Sve što ste o treningu htjeli znati a niste imali koga pitati...
- font size decrease font size increase font size
Ovo je otprlilike (u nekoliko različitih verzija) - jedno od najčešćih pitanja koja dobijamo u Njušbox - po čemu se razlikuju vrste treninga pasa i kako odabrati metodu koja je dobra za mene i moga psa? I mene je to pitanje mučilo prije kojih 4-5 godina, da se razumijemo. Internet je pun informacija, na TV gledamo svašta, knjige nude različite metode, također. Stoga se naša etologinja (stručnjakinja za ponašanje životinja, o njezinom obrazovanju i karijeri više ćete naći ovdje) Dr.sc.Irena Petak potrudila da razjasni i raščlani ovu temu i tako vam pomogne u odabiru.
Pretpostavimo da ste prosječni vlasnik psa, koji je upravo nabavio kućnog ljubimca i želi da taj ljubimac bude dobro odgojen. U potrazi ste za stručnom osobom koja će vas podučiti kako to učiniti. Kod prvog pretraživanja interneta ili razgovora s drugim vlasnicima pasa u lokalnom parku, odmah ćete uočiti da se nudi dresura pasa, trening pasa i pseće školice. U ponudi je također socijalizacija štenadi, trening odraslih pasa, trening za različite pseće sportske aktivnosti (agility, dog dancing, njuškarenje), pa zatim procjena psećeg karaktera, savjeti za probleme u ponašanju, itd.
Kako odabrati „ono pravo“ za vas i vašeg psa?
Ovaj je članak neka vrsta uvoda, osnovno o povijesti treninga i metodama na kojima se temelji. O ostalim temama više nekom drugom prilikom…
Povijest treninga
U odnosu čovjeka i drugih životinja trening je već odavno prisutan. Podaci postoje o treningu slonova u Indiji još prije 4000 godina, te o treningu sokola prije 2000 godina. Još u starom Rimu pojavljuje se cirkus a s time u vezi i dresura divljih životinja.
Iako znamo da su ljudi pse koristili za lov u prapovijesti (i za to svakako morali razviti neki sistem), još su Kelti i Rimljani počeli trenirati pse za rat.
No prve profesionalne knjige i treneri koji ih pišu javljaju se početkom 20. stoljeća. To su ljudi koji su svoje znanje stekli u praksi, u sklopu vojne i/ili policijske obuke.
Za trening pasa važan je brigadir Konrad Most koji je napisao knjigu „Die Abrichtung des Hundes” (u prijevodu „Obuka pasa“), objavljen na njemačkom 1910. godine, hrvatskom 1915. te engleskom1954. Istovremeno, počinju natjecanja iz poslušnosti koja su pokrenule dvije žene - Helen Whitehouse Walker i Blanche Saunders.
Svoje metode treninga ‘50-ih i ‘70-ih godina opisao je i William Koehler, vojnik i filmski trener, u knjizi „Koehler Method of Dog Training”.
U isto to vrijeme u znanosti se javljaju psiholozi koji istražuju procese učenja, bave se komparativnom psihologijom i biheviorizmom. Komparativni psiholozi uspoređuju različite vrste životinja, uključujući ljude, i traže principe koji su isti ili različiti. Kada neku životinjsku vrstu koriste kao model u istraživanju, znači da im nam nije bitna specifično ta vrsta, nego princip ponašanja koji se istražuje. Naime, bihevioristi su radili s različitim vrstama životinja kao modelima, ali opisali su univerzalne principe učenja koje mi sada koristimo u marketingu, podučavanju djece i odraslih, odgoju, savjetovanju ljudi koji imaju psihološke probleme, treniranju životinja, itd.
Ilustracija: Lili Chin
Prvi među njima bio je Ivan Pavlov (1901. godine), koji se prvotno bavio istraživanjem probave, a kao model je koristio pse. On nije bio psiholog, ali danas nitko ne može zaobići principe učenja koje je opisao, a nazivamo ih klasično ili Pavlovljevo kondicioniranje (uvjetovanje). Naime, Pavlov je želio istraživati koliko psi sline na hranu, no psi koje je istraživao ubrzo su počeli sliniti prije nego što su dobili hranu, odnosno već kada su primijetili da se hrana priprema. Ako je Pavlov pozvonio prije nego što su psi dobili hranu, onda su psi unaprijed znali da nakon zvuka zvona slijedi hrana. Iz toga je Pavlov zaključio da se pse može naučiti da sline na zvuk zvona (koji je u istraživanju povezao s hranom za svoje pse) tj. neutralni zvuk postane signal (kod pasa koji nisu učeni zvono ne izaziva slinjenje) gotovo jednako kao hrana. No, ako je puno puta pozvonio, a nije psima dao hranu, psi bi prestali sliniti na zvuk zvona jer više ne bi očekivali hranu.
Poznat kao prvi od američkih biheviorista bio je Edward Lee Thorndike (1905.), koji je stavljao mačke u tzv. „zagonetne kutije” (eng. puzzle boxes), i istraživao „zakon učinka”. Naime, uočio je da ako mačku zatvori u kutiju, mačka će pokušati pronaći način kako da otvori kutiju i izađe van. Što veći broj puta zatvori istu mačku u kutiju, to će ona brže znati kako izaći van.
