Imunoposredovani poliartritis u pasa (IMPA) – Dexterova priča
- font size decrease font size increase font size
Nedavno mi je pisala jedna čitateljica sa željom da objavimo nešto o imunoposredovanom poliartritisu kod pasa - tijekom dopisivanja dogovorile smo se da ona ispriča priču o svom psu, Dexteru i njegovoj borbi s ovom bolešću, a zatim ćemo zamoliti nekog veterinara da napiše generalno o tome kako se dijagnosticira i liječi - pa eto, rečeno-učinjeno. Nadajmo se da vam savjeti iz ovog teksta neće trebati, ali i da će možda pomoći nekome tko s tim već ima problema ali možda nisu još dijagnosticirani.
Rujana Jeger, urednica Pasjeg i robinja triju kuja
"Prije samo mjesec dana Dexterovi slatki batci topotali su stepenicama naše obiteljske kuće..
Dextera sam odlučila pričuvati na tjedan dana, između Božića i Nove godine 2009, dok smo još živjeli u Zagrebu. Cure iz udruge Šapica našle su ga kako luta Zaprešićem upaljene kože, bez dlake, težak nešto preko 3 kilograma, bolestan od parva i demodexa. U to ime, šaljivi veterinari nazvali su ga Demo-dex i preuzeli brigu o njemu. Iako sam se godinama smatrala ljubiteljicom velikih pasa, mali mješanac pinča u tih tjedan dana toliko me skuhao da mi više nije padalo na pamet da ga pustim iz ruku.
Fast-forward do 2024. - živimo u Londonu, Dexter sad ima šesnaest i dugu karijeru šefovanja svemu i svakome u svojoj okolini. Nedjeljno je jutro, primijećujem da nakon doručka nije skočio na krevet. U šetnji je sporiji, kunja čitav dan. U ponedjeljak ga moj partner podiže, a Dexter cvili i pokušava ga ugristi za lice.
Svakome tko je ikad imao psa ovo bi bio red flag: nešto ga jako jako boli.
Odlazimo veterinaru, sad već šepa na prednju lijevu nogu i reži kad ga se pokuša dići. Doktorica misli da je u pitanju napadaj artritisa i nada se da bi problem mogao nestati sam od sebe, a simptome ćemo trenirati gabapentinom.
U naredna 24 sata Dexter se jedva kreće i očigledno je u jakim bolovima.
Trčim veterinaru po Metacam, stanje se i dalje pogoršava.
Sad već oboje spavamo na podu dnevnog boravka, ja ga svakih nekoliko sati iznosim u vrt, sve sa jastukom na kojem leži, i pažljivo ga iskrenem da se pomokri.
Na Uskrsni ponedjeljak primjećujem da je sad i prednja šapica natekla, odlazimo na hitnu. Nalaz krvi pokazuje povišene leukocite, pitam znači li to da se radi o postojanju sistemske upale. Veterinar tvrdi da je u pitanju metastaza ili krvni ugrušak koji blokira protok krvi prema toj šapi, ali nije u stanju objasniti zašto problem mijenja žarište prelazeći sa jedne noge na drugu.
Prepisuje paracetamol, piše uputnicu za bolnicu i naplaćuje £700 (o stanju veterinarskog biznisa u Britaniji nekom drugom prilikom).
Sutradan pokušavam dogovoriti pregled i ustanovljavam da uputnica koju smo dobili nije za hitni prijem i da za prvi sljedeći termin za bolnički pregled moramo čekati četrnaest dana! Satima telefoniram, nazivam svaku službu koja mi pada na pamet. Lokalna ambulanta konačno nas poziva da dođemo na pregled neophodan da budemo hitno primljeni u veterinarsku bolnicu; i dalje spominju sve osim upale.
Zovem Uber Pets, vozač se pojavljuje i odbija primiti psa.
Iz dubina podsvijesti izvlačim prijetnje vječnom patnjom primjerene njegovoj religiji i popratnu argumentaciju pa nevoljko pristaje.
Stižemo u Queen Mother Hospital for Small Animals u Hertfordshireu, jednu od najvećih i najboljih veterinarskih bolnica u svijetu.
Nakon polusatne trijaže ljubazni veterinar, Argentinac Guido mi saopćava da se vjerojatno radi o imunološki posredovanom poliartritisu (IMPA) izazvanom reakcijom imunog sustava na upalni proces negdje drugdje u tijelu, što je i neobično jer bolest je tipična za veće i mlađe pse (Dexteru bi ovo sigurno laskalo).
