različitim ljudima (oba spola, razne starosti, raznih stilova odijevanja, rase i sl.), a posebno ugodna iskustva s manjom djecom i veterinarom. Ako psi trebaju živjeti s drugim vrstama životinja (npr. mačkama, konjima, ovcama), tada se i s njima trebaju susresti okruženju koje je ugodno i sigurno za obje vrste.
Slijedeći važan faktor koji pse može učiniti opasnima je trening. Trening znači da psi uče neke riječi (naredbe, signale) na lakši način jer se učenje prilagođava njihovom načinu funkcioniranja, razmišljanja. Psi vole učiti nove riječi i razumjeti što vlasnik od njih traži. To učvršćuje dobar odnos sa vlasnikom, čini ih sigurnijima i sretnijima. Neobično je važno uvijek biti dosljedan u radu sa psom.
Svaki pas treba dobiti priliku za osnovni trening, a vlasnici mogu psa trenirati sami ako imaju znanja i iskustva, ili trebaju ići na stručno vođeni trening zajedno sa psom. „Stari“ način treniranja pasa temelji se na kažnjavanju psa (tzv. korekcije, korištenje davilica, bockanje, hvatanje psa za vrat, bacanje psa na pod i sl.) kada „pogriješi“ (radi ono što vlasnik ne želi), a „novi“ način temelji se na „nagrađivanju“ (pozitivnom poticanju) psa kada se ponaša na način kako vlasnik želi. Da bi se psa moglo nagrađivati, treba tako postaviti situaciju da pas bude uspješan i da ga se ima za što nagraditi. Više o ova dva načina treninga u o treningu općenito možete naći ovdje!
Za ovo je potrebno znanje i razmišljanje od strane trenera, dok je za primjenu kazne potrebna samo fizička snaga. Oba načina treninga daju rezultate, no svako kažnjavanje može izazvati posljedice na (fizičko i psihičko) zdravlje psa te narušiti odnos psa i vlasnika.
Najveća greška koju ljudi mogu učiniti je kažnjavanje agresije uzrokovane strahom jer će to samo pogoršati stanje psa!
U odnosu psa i vlasnika najvažnije je povjerenje: psi trebaju slušati vlasnika jer mu vjeruju i jer ga poštuju. U takvom okruženju učenje je kvalitetnije. Psi mogu biti poslušni i zbog straha ako su kažnjavani za „greške“, no svako kažnjavanje nosi posljedice, a ne rješava želju psa nešto učini, već pas potiskuje želju koja i dalje postoji. Ovakvo potiskivanje želja i emocija može dovesti do problema s agresijom.
Posebno opasno može biti trenirati obiteljske pse za obranu i napadu, treningu koji je namijenjen za vojne i policijske pse. Sve češće po gradskim parkovima možemo vidjeti neodgovorne vlasnike koji samostalno žele tako trenirati svoje pse! Zatim, postoji opasnost da i pas koga je trenirala stručna osoba, uz nevještog vlasnika, sveopću gužvu u parku, (te zatim sa starošću zbog smanjenih kognitivnih sposobnosti), protumači situaciju kao onu u kojoj treba napasti. Obiteljski psi nemaju jednog vještog vodiča, sa svojim vlasnicima nalaze se u nebrojenim životnim situacijama i s različitim ljudima te ostaju u obiteljima i kada su stari i bolesni, pa ako su trenirani da napadnu u određenim okolnostima, mogu predstavljati opasnost jer nikada ne znamo što će protumačiti kao poticaj.
Ako se vratimo našem početnom primjeru, psu koji je ugrizao nakon što je udaren nogom - možemo pretpostaviti da je taj pas već bio udaran nogom, pa je želio spriječiti bol koja slijedi zbog udarca. Taj pas se samo branio! Isto se događa kod pasa koje se kažnjava udarcima rukom (najčešće po njušci). Takvi psi se boje ruke, čak i kada ih želimo pogladiti - oni nisu sigurni da li im se ruka približava zbog udarca ili maženja, pa će često ugristi. Ovo ponašanje izazvano je krivim metodama odgoja!
Konačno, ugrizena osoba može sama uzrokovati ugriz psa! Vjerujem da ste čuli za slučajeve gdje su djeca ili susjedi zadirkivali psa preko ograde, pa ih je pas ugrizao kada je izašao izvan dvorišta. Dakle, ako se čovjek ponaša agresivno prema psu, tada možemo očekivati da će se pas braniti. No, u tom slučaju ne možemo govoriti o opasnom psu, već o opasnim ljudima.