Ilustracija: www.simplypsychology.org/thorndike.jpg
Najpoznatiji američki biheviorist je Burrhus Frederic Skinner, poznat po tzv. operantnom kondicioniranju (uvjetovanju). Skinner je radio s više vrsta životinja, od čega je najpoznatije istraživanje u kojem je kao modele koristio štakore i golubove. Operantno kondicioniranje znači da životinja mora nešto raditi, napraviti, i time postiže željeni rezultat. Na primjer, štakor (koga je stavio u tzv. Skinnerovu kutiju, engl. „Skinner box“) mora pritisnuti polugu da bi dobio hranu, ili u kompliciranijem slučaju štakor mora pritisnuti polugu kada gori zeleno (a ne crveno) svijetlo, da bi dobio hranu. Možda, ako je to u pokusu tako određeno, kada štakor pritisne polugu dok je crveno svijetlo, stresti će ga struja. U ovom slučaju štakor vrlo brzo nauči da polugu pritisne samo kada je upaljeno zeleno svijetlo. Godine 1943. B. F. Skinner opisao je „oblikovanje” (engl. shaping), kao važnu metodu koju mi danas koristimo u treningu.
Ilustracija: https://blacklabellogic.files.wordpress.com/2016/11/skinner-box.jpg
Iz američke biheviorističke škole proizašli su psiholozi Marion i Keller Breland, koji 1947. otvaraju „Animal Behavior Enterprises”, poduzeće za trening životinja na temelju istraživanja američkih biheviorista. Kasnije se kao suradnik i suvlasnik uključuje i Robert (Bob) E. Bailey. Već 1950-ih Keller Breland trenira morske sisavce u Marinelandu. U to vrijeme s njima dolazi u kontakt i Karen Pryor, poznata po popularizaciji kliker treninga i knjizi "Don't Shoot the Dog”, koju je objavila 1984. godine. Bob Bailey i Karen Pryor oboje su biolozi.
Dakle, biheviorizam je znanstvena disciplina, i njegovim razvojem principi učenja, pa tako i trening prestaju biti samo iskustveni kao kod prvih trenera. Trening postaje akademska tema koju se znanstveno istražuje, metodologija se potvrđuje ili opovrgava, i sve metode rada se promatraju kroz uspjeh u učenju i negativne posljedice koje ostavljaju ili ne.
I danas je knjiga „Don't Shoot the Dog” jedna od najpopularnijih knjiga na svjetskom tržištu, te od strane stručnjaka procijenjena kao znanstveno najtočnija.
Online je možete naručiti u elektronskom obliku ovdje.
Foto: Goodreads
Slijedeći veliki preokret za odgoj i trening pasa dogodio se devedesetih godina prošlog stoljeća. Tih godina nastaje prava eksplozija u istraživanju pasa, njihovog ponašanja, kognitivnih sposobnosti, emocija, domestikacije, genetike, itd. Znanje koje sada imamo o psima, prema mojoj slobodnoj procjeni, otprilike je 300-500 puta veće od onoga što smo imali do tih 90-ih godina. Zbog toga nam znanje stečeno samo iskustvom postaje premaleno u odnosu na sve što se zna i sve što se može naučiti o psima. Jednostavno, život jednog čovjeka nije dovoljno dugačak za to. To ne umanjuje vrijednost osobnog iskustva u radu sa psom, no to iskustvo mora sadržavati i dio znanja iz teorije koju sada čovječanstvo ima. Količina dostupnih informacija o psima postala je takva da je teško pratiti novosti, a pogotovo odabrati onu pravu i važnu baš za vas i vašeg psa.
Jedan od novih pristupa „psećoj pameti“ možete vidjeti ovdje, na internet stranici Dr. Briana Harea, autora knjige The Genius of Dogs:
Foto: amazon.com
Konačno, krajem devedesetih godina u ropotarnicu znanstvene prošlosti otišla je teorija o vučjem čoporu kao strogo hijerarhijskom društvu, a zamijenila ju je nova teorija prema kojoj je u prirodi vučji čopor = vučja obitelj. Osim toga, brojna istraživanja i praksa sa psima, pokazali su da se u odnosu psa i čovjeka ne može govoriti o čoporu, odnosno nema govora o tome da se pas natječe sa svojim vlasnikom za „vođu čopora“ jer pse smatramo neoteničnim (djetinjastim, nikad do kraja odraslim) oblikom vukova. (Opaska: uvijek me zanimalo kako ljude ne vrijeđa kada im netko kaže da su vodeći pas – ja sebe još uvijek smatram ljudskim bićem, i nikako mi nije jasno zašto bi moja kuja imala potrebu da se sa mnom natječe za istog „mužjaka“ – ja sam sklona dvonožnim, a ona četveronožnim; ili za pristup istoj hrani, pogotovo što sam ljubitelj salata.)
Zbog ovih povijesnih razloga danas imamo dvije vrste treninga za pse:
Stara vrsta treninga je temeljena na vojnim ili policijskom iskustvu, dok je nova metodologija proizašla iz znanosti.
Najvažniji temelj dao je biheviorizam, a zatim novija istraživanja o psima. Vrlo često može se vidjeti i mješavina tih metoda, ali ona može biti zbunjujuća za pse i vlasnike.
Što je zapravo trening?
Sva živa bića uče, promatraju svoj okoliš i prilagođavaju ponašanje kako bi preživjeli. Učenje je promjena u ponašanju koja je rezultat iskustva pojedinca. Ono je prisutno kod gotovo svih životinjskih vrsta, uz uvjet da žive dovoljno dugo i u okolišu koji je promjenjiv. Naime, one vrste životinja koja jako kratko žive nemaju priliku učiti, a ako žive u stalnim okolišnim uvjetima, tada nemaju niti potrebu učiti.