Ostaje u bolnici.
Naredni dan rade se detaljne pretrage krvi i urina, rentgenska snimka kostiju, magnetska rezonanca kako bi se otklonila mogućnost da je bolest uzrokovana malignim tvorevinama i analiza sinovijalne tekućine iz zglobova.
Malo tijelo podnijelo je anesteziju koje smo se pribojavali, a inicijalna dijagnoza je potvrđena.
Dexter ostaje na bolničkoj njezi, a ja se upuštam u istraživanje. Shvaćam da se radi o autoimunoj bolest - zdravi imunološki sustav ima protuupalne kemijske okidače kao i prepoznaje i štiti vlastite stanice, osim u slučaju autoimunih bolesti kada su ti mehanizmi poremećeni pa organizam napada samog sebe. Tada imunološki sustav pokreće upalni odgovor šaljući leukocite k zglobovima što uzrokuje bol, oticanje i poteškoće pri hodanju.
Uz ovu, postoji još niz imunološki posredovanih bolesti čiji simptomi se razlikuju s obzirom na tkivo koje imuni sistem napada. Ono što im je zajedničko je dramatičan početak jer se simptomi pojave gotovo preko noći. Kod bolesti koje rezultiraju poremećajima krvne slike, kao što su autoimuna hemolitična anemija ili trombocitopenija, vlasnici često primijete modrice neobjašnjivog porijekla ili blijede desni. Kako nevolja voli društvo, ponekad pas oboli od nekoliko autoimunih poremećaja odjednom (Evansov sindrom).
Nakon sati provedenih proučavajući korisne forume i grupe za potporu, naučila sam da se radi o vrlo ozbiljnim bolestima koje zahtjevaju brzu reakciju i mogu se uspješno tretirati. Poremećaje krvi se kao hitna mjera tretira transfuzijama, a aktivnost autoimunog sustava se kontrolira velikim dozama steroida koje se kroz mjesece terapije postepeno smanjuje kako bi se umanjila mogućnost recidiva. Kako ovi lijekovi imaju opasne nuspojave, od gastrointestinalnih smetnji do gubitka mišićne mase, narušene funkcije jetre, kožnih problema, urinarnih i drugih infekcija… izgledno je da će biti potrebna i dodatna terapija. Sve će ovo zahtjevati puno ljubavi i strpljenja, ali tko je zaslužio ljubav i strpljenje, ako ne pas?
Elem, Dexter započinje terapiju steroidima koji će obuzdati autoimuni sistem, što znači da će čitavo to vrijeme biti imunokompromitiran. Terapija će trajati dugo i doza će se korigirati nakon krvnih testova kako bi se izbjegao recidiv.
Nije mi svejedno, čitam da su nuspojave lijekova teške i mnogobrojne. Nakon nekoliko dana apetit se vraća, a Dexter uz mali poguranac već može i ustati.
Odlazimo kući opremljeni naramkom antibiotika, steroida, pain killera… naredni pregled dogovoren je za dva tjedna.
Na početnoj visokoj dozi steroida Dexter pije za trojicu, apetit se ušestorostručio.
Zajedno slavimo pobjedu pozamašnom količinom grickalica, što će se pokazati kao loša ideja.
Nakon tjedan dana Dexter povraća i ima proljev. Prema hrani je sve izbirljiviji, a ja paničarim jer čitam da steroidi mogu ozbiljno oštetiti gastro-intestinalni trakt, dovesti do pojave čira i vrlo ozbiljnih problema. Moraju se davati uz hranu, a popis hrane koji Dexter prihvaća svakim danom se skraćuje. Vidim da je u bolovima, odlazimo veterinaru koji mu daje injekciju maropitanta.
Sutradan se stanje se ne popravlja, što god da stavi u usta on jednostavno ispljune. Paničarim i inzistiram na hitnom prijemu u bolnicu. Ovaj put će napraviti ultrazvuk i usporediti nalaze s prethodnima. Eritrociti su pali malo ispod granice, jetreni enzimi su poludjeli - doktori smatraju da Denamarin kao potpora neće štetiti, ali nisu naročito zabrinuti, smatraju da jetra i dalje dobro radi i da će se oporaviti kad terapija završi.
CRP - pokazatelj postojanja upale, jako se smanjio pa doktor odlučuje smanjiti dnevnu dozu steroida za četvrtinu kako bi ih Dexter lakše podnosio.
Nakon dva dana infuzije Dexter je opet kući. Male nožice, sada u zavojima da ne bi lizao rane koje je u bolovima napravio, ponovo trče.