Opasni psi ne nastaju slučajno, oni su posljedica ljudskog odabira, zanemarivanja strahova kod pasa, nepoznavanja pseće komunikacije, neodgovornog uzgoja, okrutnog treninga i zanemarivanja prvih znakova da sa psom „nešto nije u redu“. Ugrizi pasa mogu se spriječiti ako pse uzgajamo i odgajamo na odgovarajući način, ako educiramo djecu kako se ponašati u prisustvu psa, te ako odgovornost za ugriz psa tražimo kroz odgovore na sva četiri „zašto“.
Nažalost, kada vidimo koje su metode „učenja“ korištene nekada u školama za edukaciju djece (npr. udaranje ravnalom po dlanu), te uz otkrivanje slučajeva obiteljskog nasilja, to nam ukazuje da smo pse možda oblikovali upravo onako kako smo htjeli.
Zato sve nas ljubitelje pasa treba veseliti nedavna sugestija da bi se pitanje opasnih pasa trebalo prebaciti iz domene stručnjaka za pse u domenu stručnjaka za ljude (psihologa, psihijatara, sociologa, pedagoga)… jer ključno je pitanje: koji i kakav čovjek želi namjerno imati opasnog psa?"
dr.sc. Irena Petak, etologinja/savjetnica za ponašanje životinja
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)
Zapravo, odgovor na ovo pitanje nikada nije jednostavan jer postoji više vrsta agresija, više mogućih uzroka od kojih samo jedan nije dovoljan da pas postane „opasan pas“.
Prema Pravilniku o opasnim psima (NN 26/2005), „»opasan pas« može biti bilo koja jedinka te vrste, podrijetlom od bilo koje pasmine koja je, ničim izazvana, napala čovjeka i nanijela mu tjelesne ozljede ili koja se uzgaja i/ili dresira za borbe pasa ili je zatečena u organiziranoj borbi s drugim psom“. Zakonodavstvo je problem riješilo kratko i jasno: pas koji nekoga ugrize treba biti procijenjen kroz propisane testove ponašanja, a vlasnik sankcioniran. Najčešće se psa eutanazira nakon što doktori veterinarske medicine provjere da pas ne boluje od bjesnoće, jer bi u protivnom postojala opasnost da oboli i ugrizena osoba. Zakonodavac ne propisuje obaveznu eutanaziju, nego socijalizaciju i strože uvjete prilikom smještaja i izvođenja takvog psa u šetnju! No, tko bi htio rješavati problem, kada ga je lakše ubiti?!
Uostalom, novog psa nije nikakav problem nabaviti!
Ipak, vjerujem da ćete se svi složiti sa mnom: najvažnije bi bilo spriječiti da se ovakvi napadi događaju! Suprotno uvriježenom mišljenju, testovi ponašanja pasa mogu nam odgovoriti na pitanje što je neposredni uzrok ugriza (što predstavlja razlog tog psa da grize), ali nam ne ukazuju na cijelu sliku. Oni nam mogu biti putokaz, no ne daju potpuni odgovor na ovo važno pitanje.
Pretpostavimo ovakvu situaciju: neki čovjek udari psa nogom, i pas za ugrize. Prije svega, znamo da ne bi svaki pas ugrizao. Neki psi bi samo zarežali, a neki bi pobjegli. Zatim, ako bi se radilo o veoma malenom psu (psu malene pasmine), tada čovjek vjerojatno ne bi prijavio napad psa, pa cijele ove priče ne bi ni bilo…
No, zašto postoje opasni psi zbog čijih ugriza je netko mrtav, ili je izgriženo dijete ili se dogodi neka druga tragedija koja biva objavljena u medijima i koja nas sve pogađa?
U maniri klasičnih etologa (znanstvenika koji se bave ponašanjem životinja), na pitanje zašto postoje opasni psi možemo odgovoriti na četiri različita načina. Naime, poznati etolog i nobelovac Niko Tinbergen još je davne 1963. godine naveo četiri bitno različita pristupa tumačenju pojedinog ponašanja (ili čak svakog biološkog obilježja organizma), a to su „funkcija”, „razvoj”, „evolucija”, i „mehanizam”. Ti pristupi mogu se izraziti kao četiri pitanja kroz koje se može objasniti i agresivno ponašanje (opasnih) pasa.