Od kada psi i ljudi žive zajedno, uče jedni od drugih, i nastoje se ponašati kako bi zajedno djelovali skladno. Dakle, treniranje je učenje psa nekom određenom ponašanju, onakvom ponašanju koje je ljudima bitno ili svrsishodno. Na primjer, psa se uči da sjedne na naredbu i da ne vuče na uzici.
Zapravo, prvo ga učimo da prihvaća nositi ogrlicu ili ormu na sebi, a zatim ga učimo da pristojno hoda ulicom.
Naravno, psi koji žive u ruralnim područjima ili slobodnoživući (feralni) psi nikada ne nauče nositi ogrlicu ili ormu, a „pristojno hodanje na ulici“ samo je nama ljudima jasan pojam. Dakle, treniramo pse da se prilagode našem ljudskom okruženju i potrebama.
Svaka životinja može učiti iz vlastitog iskustva ili je može podučavati druga životinja - u prirodi to je obično roditelj, a kod pasa to je majka kuja i vlasnik. Učenje je kod životinje posljedica promatranja, nakon kojeg slijede pokušaji i pogreške da se ponovi isto ponašanje (video gore). Na primjer, štene treba ostati uz mamu kuju otprilike 8-10 tjedana jer neka ponašanja mora naučiti promatranjem od nje. No, kuja to može naučiti štene samo ako ima ogovarajuće uvijete. U lošim uvjetima držanja, štene nema što učiti od majke kuje, npr. ako su uvijek zatvoreni u boksu neke nelegalne uzgajivačnice, ili žive u nekoj šupi bez pravog kontakta s ljudima.
Danas psiholozi razlikuju različite načine učenja:
Jednostavno neasocijativno učenje
Trening se uglavnom temelji na asocijativnim učenju, pri čemu pas povezuje svoje ponašanje s nagradom i/ili kaznom. No, maštovit trener znati će koristiti i druge metode, a ako imate više pasa u kući, moći ćete primijetiti kako uče promatranjem. Psi uče i promatranjem vlasnika!
Postoji još jedan pojam koji je važno objasniti, a to je „dresura“. Na Hrvatskom jezičnom portalu navodi se da je to „uvježbavanje životinja za cirkuske priredbe (ob. majmuni, psi, lavovi), za lov, policiju, za konjički sport itd.“, dok je "trening" „vježbanje radi stjecanja određenih sposobnosti“. Također, iz razgovora s nekim kolegama u široj regiji, došli smo do istog zaključka - da je stari način rada sa životinjama opravdano zvati dresurom, dok je moderni način rada točnije zvati treningom.
Moderni trening
Moderni trening temelji se na biheviorističkim istraživanjima i poznavanju biologije pasa. Možemo reći da postoji od vremena II. svjetskog rata, kada su trenirane neke životinje za ratne svrhe. U modernom treningu pse se nagrađuje za dobro, željeno ponašanje. Kako bi se to postiglo, trener treba razumijeti psa i osigurati uvjete u kojima će pas biti uspješan - zato da ga potom može nagraditi za uspjeh.
Trener koristi tri načina:
U modernom treningu pse se ne kažnjava fizički, dok se u dresuri pse fizički kontrolira i kažnjava (npr. koriste se davilice, električne ogrlice).
Tzv. „Korekcija“ je oblik kažnjavanja! Korekcija znači: kada pas pogriješi, fizički ga ispravim da radi kako treba.
Moderan način treninga mijenja ponašanjem time što mijenja motivaciju – pas nauči da mu se isplati biti dobar i poslušan. Svako fizičko kažnjavanje sprječava životinju da radi što želi, ali ne mijenja motivaciju.
Stari trening ili dresura temelji se na fizičkom ograničavanju psa da nešto učini, a to može biti fizička kazna (npr. udarac, "cukanje" na davilici) ili sprječavanje ponašanja zatvaranjem npr. u boks. Time se psa spriječi da nešto učini, ali se ne pokušava otkriti zbog čega to pas čini, što ga motivira.
Napominjem ovdje da nije problem da pas koji nema problem u ponašanju nauči ići u boks jer je to vlasniku praktično. Problem je ako je boks metoda za rješavanje problema npr. uništavanja po kući - pošto se time ne mijenja motivacija, nego se samo psa spriječi u tome.
Upravo tu zastarjelu metodologiju rada koristi poznati TV "šaptač psima" Cesar Millan, koji ima veliki utjecaj na široku javnost, iako su njegov rad i djelo kritizirali brojni etolozi, bihevioristi, treneri i veterinari. Pse koji se boje on naglo i silom uvodi u situacije straha, zbog čega životinje potiskuju strah i postaju poslušne dok se nalaze u stanju tzv. naučene bespomoćnosti. Te životinje postaju opasne jer će prije ili kasnije iskazati potisnute emocije. Time problem u ponašanju nije izliječen nego je prikriven, a može nastati i novi problem. U stvari to se stanje zove naučena bespomoćnost i vrijedi općenito i za ljude. Cesar se ne obazire na govor tijela pasa i zbog toga ga oni povremeno ugrizu.
Nažalost, motivacija za neko ponašanje kod psa može biti medicinske prirode, npr. ako ga nešto boli, ili ako ima poremećaj u ravnoteži hormona, pa će kažnjavanje psa samo pogoršati situaciju.