Pušemo na hladno pa grickalice izbjegavamo, jedemo male porcije gastrointestinal hrane svakih sat-dva.
Njušimo se, grlimo, grickamo i radujemo, znajući da smo ionako svi na posuđenom vremenu i da je jedino što zasigurno imamo ovaj trenutak sada."
Napisala: Ivana Pavić, sociologinja po zvanju, IT inženjerka po zanimanju.
Prijateljica pasa, neprijateljica kapitalizma i patrijarhata. Rođena Splićanka, dugogodišnja Zagrepčanka, trenutno Londončanka, a sutra… tko zna.
Što kaže veterina(rka)?
Imunoposredovani poliartritis je abnormalni imuni odgovor tijela usmjeren na zglobove koji rezultira s boli, oticanjem u zglobovima i šepanjem.
Za poliartropatije je općenito karakteristična neutrofilna upala koja zahvaća više zglobova. Imunološki sustav u principu pokreće upalni odgovor šaljući leukocite u zglobove. Degenerativne artropatije očituju se mononuklearnom upalom sinovijalne tekućine (tekućine unutar zgloba).
Klinički znakovi koji najčešće prate ovo stanje:
· Šepanje
· ukočeno hodanje
· izbjegavanje šetnji
· oticanje zglobova
· u nekim slučajevima psi pokazuju i simptome sistemske bolesti
Dijagnoza imunoposredovanog poliartritisa se postavlja dvojako;
prvo se mora isključiti prisutnost svih uzroka koji mogu uzrokovati upalu zglobova, zatim se mora utvrditi je li bolje nakon tretmana kortikosteroidima.
Podjela poliartritisa se radi na temelju uzroka pa tako postoje:
1) Infektivni (septični, bakterijski) poliartritis
2) Primarni poliartritisi:
Neerozivni (Sistemski lupus erythematosus; Groznica Shar-Peia; idiopatski )
Erozivni (Reumatoidni artritis, hrtovi)
3) Sekundarni (reaktivni) poliartritis – nastupa kao sekundarno oboljenjeu odnosu na određeni 'udaljeni' imunogeni stimulus (nuspojave određenih lijekova, tumori, postvakcinalna reakcija)
Tipične karakteristike idiopatskog imunoposredovanog poliartritisa uključuju obuhvatne promjene na više zglobova uz nedostatak poboljšanja stanja nakon antibiotske terapije, što je izrazito bitno za distinkciju idiopatskog poliartritisa od infektivnog.
Isto tako, bitan pokazatelj je i povišena temperatura nepoznatog uzroka.
Kod septičnog (bakterijskog) artritisa često se javlja otečenost i bolnost u zglobu koji je prethodno bio podvrgnut operativnom zahvatu.
Najčešće je u pitanju jedan zglob (lakatni zglob, rameni zglob, kuk), a klinički znakovi koji upućuju na taj oblik su povišena tjelesna temperatura i bol ograničena na samo jedan zglob. Najčešći uzročnici infekcije koje u ovom slučaju treba isključiti su Borrelia burgdorferi, Anaplasma phagocytophylum, Rickettsia ricketsii i Erlichia canis, a prenose ih krpelji. Najlakši način za isključiti ili potvrditi prisutnost navedenih uzročnika jest antibiotsko liječenje Doksiciklinom koje bi unutar 72 h postiglo pozitivan rezultat i na taj način bi se potvrdilo postojanje uzročnika kojeg prenose krpelji.
Većina infekcija koje se nisu javile postoperativno, razviju se najčešće kao posljedica hematogenog širenja (širenja putem krvi).
Psi sa sistemskom infekcijom (bakterijski endokarditis, duboka pioderma, lišmanioza) mogu razviti sekundarni imunoposredovani poliartritis.
U takvim slučajevima, kultura sinovijalne tekućine je često negativna bez obzira na infektivnu etiologiju pa je vrlo bitno napraviti još i serološko testiranje, RTG, ehokardiografiju, UZV abdomena i RTG kostiju.
Reaktivni poliartritis koji se javlja sekundarno kao posljedica distalnog imunološkog stimulusa najčešće dođe do izražaja kada pas odbija hodati, a prethodno su prisutni samo klinički znakovi osnovne bolesti.
Ovaj tip poliartritisa se može razviti kod endokarditisa (upale srčanih zalistaka), pyometre (upale maternice), pankreatitisa (upale gušterače), prostatitisa (upale prostate), pyelonefritisa (upale bubrega) ili apscesa (gnojne rane) uzrokovanog stranim tijelom.