Za one koji žele znati malo više, ovdje je tablica s dodatnim objašnjenjem:
| Predmet proučavanja |
|||
| Trenutno: objašnjenje sadašnjeg oblika ponašanja prema trenutnim okolnostima |
Kronologija: objašnjenje sadašnjeg oblika ponašanja prema događajima koji su prethodili |
||
| Razina pitanja |
Kako? (neposredni uzroci) Objašnjenje kroz neposredne faktore, važne i potencijalno mjerljive sada |
Mehanizam (uzročnost): Uzročno objašnjenje govori nam što je to ponašanje i kako se izgradilo. To uključuje morfologiju (građu tijela), molekularne mehanizme, druge biološke faktore ili vanjske podražaje. |
Razvoj (ontogeneza): Razvojno objašnjenje govori nam kako se ponašanje razvilo kroz život jedinke. Obično uključuje pitanje koliko se ponašanje može promijeniti učenjem. |
| Zašto? (krajnji uzroci) Objašnjenje kroz procese i sile evolucije |
Funkcija (prilagodbena vrijednost): Funkcionalno objašnjenje odnosi se na korisnost ponašanja za opstanak vrste i uspjeh u razmnožavanju. |
Evolucija (filogeneza): Evolucijsko objašnjenje odnosi se na prošlost ponašanja, kao što je pitanje kako se razvilo kod predaka, i koje su selekcijske sile oblikovale to ponašanje. |
|
Dakle, zašto psi postanu opasni?
Funkcija (prilagodba): kako ovo ponašanje pomaže vrsti/organizmu da preživi?
Za pse, kao i za sve druge vrste životinja (uključujući ljude), agresivno ponašanje jedno je od normalnih ponašanja! Zavisno od okolnosti u kojima se životinja nalazi, agresivno ponašanje može biti jedini način za preživljavanje. U većini slučajeva životinje se bore za hranu, sklonište i partnera za parenje ili zbog teritorija gdje to mogu pronaći. Ukoliko nema dovoljno hrane ili vode, opstat će ona jedinka koja se za to zna izboriti. Ovim razlozima lako je objasniti funkciju agresivnog ponašanja i za što se životinje bore: one to rade kako bi dobile ili zaštitile pristup vrijednim resursima.
No, kod životinja sukobi se često rješavaju kroz tzv. ritualizirana ponašanja u kojima suparnici pokazuju svoju snagu (pas se nakostriješi i izgleda veći, zalijeće se) i oružje (npr. zube). U prirodi prava agresija rijetko se isplati jer i pobjednik u borbi gubi puno dragocjene snage, a može biti ozlijeđen. I naši psi kroz „ritualizirano ponašanje“ i agresiju bez ugriza pokušavaju otjerati onoga koga smatraju prijetnjom, neovisno da li je to drugi pas ili čovjek. Zbog toga možemo očekivati od psa koji štiti svoj teritorij ili čovjeka (kao najvrjedniji resurs iz pseće perspektive) lajanje, režanje, zalijetanje prema ljudima, ali sam ugriz može uslijediti jedino ako se ovo zanemari.
Premda je ovo tekst o psima, mislim da je zanimljivo reći da su postojali pokušaji da se smanji količina agresije kod krmača (mama svinja) u intenzivnom farmskom uzgoju. Naime, takve krmače pokazuju agresivno ponašanje kada ljudi uzimaju praščiće zato da ih cijepe i kastriraju. Nažalost, selekcijom odabrane krmače koje nisu bile zabrinute i agresivne prema ljudima kada su praščići skvičali, postale su nezainteresirane i za brigu oko praščića, pa ako bi sjele na svoje prase, onda su ga zgnječile jer nisu ustajale s praseta koje je zapomagalo. Dakle, umjetna selekcija za potpune smanjivanje agresije vodi u drugu krajnost.
Agresivno ponašanje postaje problem onoga trenutka kada je razina agresije previsoka, odnosno neprihvatljiva za zajednicu u kojoj pas živi. Agresivan pas može napasti ljude, pse i druge životinje. Umjetna selekcija, koju je proveo čovjek prilikom domestikacije, proizvela je različite pasmine pasa kod kojih su prenaglašene neke fizičke osobine i osobitosti u ponašanju.