Također, prilično je okrutno, na primjer - kažnjavati psa koji skače na vlasnika: takav pas pozdravlja ljude na pseći način. Nama ljudima to smeta, pa je zbog toga potrebno naučiti psa da to ne čini (video ispod). Kažnjavanje psa koji od veselja skače na vas jednako je kao da vi nekome pružite ruku i kažete „dobar dan“, a ta druga osoba vam da pljusku. Kako biste se nakon toga osjećali? Dakle, kažnjavanje može izazvati ozbiljne emocionalne probleme kod psa i narušava odnos psa i vlasnika.
Moderni trening temelji se na nagrađivanju željenih ponašanja. Danas znamo da je učenje bolje i dugotrajnije ako je pas (ili bilo koja životinja uključujući ljude) opušten, ako ne osjeća strah. Zbog toga trening s pozitivnom poticanje (tzv. nagrađivanjem) omogućuje stjecanje znanja koje je dugotrajnije, dublje ukorijenjeno u svakog „učenika“, neovisno o tome imao li on dvije ili četiri noge, krila ili peraje.
Kazne u takvom treningu postoje, ali nisu fizički okrutne. Na primjer, kazna je kada vlasnik ignorira psa, ili kada se mačku pošprica vodom.
Trening temeljen na pozitivnom poticanju („nagradama“) povezuje se sa klikerom, te ga se naziva i kliker treningom, no zapravo on može biti s klikerom kao markerom ponašanja ili bez. Novija istraživanja pokazala su da se i uz riječ „bravo“ ili „dobar pas“ jednako uspješno može trenirati psa. Također, marker ponašanja (koje želimo da se ponavlja, koje nagrađujemo) nije nužno spravica kliker, već to može biti zviždaljka (koja se koristi za morske sisavce), bljesak svijetlosti iz lampice (za ribe), klik kemijske olovke (npr. za kuniće zato što im kliker može biti preglasan).
Moderni trening omogućuje učenje psa bez fizičkog kažnjavanja, pa treneri koji tako rade lakše uoče ako nešto nije u redu sa psom. Osim toga, pas treniran uz pozitivno poticanje neće biti traumatiziran čak i ako postoji neki drugi zdravstveni problem. Konačno, zbog pristupa u kome se radi bez sile (životinju ne vuče, ne gura, ne namješta u neki položaj - npr. ne stiska se pseća stražnjica zato da sjedne), metode modernog treninga primjerene su i za štence, i može se početi čim štene dođe u novi dom, ako ne i prije kod odgovornih uzgajivača (poput Amromeke iz Slovenije - ovo nije moja Joy nego njihova Alice, koju su sa 6 tjedana već počeli "klikati", pogledajte kako je medena, op.ur.)
Modernim treningom koji se temelji na pozitivnom poticanju pse se može sve naučiti! Kao metoda time se psa može naučiti osnove pristojnog kućnog odgoja (npr. da pas ne obavlja nuždu po kući), da ne skače po ljudima,… može se vježbati poslušnost i pseće sportske aktivnosti (agility, dog dancing, itd.), može se vježbati pse pomagače… ukratko: sve! Vrlo, vrlo rijetko potrebna je kazna, ali također primijenjena prema principima operantnog kondicioniranja. Važno je da kazna (korekcije) nisu temelj učenja kao što to danas još uvijek neki treneri/dreseri primjenjuju.
Moderan trening je siguran način rada za psa i čovjeka, te pomaže izgradnji kvalitetnog emocionalnog odnosa među nama.
Psi koji se boje svog vlasnika, mogu postati agresivni ili anksiozni, pa je trening temeljen na fizičkom kažnjavanju u korijenu brojnih problema u ponašanju pasa.
Zbog toga je osnovni savjet za vlasnike pasa sa problemima u ponašanju da započnu trening s pozitivnim poticanjem. Ukoliko vlasnik nema iskustva, tada treba potražiti pomoć trenera (instruktora) koji će ga podučiti kako se to radi. Međutim, važno je da vlasnik sam savlada osnove treninga s pozitivnim poticanjem i da sam može raditi sa svojim psom i kada trener nije prisutan, u raznim životnim situacijama u kojima se može naći sa svojom psom.
Trening kućnih ljubimaca doista je školica osnovnih riječi („naredbi“ ili signala) koje pas treba razumjeti da bi se mogao snalaziti u ljudskom društvu. Kod sportskih pasa trening dodatno uključuje i fizičku kondiciju koja je potrebna da pas nešto obavi (npr. agility).
Moje su kolege na portalu napisale što se pse uči u sklopu agilitija, dog dancinga, natjecanjima poslušnosti, itd. – sve se to temelji na modernim metodama treninga.
S druge strane, neki problemi u ponašanju kod pasa mogu biti ispravljeni samo na temelju učenja (treninga koji se temelji na pozitivnom poticanju), ali mogu sadržavati i probleme sa prehranom, bolesti, genetikom i epigentikom, zbog čega samo učenje nije uvijek dovoljno…
Ovdje možete čitati o tome što su zapravo problemi u ponašanju, kao i razlici između «šaptača», trenera i biheviorista/etologa
Napisala: Dr.sc.Irena Petak
Ako vam se sviđa ovaj tekst, slobodno ga podijelite na svojoj društvenoj mreži!
Važno:
Ovaj tekst nije zamjena za profesionalno savjetovanje o ponašanju psa. Ako vaš pas iskazuje agresivno ponašanje, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. kako bi napravila procjenu i napravila precizan program rada s vašim psom.
Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.