Izrazito je bitno psu sa poliartritisom napraviti detaljan klinički pregled, kompletnu krvnu sliku, biokemijske krvne pretrage, analizu urina RTG, UZV, serološke testove za endemske infektivne bolesti te ispitati povijest prethodno pepisivanih lijekova i na taj način potencijalno saznati 'skriveni' uzrok poliartritisa.
Najčešći lijekovi koji mogu uzrokovati razvoj poliartritisa su antibiotici (sulfonamidi,penicilini, cephalexin, lincomycin, erythromicin), ljudski albumin, phenobarbital i erythropoetin.
Klinički znakovi se obično razviju 5-20 dana nakon davanja lijeka i promjene koje se javljaju su sniženi trombociti, oralne i kožne lezije te hepatopatije (promjene nalaza jetre).
Neke su pasmine predisponirane, poput dobermana. Psi koji razviju reakciju na cjepivo najčešće se oporave kroz dan-dva bez kortikosteroidne terapije.
Poliartropatija kao paraneoplastični sindrom udaljenog tumora često je prisutna kod seminoma, karcinoma mliječnih žlijezda, karcinoma bubrega, tumora sertolijevih stanica i leiomyoma.
Česta manifestacija sistemskog lupusa eritematosusa upravo je poliartropatija koja se javlja uz proteinuriu, hemolitičku anemiju, trombocitopeniju i mukokutane oralne ulceracije.
Shar Pei groznica (sindrom otečenog skočnog zgloba) praćena je povišenom tjelesnom temperaturom koja u prosjeku traje 12 do 24 h, uz prisutni upalni proces u skočnom zglobu.
Bolest se javlja u prvih par godina života, a liječi se nesteroidnim protuupalnim lijekovima ili kortikosteroidima. Razlog zbog kojeg se bolest javlja baš kod Shar-Peija jest hijaluronska kiselina koja je u njihovoj koži prekomjerno eksprimirana u odnosu na druge pasmine.
Idiopatska IMPA se uzima u obzir tek nakon što su sve infektivne i degenerativne bolesti isključene. Bolest se najčešće dijagnosticira u dobi između 3 i 7 godina, jednakom mjerom kod ženki i mužjaka.
Osim ukočenog hodanja i otečenih zglobova, često je praćena anoreksijom, gubitkom tjelesne mase i limfadenopatijama. Najčešće zahvaćeni zglobovi su karpalni i tarzalni zglob.
Što se tiče dijagnostičkog testiranja u mladih pasa, vrlo je bitno napraviti distinkciju između idiopatske IMPE i panosteitisa palpiranjem dugih cjevastih kostiju (dubokom palpacijom izaziva se jaka bol u slučaju panosteitisa).
Askultacijom srca moguće je utvrditi šum na srcu što ide u prilog endokarditisu. Isto tako, bitno je napraviti kompletnu krvnu sliku, biokemijsku pretragu krvi, broj trombocita i urinoanalizu, zatim RTG zglobova i UZV abdomena.
Kod idiopatske IMPE u krvnim nalazima nalazimo neregenerativnu anemiju i leukocitozu. Niski broj trombocita može upućivat na infektivnu bolest uzročnikom kojeg prenose krpelji.
Artrocenteza je neophodna za dijagnozu upalnog procesa unutar zgloba. Bitno je uzeti uzorak iz 4 različita zgloba.
Erozivna IMPA istaknuta je prisutnošću subhondralne lize (propadanja) kostiju vidljive na RTG-u. Destrukcija ligamenata koji podržavaju zglob dovodi do nestabilnosti i luksacije samog zgloba.
U erozivnu IMPU spada reumatoidni artritis, rijetki poremećaj koji se očituje upalom i gubitkom zglobne hrskavice i deformacijom samog zgloba.
Većina pasa ima pozitivan reumatoidan faktor kod serološkog testiranja. Uzrok ove bolesti je nepoznat. Erozivne lezije vidljive su na RTG-u, a bolest se javlja u pasa sa 5 godina starosti.
Što se tiče terapije, IMPA se liječi kortikosteroidima, primjerice Prednisonom u dozi od 1-2 mg/kg svakih 24 sata. Visoke doze primjenjuju se do trenutka kada se klinički znakovi povuku ili smanje u velikoj mjeri. Nakon remisije, doza se smanjuje na pola. Bitno je istaknuti da je minimalna duljina terapije kortikosteroidima 4 mjeseca.