Naglašavajući agresivnost dobilo se pasmine koje su agresivne prema drugim psima, te su mogle biti korištene za zaštitu (psi čuvari) ili za "zabavu" (borbene pasmine). Takve pasmine brže napadnu drugog psa, bolje podnose bol, te je kod njih smanjeno normalno ponašanje kojim životinje komuniciraju prije napada i u tijeku borbe.
Naime, prije samog napada životinje iz grupe Canidae (među koje spadaju između ostalih vuk, pas, kojot i čagalj) pokazuju određene položaje tijela, izraze lica i glasanje (režanje) kojima izražavaju raspoloženje i namjeru, dok agresivni okršaji u normalnim slučajevima brzo prestaju nakon što jedan pas pokaže prikladno ponašanje povlačenja, "smirujuće signale“ (o smirujućim signalima kod psa više možete pročitati ovdje).
Pod pritiskom ljudske selekcije kod pojedinih pasmina smanjila se ili je nestala prava komunikacija kojom se iskazuje motiviranost ili namjera za agresiju. Zbog toga takvi psi napadaju neočekivano, a napad ne prestaje s povlačenjem suparnika. Ipak, naglašena agresivnost pojedinih pasmina pasa prema drugim psima ne znači agresivnost prema ljudima, a pokazalo se da mnogi vlasnici lako rukuju sa svojim psima tzv. „agresivnih pasmina“.
Stoga je besmisleno predviđati agresivno ponašanje pojedine životinje samo na temelju jedne karakteristike kao što je pasmina, tim više što se u praksi sve više susrećemo s agresivnim ponašanjem pasmina koje nisu poznate po agresivnosti.
Dakle, agresivno ponašanje je normalno ponašanje, ugrist će vas i kunić i konj, ako iz njihove perspektive postoji razlog za to! Najveća odgovornost je na vlasniku koji baš želi imati psa velike, snažne i potencijalno opasne pasmine da učini sve kako se pas ne bi našao u situaciji gdje misli da treba ugristi!
Evolucija (filogeneza): Kako su evolucija i ranije generacije/vrste doprinijele ovom ponašanju?
Od svih domaćih životinja, prvo su se zbližili psi i ljudi, u procesu koji nazivamo domestikacijom. Tadašnji ljudi prihvatili su pse, odnosno vučje pretke, kao svoje društvo, dali su prednost onoj životinjskoj vrsti koja je s njima sudjelovala u lovu i čuvanju njihovih vrijednosti, od svih opasnosti koje su tada postojale. Čovjekov prvi sudrug, član obitelji (čopora) je upravo mesojed, a ne biljojed.
Dodatno, kao što je navedeno prije, čovjek je posebno odabirao neke pasmine kako bi bile snažnije i agresivnije jer veći psi djeluju strašnije, imaju jaču čeljust i nanose veću štete ako ugrizu. Ipak, nakon sveopće panike zbog „opasnih pasmina“ pasa, istraživanja su pokazala da najviše ugriza pasa u pojedinoj državi ima od one pasmine koja je najpopularnija i najbrojnija, ne nužno od pasmina koje su prvotno stavljene na listu opasnih pasmina. Prema iskustvima nekih veterinara, najviše grizu psi malenih pasmina jer njihovi vlasnici ne posvećuju dovoljno pažnje socijalizaciji. No, takvi ugrizi ne ulaze u liječničke evidencije koje su najčešće korištene za praćenje statistike ugriza.
Tek u novije vrijeme mi pse prihvaćamo prvenstveno kao „plišane igračke“ i uopće nismo spremni prihvatiti da su naši psi male (ili veće) zvijeri. S današnjim moralnim standardima nama je teško prihvatiti da naš pas zakolje miša ili ježa, da lovi vjeverice po parku, i sramimo se činjenice da se naš ljubimac ne slaže sa susjedovim psom.
Ako volite svog psa, tada trebate prihvatiti njegovu psetost, i pažljivo ga usmjeriti da svoje osobine koristi na najmanje opasan način. Na primjer, psu možete dati igračke i kosti (prirodne ili umjetne) koje smije gristi, bacati mu lopticu, poticati ga da traži određene mirise, odvesti ga na agility, i sl.