Pretpostavimo da ste prosječni vlasnik psa, koji je upravo nabavio kućnog ljubimca i želi da taj ljubimac bude dobro odgojen. U potrazi ste za stručnom osobom koja će vas podučiti kako to učiniti. Kod prvog pretraživanja interneta ili razgovora s drugim vlasnicima pasa u lokalnom parku, odmah ćete uočiti da se nudi dresura pasa, trening pasa i pseće školice. U ponudi je također socijalizacija štenadi, trening odraslih pasa, trening za različite pseće sportske aktivnosti (agility, dog dancing, njuškarenje), pa zatim procjena psećeg karaktera, savjeti za probleme u ponašanju, itd.
Kako odabrati „ono pravo“ za vas i vašeg psa?
Ovaj je članak neka vrsta uvoda, osnovno o povijesti treninga i metodama na kojima se temelji. O ostalim temama više nekom drugom prilikom…
Povijest treninga
U odnosu čovjeka i drugih životinja trening je već odavno prisutan. Podaci postoje o treningu slonova u Indiji još prije 4000 godina, te o treningu sokola prije 2000 godina. Još u starom Rimu pojavljuje se cirkus a s time u vezi i dresura divljih životinja.
Iako znamo da su ljudi pse koristili za lov u prapovijesti (i za to svakako morali razviti neki sistem), još su Kelti i Rimljani počeli trenirati pse za rat.
No prve profesionalne knjige i treneri koji ih pišu javljaju se početkom 20. stoljeća. To su ljudi koji su svoje znanje stekli u praksi, u sklopu vojne i/ili policijske obuke.
Za trening pasa važan je brigadir Konrad Most koji je napisao knjigu „Die Abrichtung des Hundes” (u prijevodu „Obuka pasa“), objavljen na njemačkom 1910. godine, hrvatskom 1915. te engleskom1954. Istovremeno, počinju natjecanja iz poslušnosti koja su pokrenule dvije žene - Helen Whitehouse Walker i Blanche Saunders.
Svoje metode treninga ‘50-ih i ‘70-ih godina opisao je i William Koehler, vojnik i filmski trener, u knjizi „Koehler Method of Dog Training”.
U isto to vrijeme u znanosti se javljaju psiholozi koji istražuju procese učenja, bave se komparativnom psihologijom i biheviorizmom. Komparativni psiholozi uspoređuju različite vrste životinja, uključujući ljude, i traže principe koji su isti ili različiti. Kada neku životinjsku vrstu koriste kao model u istraživanju, znači da im nam nije bitna specifično ta vrsta, nego princip ponašanja koji se istražuje. Naime, bihevioristi su radili s različitim vrstama životinja kao modelima, ali opisali su univerzalne principe učenja koje mi sada koristimo u marketingu, podučavanju djece i odraslih, odgoju, savjetovanju ljudi koji imaju psihološke probleme, treniranju životinja, itd.
Ilustracija: Lili Chin
Prvi među njima bio je Ivan Pavlov (1901. godine), koji se prvotno bavio istraživanjem probave, a kao model je koristio pse. On nije bio psiholog, ali danas nitko ne može zaobići principe učenja koje je opisao, a nazivamo ih klasično ili Pavlovljevo kondicioniranje (uvjetovanje). Naime, Pavlov je želio istraživati koliko psi sline na hranu, no psi koje je istraživao ubrzo su počeli sliniti prije nego što su dobili hranu, odnosno već kada su primijetili da se hrana priprema. Ako je Pavlov pozvonio prije nego što su psi dobili hranu, onda su psi unaprijed znali da nakon zvuka zvona slijedi hrana. Iz toga je Pavlov zaključio da se pse može naučiti da sline na zvuk zvona (koji je u istraživanju povezao s hranom za svoje pse) tj. neutralni zvuk postane signal (kod pasa koji nisu učeni zvono ne izaziva slinjenje) gotovo jednako kao hrana. No, ako je puno puta pozvonio, a nije psima dao hranu, psi bi prestali sliniti na zvuk zvona jer više ne bi očekivali hranu.
Poznat kao prvi od američkih biheviorista bio je Edward Lee Thorndike (1905.), koji je stavljao mačke u tzv. „zagonetne kutije” (eng. puzzle boxes), i istraživao „zakon učinka”. Naime, uočio je da ako mačku zatvori u kutiju, mačka će pokušati pronaći način kako da otvori kutiju i izađe van. Što veći broj puta zatvori istu mačku u kutiju, to će ona brže znati kako izaći van.
Ilustracija: www.simplypsychology.org/thorndike.jpg
Najpoznatiji američki biheviorist je Burrhus Frederic Skinner, poznat po tzv. operantnom kondicioniranju (uvjetovanju). Skinner je radio s više vrsta životinja, od čega je najpoznatije istraživanje u kojem je kao modele koristio štakore i golubove. Operantno kondicioniranje znači da životinja mora nešto raditi, napraviti, i time postiže željeni rezultat. Na primjer, štakor (koga je stavio u tzv. Skinnerovu kutiju, engl. „Skinner box“) mora pritisnuti polugu da bi dobio hranu, ili u kompliciranijem slučaju štakor mora pritisnuti polugu kada gori zeleno (a ne crveno) svijetlo, da bi dobio hranu. Možda, ako je to u pokusu tako određeno, kada štakor pritisne polugu dok je crveno svijetlo, stresti će ga struja. U ovom slučaju štakor vrlo brzo nauči da polugu pritisne samo kada je upaljeno zeleno svijetlo. Godine 1943. B. F. Skinner opisao je „oblikovanje” (engl. shaping), kao važnu metodu koju mi danas koristimo u treningu.