U 90 % slučajeva odgovor na imunosupresivnu terapiju dolazi vrlo brzo.
Nažalost, oko 10 % pasa ne uspije reagirati na terapiju već se stanje progresivno pogoršava. To u nekim slučajevima može dovesti do uginuća ili eutanazije zbog nemogućnosti dostatno efektivne terapije analgeticima.
Napisala: Helena Laković, dr.med.vet., Veterinarska ambulanta Bibino
VAŽNO!
Ovaj članak nije namijenjen dijagnostici, no ukoliko prepoznate navedene simptome na svom ljubimcu, svakako se hitno obratite veterinaru!
Imajte na umu da kvalitetna zaštita od krpelja smanjuje mogućnost ovakvih bolesti – zbog globalnog zatopljenja potrebno je pse štititi cijele godine, ne samo zbog krpelja već i zbog papatača koji prenose lišmaniju (više o tome ovdje)!
Rujana Jeger, urednica Pasjeg i robinja triju kuja
"Prije samo mjesec dana Dexterovi slatki batci topotali su stepenicama naše obiteljske kuće..
Dextera sam odlučila pričuvati na tjedan dana, između Božića i Nove godine 2009, dok smo još živjeli u Zagrebu. Cure iz udruge Šapica našle su ga kako luta Zaprešićem upaljene kože, bez dlake, težak nešto preko 3 kilograma, bolestan od parva i demodexa. U to ime, šaljivi veterinari nazvali su ga Demo-dex i preuzeli brigu o njemu. Iako sam se godinama smatrala ljubiteljicom velikih pasa, mali mješanac pinča u tih tjedan dana toliko me skuhao da mi više nije padalo na pamet da ga pustim iz ruku.
Fast-forward do 2024. - živimo u Londonu, Dexter sad ima šesnaest i dugu karijeru šefovanja svemu i svakome u svojoj okolini. Nedjeljno je jutro, primijećujem da nakon doručka nije skočio na krevet. U šetnji je sporiji, kunja čitav dan. U ponedjeljak ga moj partner podiže, a Dexter cvili i pokušava ga ugristi za lice.
Svakome tko je ikad imao psa ovo bi bio red flag: nešto ga jako jako boli.
Odlazimo veterinaru, sad već šepa na prednju lijevu nogu i reži kad ga se pokuša dići. Doktorica misli da je u pitanju napadaj artritisa i nada se da bi problem mogao nestati sam od sebe, a simptome ćemo trenirati gabapentinom.
U naredna 24 sata Dexter se jedva kreće i očigledno je u jakim bolovima.
Trčim veterinaru po Metacam, stanje se i dalje pogoršava.
Sad već oboje spavamo na podu dnevnog boravka, ja ga svakih nekoliko sati iznosim u vrt, sve sa jastukom na kojem leži, i pažljivo ga iskrenem da se pomokri.
Na Uskrsni ponedjeljak primjećujem da je sad i prednja šapica natekla, odlazimo na hitnu. Nalaz krvi pokazuje povišene leukocite, pitam znači li to da se radi o postojanju sistemske upale. Veterinar tvrdi da je u pitanju metastaza ili krvni ugrušak koji blokira protok krvi prema toj šapi, ali nije u stanju objasniti zašto problem mijenja žarište prelazeći sa jedne noge na drugu.
Prepisuje paracetamol, piše uputnicu za bolnicu i naplaćuje £700 (o stanju veterinarskog biznisa u Britaniji nekom drugom prilikom).
Sutradan pokušavam dogovoriti pregled i ustanovljavam da uputnica koju smo dobili nije za hitni prijem i da za prvi sljedeći termin za bolnički pregled moramo čekati četrnaest dana! Satima telefoniram, nazivam svaku službu koja mi pada na pamet. Lokalna ambulanta konačno nas poziva da dođemo na pregled neophodan da budemo hitno primljeni u veterinarsku bolnicu; i dalje spominju sve osim upale.
Zovem Uber Pets, vozač se pojavljuje i odbija primiti psa.
Iz dubina podsvijesti izvlačim prijetnje vječnom patnjom primjerene njegovoj religiji i popratnu argumentaciju pa nevoljko pristaje.
Stižemo u Queen Mother Hospital for Small Animals u Hertfordshireu, jednu od najvećih i najboljih veterinarskih bolnica u svijetu.