Dakle, svako tko želi imati psa treba znati da živi s malom zvijeri, i da ako je odgovorna osoba, učinit će sve one korake koji su potrebni da bi zvijerčica bila sretna i staložena te da nikada ne bi poželjela ugristi. Sve više postaje jasno da je to jednako važno i za vlasnike malih pasmina pasa, koji najčešće rješenje problema vide u tome da psa dignu na ruke ako dođe do frke, a uopće se ne pitaju kako će se pas pri tome osjećati, i nisu svjesni da će pas biti sve agresivniji zbog toga,… i ugristi nekoga prije ili kasnije.
Mehanizam (uzročnost): Kako se može potaknuti to ponašanje? Koji su signali potrebni i koji putevi (npr.neuralni putevi) su uključeni?
Ne postoji ničim izazvano agresivno ponašanje! Ako je pas ugrizao, znači da za njega (iz njegove perspektive) postoji razlog za ugriz! Možda je bio bolestan (psihički ili fizički), možda ima loša iskustva od prije, možda mu je percepcija bila pogrešna – a možda je postupio na ispravan način jer da nije ugrizao bio bi mrtav?
Kada se želi procijeniti da li je pas koji je ugrizao opasan pas, prvo i najvažnije je znati da li je pas fizički zdrav. Naime, agresija može biti uzrokovana nekim zdravstvenim problemima, kao što su bolovi ili poremećaj u radu štitne žlijezde ili ako pas ne vidi i ne čuje dobro, ili teško shvaća jer je star i dementan. Ukoliko je ovo slučaj, pas nije „opasan pas“ nego bolestan pas. S liječenjem bolesti agresija treba proći.
Mehanizam agresije može biti povezan i s hormonima, na primjer kod kuja koje imaju štence: ženka može braniti svoje mladunce od ljudi, drugih pasa i ostalih životinja. Agresija između dva mužjaka ili dvije ženke također može imati veze s hormonima, pa je rjeđa kod pasa koji su kastrirani (sterilizirani). Naime, testosteron (spolni hormon mužjaka) direktno se povezuje s većom agresijom, ali nikako nije jedini pokazatelj agresivnog ponašanja.
Zatim, agresivnost je nasljedna osobina i češće se javlja u određenim psećim obiteljima. Na primjer, znanstvenike su posebno zainteresirali zlatni retriveri koji su bili porijeklom iz američkog uzgoja jer se pokazalo da je kod njih povećana agresivnost. Nadalje, plašljivost pasa, kao osobina koja može biti genetski uzrokovana, povećava vjerojatnost ugriza – to je agresija uzrokovana strahom.
Kod nekih pasmina pasa česti su bolni prirođeni fizički defekti koji mogu potaknuti agresiju izazvanu bolju. Dodatno, biološki faktori koji mogu utjecati na sklonost agresivnom ponašanju su dob i spol životinje, da li je kastrirana (sterilizirana) ili ne, te ukupno zdravlje.
Razlog agresije među psima može biti i nesporazum u komunikaciji. Kod pasa koji nisu dobro socijalizirani, takav nesporazum lako nastane. Posebne probleme s komunikacijom koja se oslanja na gledanje položaja repa i uši, imaju psi kod kojih su repovi i uši odrezani. Osim toga, nesporazum u komunikaciji može nastati i ako je pas na povodcu, pa se ne može slobodno izraziti govorom tijela. Na prekratkom povodcu psi se često propinju i zato drugom psu djeluju agresivno.
U novije vrijeme biomedicinska istraživanja upozorila su na još dvije važne činjenice koje određuju zdravlje i ponašanje svake jedinke, a to su uvjeti u kojima se nalazi majka (prehrana, količina stresa i sl.) i ponašanje majke prema mladuncima u prvim danima života. Pokazalo se da ovo može promijeniti, odnosno odrediti koji dio gena će doći do izražaja kod mladunaca – to je tzv. epigenetika. Na primjer, gladne majke „pripremaju“ svoje mladunce na život s malo hrane, dok majke koje se slabije brinu o mladuncima imaju potomke koji se teško nose sa stresom. To znači da će pas čija majka je bila u lošim životnim uvjetima biti reaktivniji, manje će mu trebati da se prestraši, lakše će ući u stanje stresa i duže će u njemu ostati, a to znači da će lakše doći do agresije. Međutim, to ne znači da će ugristi! Ako je dobro socijaliziran, znat će da prvo treba upozoriti (govorom tijela i režanjem), a ako ima dobru inhibiciju ugriza, onda će samo „primiti“, a ne i stvoriti ozljedu (na čovjeku ili drugom psu).