Ilustracija: https://blacklabellogic.files.wordpress.com/2016/11/skinner-box.jpg
Iz američke biheviorističke škole proizašli su psiholozi Marion i Keller Breland, koji 1947. otvaraju „Animal Behavior Enterprises”, poduzeće za trening životinja na temelju istraživanja američkih biheviorista. Kasnije se kao suradnik i suvlasnik uključuje i Robert (Bob) E. Bailey. Već 1950-ih Keller Breland trenira morske sisavce u Marinelandu. U to vrijeme s njima dolazi u kontakt i Karen Pryor, poznata po popularizaciji kliker treninga i knjizi "Don't Shoot the Dog”, koju je objavila 1984. godine. Bob Bailey i Karen Pryor oboje su biolozi.
Dakle, biheviorizam je znanstvena disciplina, i njegovim razvojem principi učenja, pa tako i trening prestaju biti samo iskustveni kao kod prvih trenera. Trening postaje akademska tema koju se znanstveno istražuje, metodologija se potvrđuje ili opovrgava, i sve metode rada se promatraju kroz uspjeh u učenju i negativne posljedice koje ostavljaju ili ne.
I danas je knjiga „Don't Shoot the Dog” jedna od najpopularnijih knjiga na svjetskom tržištu, te od strane stručnjaka procijenjena kao znanstveno najtočnija.
Online je možete naručiti u elektronskom obliku ovdje.
Foto: Goodreads
Slijedeći veliki preokret za odgoj i trening pasa dogodio se devedesetih godina prošlog stoljeća. Tih godina nastaje prava eksplozija u istraživanju pasa, njihovog ponašanja, kognitivnih sposobnosti, emocija, domestikacije, genetike, itd. Znanje koje sada imamo o psima, prema mojoj slobodnoj procjeni, otprilike je 300-500 puta veće od onoga što smo imali do tih 90-ih godina. Zbog toga nam znanje stečeno samo iskustvom postaje premaleno u odnosu na sve što se zna i sve što se može naučiti o psima. Jednostavno, život jednog čovjeka nije dovoljno dugačak za to. To ne umanjuje vrijednost osobnog iskustva u radu sa psom, no to iskustvo mora sadržavati i dio znanja iz teorije koju sada čovječanstvo ima. Količina dostupnih informacija o psima postala je takva da je teško pratiti novosti, a pogotovo odabrati onu pravu i važnu baš za vas i vašeg psa.
Jedan od novih pristupa „psećoj pameti“ možete vidjeti ovdje, na internet stranici Dr. Briana Harea, autora knjige The Genius of Dogs:
Foto: amazon.com
Konačno, krajem devedesetih godina u ropotarnicu znanstvene prošlosti otišla je teorija o vučjem čoporu kao strogo hijerarhijskom društvu, a zamijenila ju je nova teorija prema kojoj je u prirodi vučji čopor = vučja obitelj. Osim toga, brojna istraživanja i praksa sa psima, pokazali su da se u odnosu psa i čovjeka ne može govoriti o čoporu, odnosno nema govora o tome da se pas natječe sa svojim vlasnikom za „vođu čopora“ jer pse smatramo neoteničnim (djetinjastim, nikad do kraja odraslim) oblikom vukova. (Opaska: uvijek me zanimalo kako ljude ne vrijeđa kada im netko kaže da su vodeći pas – ja sebe još uvijek smatram ljudskim bićem, i nikako mi nije jasno zašto bi moja kuja imala potrebu da se sa mnom natječe za istog „mužjaka“ – ja sam sklona dvonožnim, a ona četveronožnim; ili za pristup istoj hrani, pogotovo što sam ljubitelj salata.)
Zbog ovih povijesnih razloga danas imamo dvije vrste treninga za pse:
Stara vrsta treninga je temeljena na vojnim ili policijskom iskustvu, dok je nova metodologija proizašla iz znanosti.
Najvažniji temelj dao je biheviorizam, a zatim novija istraživanja o psima. Vrlo često može se vidjeti i mješavina tih metoda, ali ona može biti zbunjujuća za pse i vlasnike.
Što je zapravo trening?
Sva živa bića uče, promatraju svoj okoliš i prilagođavaju ponašanje kako bi preživjeli. Učenje je promjena u ponašanju koja je rezultat iskustva pojedinca. Ono je prisutno kod gotovo svih životinjskih vrsta, uz uvjet da žive dovoljno dugo i u okolišu koji je promjenjiv. Naime, one vrste životinja koja jako kratko žive nemaju priliku učiti, a ako žive u stalnim okolišnim uvjetima, tada nemaju niti potrebu učiti.
Od kada psi i ljudi žive zajedno, uče jedni od drugih, i nastoje se ponašati kako bi zajedno djelovali skladno. Dakle, treniranje je učenje psa nekom određenom ponašanju, onakvom ponašanju koje je ljudima bitno ili svrsishodno. Na primjer, psa se uči da sjedne na naredbu i da ne vuče na uzici.
Zapravo, prvo ga učimo da prihvaća nositi ogrlicu ili ormu na sebi, a zatim ga učimo da pristojno hoda ulicom.
Naravno, psi koji žive u ruralnim područjima ili slobodnoživući (feralni) psi nikada ne nauče nositi ogrlicu ili ormu, a „pristojno hodanje na ulici“ samo je nama ljudima jasan pojam. Dakle, treniramo pse da se prilagode našem ljudskom okruženju i potrebama.