Nakon polusatne trijaže ljubazni veterinar, Argentinac Guido mi saopćava da se vjerojatno radi o imunološki posredovanom poliartritisu (IMPA) izazvanom reakcijom imunog sustava na upalni proces negdje drugdje u tijelu, što je i neobično jer bolest je tipična za veće i mlađe pse (Dexteru bi ovo sigurno laskalo).
Ostaje u bolnici.
Naredni dan rade se detaljne pretrage krvi i urina, rentgenska snimka kostiju, magnetska rezonanca kako bi se otklonila mogućnost da je bolest uzrokovana malignim tvorevinama i analiza sinovijalne tekućine iz zglobova.
Malo tijelo podnijelo je anesteziju koje smo se pribojavali, a inicijalna dijagnoza je potvrđena.
Dexter ostaje na bolničkoj njezi, a ja se upuštam u istraživanje. Shvaćam da se radi o autoimunoj bolest - zdravi imunološki sustav ima protuupalne kemijske okidače kao i prepoznaje i štiti vlastite stanice, osim u slučaju autoimunih bolesti kada su ti mehanizmi poremećeni pa organizam napada samog sebe. Tada imunološki sustav pokreće upalni odgovor šaljući leukocite k zglobovima što uzrokuje bol, oticanje i poteškoće pri hodanju.
Uz ovu, postoji još niz imunološki posredovanih bolesti čiji simptomi se razlikuju s obzirom na tkivo koje imuni sistem napada. Ono što im je zajedničko je dramatičan početak jer se simptomi pojave gotovo preko noći. Kod bolesti koje rezultiraju poremećajima krvne slike, kao što su autoimuna hemolitična anemija ili trombocitopenija, vlasnici često primijete modrice neobjašnjivog porijekla ili blijede desni. Kako nevolja voli društvo, ponekad pas oboli od nekoliko autoimunih poremećaja odjednom (Evansov sindrom).
Nakon sati provedenih proučavajući korisne forume i grupe za potporu, naučila sam da se radi o vrlo ozbiljnim bolestima koje zahtjevaju brzu reakciju i mogu se uspješno tretirati. Poremećaje krvi se kao hitna mjera tretira transfuzijama, a aktivnost autoimunog sustava se kontrolira velikim dozama steroida koje se kroz mjesece terapije postepeno smanjuje kako bi se umanjila mogućnost recidiva. Kako ovi lijekovi imaju opasne nuspojave, od gastrointestinalnih smetnji do gubitka mišićne mase, narušene funkcije jetre, kožnih problema, urinarnih i drugih infekcija… izgledno je da će biti potrebna i dodatna terapija. Sve će ovo zahtjevati puno ljubavi i strpljenja, ali tko je zaslužio ljubav i strpljenje, ako ne pas?
Elem, Dexter započinje terapiju steroidima koji će obuzdati autoimuni sistem, što znači da će čitavo to vrijeme biti imunokompromitiran. Terapija će trajati dugo i doza će se korigirati nakon krvnih testova kako bi se izbjegao recidiv.
Nije mi svejedno, čitam da su nuspojave lijekova teške i mnogobrojne. Nakon nekoliko dana apetit se vraća, a Dexter uz mali poguranac već može i ustati.
Odlazimo kući opremljeni naramkom antibiotika, steroida, pain killera… naredni pregled dogovoren je za dva tjedna.
Na početnoj visokoj dozi steroida Dexter pije za trojicu, apetit se ušestorostručio.
Zajedno slavimo pobjedu pozamašnom količinom grickalica, što će se pokazati kao loša ideja.
Nakon tjedan dana Dexter povraća i ima proljev. Prema hrani je sve izbirljiviji, a ja paničarim jer čitam da steroidi mogu ozbiljno oštetiti gastro-intestinalni trakt, dovesti do pojave čira i vrlo ozbiljnih problema. Moraju se davati uz hranu, a popis hrane koji Dexter prihvaća svakim danom se skraćuje. Vidim da je u bolovima, odlazimo veterinaru koji mu daje injekciju maropitanta.
Sutradan se stanje se ne popravlja, što god da stavi u usta on jednostavno ispljune. Paničarim i inzistiram na hitnom prijemu u bolnicu. Ovaj put će napraviti ultrazvuk i usporediti nalaze s prethodnima. Eritrociti su pali malo ispod granice, jetreni enzimi su poludjeli - doktori smatraju da Denamarin kao potpora neće štetiti, ali nisu naročito zabrinuti, smatraju da jetra i dalje dobro radi i da će se oporaviti kad terapija završi.