Dakle, iz pseće perspektive treba postojati unutarnji ili vanjski podražaj za svako ponašanje, pa tako i agresivno. Ukoliko vlasnik ozbiljno pristupi odgoju psa, pas neće imati razloga ugristi u većini slučajeva jer će sva što se oko njega događa smatrati normalnim i ne prijetećim.
Razvoj (ontogeneza): Kako se ponašanje mijenjalo zavisno od životnom dobi, iskustvom i okolišem?
Vjerojatnost da određena jedinka ugrize usko je vezana s mnogim okolišnim faktorima kao što je trening životinje, koliko je socijalizirana s ljudima (osobito djecom), koliko je kontrolirana od strane vlasnika, te ponašanje žrtve. U istraživanjima se pokazalo da postoji značajna povezanost između agresivnosti kod psa i starosti vlasnika, vremena koje vlasnik provede u šetnji ili vježbanju pasa, te da li je pas bio bolestan kao štene. Također, pokazalo se da postoje karakteristike pasa koji su žrtve i agresori, uključujući pasminu, spol, trening, smještaj, te karakteristike vlasnika.
Za svakog psa neobično je važna rana socijalizacija! Period rane socijalizacije pasa počinje kada su stari otprilike dva do tri tjedna, a završava u dobi od 14 do 16 tjedana. U periodu socijalizacije štene treba imati što više ugodnih iskustva s drugom štenadi i odraslim psima koji su dobro socijalizirani. Za svako štene je važno upoznavanje s drugim psima zato što fizički izgledaju tako različito. Učenje govora tijela drugih pasmina, i općenito pasa različitog izgleda, za svako je štene poput učenja stranog jezika. Dakle, samo psi koji imaju prilike družiti se s drugim psima nauče ispravno komunicirati. Ako pas propusti ranu socijalizaciju, moći će kasnije naučiti komunicirati, no učenje će biti teže i sporije zato što stariji psi već osjećaju strah kakav štene nema.
Osim toga, jedna od ključnih stvari koje štenci trebaju naučiti je tzv. inhibicija ugriza. Naime, psi nemaju ruke (kao mi ljudi), pa sve primaju s ustima. Kako bi znali koliko smiju primiti, a da pri tome ne ozlijede čovjeka ili drugog psa, moraju naučiti inhibiciju ugriza. Psi mogu grickati i u igri, pa su nažalost neke ozlijede samo posljedica neopreza. Dio ugriza koje možemo vidjeti posljedica su prejakog stiska pasa koji nisu imali lošu namjeru, ali nisu znali koliko smiju stisnuti sa čeljusti.
Rana socijalizacija uključuje i ugodne interakcije sa različitim ljudima (oba spola, razne starosti, raznih stilova odijevanja, rase i sl.), a posebno ugodna iskustva s manjom djecom i veterinarom. Ako psi trebaju živjeti s drugim vrstama životinja (npr. mačkama, konjima, ovcama), tada se i s njima trebaju susresti okruženju koje je ugodno i sigurno za obje vrste.
Slijedeći važan faktor koji pse može učiniti opasnima je trening. Trening znači da psi uče neke riječi (naredbe, signale) na lakši način jer se učenje prilagođava njihovom načinu funkcioniranja, razmišljanja. Psi vole učiti nove riječi i razumjeti što vlasnik od njih traži. To učvršćuje dobar odnos sa vlasnikom, čini ih sigurnijima i sretnijima. Neobično je važno uvijek biti dosljedan u radu sa psom.
Svaki pas treba dobiti priliku za osnovni trening, a vlasnici mogu psa trenirati sami ako imaju znanja i iskustva, ili trebaju ići na stručno vođeni trening zajedno sa psom. „Stari“ način treniranja pasa temelji se na kažnjavanju psa (tzv. korekcije, korištenje davilica, bockanje, hvatanje psa za vrat, bacanje psa na pod i sl.) kada „pogriješi“ (radi ono što vlasnik ne želi), a „novi“ način temelji se na „nagrađivanju“ (pozitivnom poticanju) psa kada se ponaša na način kako vlasnik želi. Da bi se psa moglo nagrađivati, treba tako postaviti situaciju da pas bude uspješan i da ga se ima za što nagraditi. Više o ova dva načina treninga u o treningu općenito možete naći ovdje!