Svaka životinja može učiti iz vlastitog iskustva ili je može podučavati druga životinja - u prirodi to je obično roditelj, a kod pasa to je majka kuja i vlasnik. Učenje je kod životinje posljedica promatranja, nakon kojeg slijede pokušaji i pogreške da se ponovi isto ponašanje (video gore). Na primjer, štene treba ostati uz mamu kuju otprilike 8-10 tjedana jer neka ponašanja mora naučiti promatranjem od nje. No, kuja to može naučiti štene samo ako ima ogovarajuće uvijete. U lošim uvjetima držanja, štene nema što učiti od majke kuje, npr. ako su uvijek zatvoreni u boksu neke nelegalne uzgajivačnice, ili žive u nekoj šupi bez pravog kontakta s ljudima.
Danas psiholozi razlikuju različite načine učenja:
Jednostavno neasocijativno učenje
- Habituacija – slabljenje reakcije organizma na ponavljani, a neštetni ili beznačajni podražaj; svrha: eliminirati nepotrebne odgovore
- Senzitizacija – pojačavanje reakcije organizma na neugodni podražaj ili ponavljani, a štetni podražaj (↔desenzitizacija)
Asocijativno učenje - Klasično ili Pavlovljevo kondicioniranje (uvjetovanje)
- Operantno ili instrumentalno kondicioniranje (uvjetovanje)
- Učenje promatranjem (učenje po modelu)
- Utisnuće (engl.imprinting)
- Uvid
Trening se uglavnom temelji na asocijativnim učenju, pri čemu pas povezuje svoje ponašanje s nagradom i/ili kaznom. No, maštovit trener znati će koristiti i druge metode, a ako imate više pasa u kući, moći ćete primijetiti kako uče promatranjem. Psi uče i promatranjem vlasnika!
Postoji još jedan pojam koji je važno objasniti, a to je „dresura“. Na Hrvatskom jezičnom portalu navodi se da je to „uvježbavanje životinja za cirkuske priredbe (ob. majmuni, psi, lavovi), za lov, policiju, za konjički sport itd.“, dok je "trening" „vježbanje radi stjecanja određenih sposobnosti“. Također, iz razgovora s nekim kolegama u široj regiji, došli smo do istog zaključka - da je stari način rada sa životinjama opravdano zvati dresurom, dok je moderni način rada točnije zvati treningom.
Moderni trening
Moderni trening temelji se na biheviorističkim istraživanjima i poznavanju biologije pasa. Možemo reći da postoji od vremena II. svjetskog rata, kada su trenirane neke životinje za ratne svrhe. U modernom treningu pse se nagrađuje za dobro, željeno ponašanje. Kako bi se to postiglo, trener treba razumijeti psa i osigurati uvjete u kojima će pas biti uspješan - zato da ga potom može nagraditi za uspjeh.
Trener koristi tri načina:
- „Hvatanje” ponašanja koje životinja samostalno izvodi
- Navođenje životinje u položaj ili na mjesto koje želi, uz nagrađivanje, bez dodira (engl.luring)
- Oblikovanje* ponašanja koje želimo postepeno, preko ponašanja koja nalikuju onome koje želimo, preko sve točnijeg do konačnog oblika ponašanja koje želimo
U modernom treningu pse se ne kažnjava fizički, dok se u dresuri pse fizički kontrolira i kažnjava (npr. koriste se davilice, električne ogrlice).
Tzv. „Korekcija“ je oblik kažnjavanja! Korekcija znači: kada pas pogriješi, fizički ga ispravim da radi kako treba.
Moderan način treninga mijenja ponašanjem time što mijenja motivaciju – pas nauči da mu se isplati biti dobar i poslušan. Svako fizičko kažnjavanje sprječava životinju da radi što želi, ali ne mijenja motivaciju.
Stari trening ili dresura temelji se na fizičkom ograničavanju psa da nešto učini, a to može biti fizička kazna (npr. udarac, "cukanje" na davilici) ili sprječavanje ponašanja zatvaranjem npr. u boks. Time se psa spriječi da nešto učini, ali se ne pokušava otkriti zbog čega to pas čini, što ga motivira.
Napominjem ovdje da nije problem da pas koji nema problem u ponašanju nauči ići u boks jer je to vlasniku praktično. Problem je ako je boks metoda za rješavanje problema npr. uništavanja po kući - pošto se time ne mijenja motivacija, nego se samo psa spriječi u tome.
Upravo tu zastarjelu metodologiju rada koristi poznati TV "šaptač psima" Cesar Millan, koji ima veliki utjecaj na široku javnost, iako su njegov rad i djelo kritizirali brojni etolozi, bihevioristi, treneri i veterinari. Pse koji se boje on naglo i silom uvodi u situacije straha, zbog čega životinje potiskuju strah i postaju poslušne dok se nalaze u stanju tzv. naučene bespomoćnosti. Te životinje postaju opasne jer će prije ili kasnije iskazati potisnute emocije. Time problem u ponašanju nije izliječen nego je prikriven, a može nastati i novi problem. U stvari to se stanje zove naučena bespomoćnost i vrijedi općenito i za ljude. Cesar se ne obazire na govor tijela pasa i zbog toga ga oni povremeno ugrizu.
Nažalost, motivacija za neko ponašanje kod psa može biti medicinske prirode, npr. ako ga nešto boli, ili ako ima poremećaj u ravnoteži hormona, pa će kažnjavanje psa samo pogoršati situaciju.