CRP - pokazatelj postojanja upale, jako se smanjio pa doktor odlučuje smanjiti dnevnu dozu steroida za četvrtinu kako bi ih Dexter lakše podnosio.
Nakon dva dana infuzije Dexter je opet kući. Male nožice, sada u zavojima da ne bi lizao rane koje je u bolovima napravio, ponovo trče.
Pušemo na hladno pa grickalice izbjegavamo, jedemo male porcije gastrointestinal hrane svakih sat-dva.
Njušimo se, grlimo, grickamo i radujemo, znajući da smo ionako svi na posuđenom vremenu i da je jedino što zasigurno imamo ovaj trenutak sada."
Napisala: Ivana Pavić, sociologinja po zvanju, IT inženjerka po zanimanju.
Prijateljica pasa, neprijateljica kapitalizma i patrijarhata. Rođena Splićanka, dugogodišnja Zagrepčanka, trenutno Londončanka, a sutra… tko zna.
Što kaže veterina(rka)?
Imunoposredovani poliartritis je abnormalni imuni odgovor tijela usmjeren na zglobove koji rezultira s boli, oticanjem u zglobovima i šepanjem.
Za poliartropatije je općenito karakteristična neutrofilna upala koja zahvaća više zglobova. Imunološki sustav u principu pokreće upalni odgovor šaljući leukocite u zglobove. Degenerativne artropatije očituju se mononuklearnom upalom sinovijalne tekućine (tekućine unutar zgloba).
Klinički znakovi koji najčešće prate ovo stanje:
· Šepanje
· ukočeno hodanje
· izbjegavanje šetnji
· oticanje zglobova
· u nekim slučajevima psi pokazuju i simptome sistemske bolesti
Dijagnoza imunoposredovanog poliartritisa se postavlja dvojako;
prvo se mora isključiti prisutnost svih uzroka koji mogu uzrokovati upalu zglobova, zatim se mora utvrditi je li bolje nakon tretmana kortikosteroidima.
Podjela poliartritisa se radi na temelju uzroka pa tako postoje:
1) Infektivni (septični, bakterijski) poliartritis
2) Primarni poliartritisi:
Neerozivni (Sistemski lupus erythematosus; Groznica Shar-Peia; idiopatski )
Erozivni (Reumatoidni artritis, hrtovi)
3) Sekundarni (reaktivni) poliartritis – nastupa kao sekundarno oboljenjeu odnosu na određeni 'udaljeni' imunogeni stimulus (nuspojave određenih lijekova, tumori, postvakcinalna reakcija)
Tipične karakteristike idiopatskog imunoposredovanog poliartritisa uključuju obuhvatne promjene na više zglobova uz nedostatak poboljšanja stanja nakon antibiotske terapije, što je izrazito bitno za distinkciju idiopatskog poliartritisa od infektivnog.
Isto tako, bitan pokazatelj je i povišena temperatura nepoznatog uzroka.
Kod septičnog (bakterijskog) artritisa često se javlja otečenost i bolnost u zglobu koji je prethodno bio podvrgnut operativnom zahvatu.
Najčešće je u pitanju jedan zglob (lakatni zglob, rameni zglob, kuk), a klinički znakovi koji upućuju na taj oblik su povišena tjelesna temperatura i bol ograničena na samo jedan zglob. Najčešći uzročnici infekcije koje u ovom slučaju treba isključiti su Borrelia burgdorferi, Anaplasma phagocytophylum, Rickettsia ricketsii i Erlichia canis, a prenose ih krpelji. Najlakši način za isključiti ili potvrditi prisutnost navedenih uzročnika jest antibiotsko liječenje Doksiciklinom koje bi unutar 72 h postiglo pozitivan rezultat i na taj način bi se potvrdilo postojanje uzročnika kojeg prenose krpelji.
Većina infekcija koje se nisu javile postoperativno, razviju se najčešće kao posljedica hematogenog širenja (širenja putem krvi).
Psi sa sistemskom infekcijom (bakterijski endokarditis, duboka pioderma, lišmanioza) mogu razviti sekundarni imunoposredovani poliartritis.
U takvim slučajevima, kultura sinovijalne tekućine je često negativna bez obzira na infektivnu etiologiju pa je vrlo bitno napraviti još i serološko testiranje, RTG, ehokardiografiju, UZV abdomena i RTG kostiju.
Reaktivni poliartritis koji se javlja sekundarno kao posljedica distalnog imunološkog stimulusa najčešće dođe do izražaja kada pas odbija hodati, a prethodno su prisutni samo klinički znakovi osnovne bolesti.