Za ovo je potrebno znanje i razmišljanje od strane trenera, dok je za primjenu kazne potrebna samo fizička snaga. Oba načina treninga daju rezultate, no svako kažnjavanje može izazvati posljedice na (fizičko i psihičko) zdravlje psa te narušiti odnos psa i vlasnika.
Najveća greška koju ljudi mogu učiniti je kažnjavanje agresije uzrokovane strahom jer će to samo pogoršati stanje psa!
U odnosu psa i vlasnika najvažnije je povjerenje: psi trebaju slušati vlasnika jer mu vjeruju i jer ga poštuju. U takvom okruženju učenje je kvalitetnije. Psi mogu biti poslušni i zbog straha ako su kažnjavani za „greške“, no svako kažnjavanje nosi posljedice, a ne rješava želju psa nešto učini, već pas potiskuje želju koja i dalje postoji. Ovakvo potiskivanje želja i emocija može dovesti do problema s agresijom.
Posebno opasno može biti trenirati obiteljske pse za obranu i napadu, treningu koji je namijenjen za vojne i policijske pse. Sve češće po gradskim parkovima možemo vidjeti neodgovorne vlasnike koji samostalno žele tako trenirati svoje pse! Zatim, postoji opasnost da i pas koga je trenirala stručna osoba, uz nevještog vlasnika, sveopću gužvu u parku, (te zatim sa starošću zbog smanjenih kognitivnih sposobnosti), protumači situaciju kao onu u kojoj treba napasti. Obiteljski psi nemaju jednog vještog vodiča, sa svojim vlasnicima nalaze se u nebrojenim životnim situacijama i s različitim ljudima te ostaju u obiteljima i kada su stari i bolesni, pa ako su trenirani da napadnu u određenim okolnostima, mogu predstavljati opasnost jer nikada ne znamo što će protumačiti kao poticaj.
Ako se vratimo našem početnom primjeru, psu koji je ugrizao nakon što je udaren nogom - možemo pretpostaviti da je taj pas već bio udaran nogom, pa je želio spriječiti bol koja slijedi zbog udarca. Taj pas se samo branio! Isto se događa kod pasa koje se kažnjava udarcima rukom (najčešće po njušci). Takvi psi se boje ruke, čak i kada ih želimo pogladiti - oni nisu sigurni da li im se ruka približava zbog udarca ili maženja, pa će često ugristi. Ovo ponašanje izazvano je krivim metodama odgoja!
Konačno, ugrizena osoba može sama uzrokovati ugriz psa! Vjerujem da ste čuli za slučajeve gdje su djeca ili susjedi zadirkivali psa preko ograde, pa ih je pas ugrizao kada je izašao izvan dvorišta. Dakle, ako se čovjek ponaša agresivno prema psu, tada možemo očekivati da će se pas braniti. No, u tom slučaju ne možemo govoriti o opasnom psu, već o opasnim ljudima.
Opasni psi ne nastaju slučajno, oni su posljedica ljudskog odabira, zanemarivanja strahova kod pasa, nepoznavanja pseće komunikacije, neodgovornog uzgoja, okrutnog treninga i zanemarivanja prvih znakova da sa psom „nešto nije u redu“. Ugrizi pasa mogu se spriječiti ako pse uzgajamo i odgajamo na odgovarajući način, ako educiramo djecu kako se ponašati u prisustvu psa, te ako odgovornost za ugriz psa tražimo kroz odgovore na sva četiri „zašto“.
Nažalost, kada vidimo koje su metode „učenja“ korištene nekada u školama za edukaciju djece (npr. udaranje ravnalom po dlanu), te uz otkrivanje slučajeva obiteljskog nasilja, to nam ukazuje da smo pse možda oblikovali upravo onako kako smo htjeli.
Zato sve nas ljubitelje pasa treba veseliti nedavna sugestija da bi se pitanje opasnih pasa trebalo prebaciti iz domene stručnjaka za pse u domenu stručnjaka za ljude (psihologa, psihijatara, sociologa, pedagoga)… jer ključno je pitanje: koji i kakav čovjek želi namjerno imati opasnog psa?"
dr.sc. Irena Petak, etologinja/savjetnica za ponašanje životinja
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i časopisima - ukoliko već ne tražite dopuštenje, molimo navedite barem link na našu stranicu/ime autora/ice članka ;)