Također, prilično je okrutno, na primjer - kažnjavati psa koji skače na vlasnika: takav pas pozdravlja ljude na pseći način. Nama ljudima to smeta, pa je zbog toga potrebno naučiti psa da to ne čini (video ispod). Kažnjavanje psa koji od veselja skače na vas jednako je kao da vi nekome pružite ruku i kažete „dobar dan“, a ta druga osoba vam da pljusku. Kako biste se nakon toga osjećali? Dakle, kažnjavanje može izazvati ozbiljne emocionalne probleme kod psa i narušava odnos psa i vlasnika.
Moderni trening temelji se na nagrađivanju željenih ponašanja. Danas znamo da je učenje bolje i dugotrajnije ako je pas (ili bilo koja životinja uključujući ljude) opušten, ako ne osjeća strah. Zbog toga trening s pozitivnom poticanje (tzv. nagrađivanjem) omogućuje stjecanje znanja koje je dugotrajnije, dublje ukorijenjeno u svakog „učenika“, neovisno o tome imao li on dvije ili četiri noge, krila ili peraje.
Kazne u takvom treningu postoje, ali nisu fizički okrutne. Na primjer, kazna je kada vlasnik ignorira psa, ili kada se mačku pošprica vodom.
Trening temeljen na pozitivnom poticanju („nagradama“) povezuje se sa klikerom, te ga se naziva i kliker treningom, no zapravo on može biti s klikerom kao markerom ponašanja ili bez. Novija istraživanja pokazala su da se i uz riječ „bravo“ ili „dobar pas“ jednako uspješno može trenirati psa. Također, marker ponašanja (koje želimo da se ponavlja, koje nagrađujemo) nije nužno spravica kliker, već to može biti zviždaljka (koja se koristi za morske sisavce), bljesak svijetlosti iz lampice (za ribe), klik kemijske olovke (npr. za kuniće zato što im kliker može biti preglasan).
Moderni trening omogućuje učenje psa bez fizičkog kažnjavanja, pa treneri koji tako rade lakše uoče ako nešto nije u redu sa psom. Osim toga, pas treniran uz pozitivno poticanje neće biti traumatiziran čak i ako postoji neki drugi zdravstveni problem. Konačno, zbog pristupa u kome se radi bez sile (životinju ne vuče, ne gura, ne namješta u neki položaj - npr. ne stiska se pseća stražnjica zato da sjedne), metode modernog treninga primjerene su i za štence, i može se početi čim štene dođe u novi dom, ako ne i prije kod odgovornih uzgajivača (poput Amromeke iz Slovenije - ovo nije moja Joy nego njihova Alice, koju su sa 6 tjedana već počeli "klikati", pogledajte kako je medena, op.ur.)
Modernim treningom koji se temelji na pozitivnom poticanju pse se može sve naučiti! Kao metoda time se psa može naučiti osnove pristojnog kućnog odgoja (npr. da pas ne obavlja nuždu po kući), da ne skače po ljudima,… može se vježbati poslušnost i pseće sportske aktivnosti (agility, dog dancing, itd.), može se vježbati pse pomagače… ukratko: sve! Vrlo, vrlo rijetko potrebna je kazna, ali također primijenjena prema principima operantnog kondicioniranja. Važno je da kazna (korekcije) nisu temelj učenja kao što to danas još uvijek neki treneri/dreseri primjenjuju.
Moderan trening je siguran način rada za psa i čovjeka, te pomaže izgradnji kvalitetnog emocionalnog odnosa među nama.
Psi koji se boje svog vlasnika, mogu postati agresivni ili anksiozni, pa je trening temeljen na fizičkom kažnjavanju u korijenu brojnih problema u ponašanju pasa.
Zbog toga je osnovni savjet za vlasnike pasa sa problemima u ponašanju da započnu trening s pozitivnim poticanjem. Ukoliko vlasnik nema iskustva, tada treba potražiti pomoć trenera (instruktora) koji će ga podučiti kako se to radi. Međutim, važno je da vlasnik sam savlada osnove treninga s pozitivnim poticanjem i da sam može raditi sa svojim psom i kada trener nije prisutan, u raznim životnim situacijama u kojima se može naći sa svojom psom.
Trening kućnih ljubimaca doista je školica osnovnih riječi („naredbi“ ili signala) koje pas treba razumjeti da bi se mogao snalaziti u ljudskom društvu. Kod sportskih pasa trening dodatno uključuje i fizičku kondiciju koja je potrebna da pas nešto obavi (npr. agility).
Moje su kolege na portalu napisale što se pse uči u sklopu agilitija, dog dancinga, natjecanjima poslušnosti, itd. – sve se to temelji na modernim metodama treninga.
S druge strane, neki problemi u ponašanju kod pasa mogu biti ispravljeni samo na temelju učenja (treninga koji se temelji na pozitivnom poticanju), ali mogu sadržavati i probleme sa prehranom, bolesti, genetikom i epigentikom, zbog čega samo učenje nije uvijek dovoljno…
Ovdje možete čitati o tome što su zapravo problemi u ponašanju, kao i razlici između «šaptača», trenera i biheviorista/etologa
Napisala: Dr.sc.Irena Petak
Ako vam se sviđa ovaj tekst, slobodno ga podijelite na svojoj društvenoj mreži!
Važno:
Ovaj tekst nije zamjena za profesionalno savjetovanje o ponašanju psa. Ako vaš pas iskazuje agresivno ponašanje, Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite. kako bi napravila procjenu i napravila precizan program rada s vašim psom.
Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.