Ovaj tip poliartritisa se može razviti kod endokarditisa (upale srčanih zalistaka), pyometre (upale maternice), pankreatitisa (upale gušterače), prostatitisa (upale prostate), pyelonefritisa (upale bubrega) ili apscesa (gnojne rane) uzrokovanog stranim tijelom.
Izrazito je bitno psu sa poliartritisom napraviti detaljan klinički pregled, kompletnu krvnu sliku, biokemijske krvne pretrage, analizu urina RTG, UZV, serološke testove za endemske infektivne bolesti te ispitati povijest prethodno pepisivanih lijekova i na taj način potencijalno saznati 'skriveni' uzrok poliartritisa.
Najčešći lijekovi koji mogu uzrokovati razvoj poliartritisa su antibiotici (sulfonamidi,penicilini, cephalexin, lincomycin, erythromicin), ljudski albumin, phenobarbital i erythropoetin.
Klinički znakovi se obično razviju 5-20 dana nakon davanja lijeka i promjene koje se javljaju su sniženi trombociti, oralne i kožne lezije te hepatopatije (promjene nalaza jetre).
Neke su pasmine predisponirane, poput dobermana. Psi koji razviju reakciju na cjepivo najčešće se oporave kroz dan-dva bez kortikosteroidne terapije.
Poliartropatija kao paraneoplastični sindrom udaljenog tumora često je prisutna kod seminoma, karcinoma mliječnih žlijezda, karcinoma bubrega, tumora sertolijevih stanica i leiomyoma.
Česta manifestacija sistemskog lupusa eritematosusa upravo je poliartropatija koja se javlja uz proteinuriu, hemolitičku anemiju, trombocitopeniju i mukokutane oralne ulceracije.
Shar Pei groznica (sindrom otečenog skočnog zgloba) praćena je povišenom tjelesnom temperaturom koja u prosjeku traje 12 do 24 h, uz prisutni upalni proces u skočnom zglobu.
Bolest se javlja u prvih par godina života, a liječi se nesteroidnim protuupalnim lijekovima ili kortikosteroidima. Razlog zbog kojeg se bolest javlja baš kod Shar-Peija jest hijaluronska kiselina koja je u njihovoj koži prekomjerno eksprimirana u odnosu na druge pasmine.
Idiopatska IMPA se uzima u obzir tek nakon što su sve infektivne i degenerativne bolesti isključene. Bolest se najčešće dijagnosticira u dobi između 3 i 7 godina, jednakom mjerom kod ženki i mužjaka.
Osim ukočenog hodanja i otečenih zglobova, često je praćena anoreksijom, gubitkom tjelesne mase i limfadenopatijama. Najčešće zahvaćeni zglobovi su karpalni i tarzalni zglob.
Što se tiče dijagnostičkog testiranja u mladih pasa, vrlo je bitno napraviti distinkciju između idiopatske IMPE i panosteitisa palpiranjem dugih cjevastih kostiju (dubokom palpacijom izaziva se jaka bol u slučaju panosteitisa).
Askultacijom srca moguće je utvrditi šum na srcu što ide u prilog endokarditisu. Isto tako, bitno je napraviti kompletnu krvnu sliku, biokemijsku pretragu krvi, broj trombocita i urinoanalizu, zatim RTG zglobova i UZV abdomena.
Kod idiopatske IMPE u krvnim nalazima nalazimo neregenerativnu anemiju i leukocitozu. Niski broj trombocita može upućivat na infektivnu bolest uzročnikom kojeg prenose krpelji.
Artrocenteza je neophodna za dijagnozu upalnog procesa unutar zgloba. Bitno je uzeti uzorak iz 4 različita zgloba.
Erozivna IMPA istaknuta je prisutnošću subhondralne lize (propadanja) kostiju vidljive na RTG-u. Destrukcija ligamenata koji podržavaju zglob dovodi do nestabilnosti i luksacije samog zgloba.
U erozivnu IMPU spada reumatoidni artritis, rijetki poremećaj koji se očituje upalom i gubitkom zglobne hrskavice i deformacijom samog zgloba.
Većina pasa ima pozitivan reumatoidan faktor kod serološkog testiranja. Uzrok ove bolesti je nepoznat. Erozivne lezije vidljive su na RTG-u, a bolest se javlja u pasa sa 5 godina starosti.
Što se tiče terapije, IMPA se liječi kortikosteroidima, primjerice Prednisonom u dozi od 1-2 mg/kg svakih 24 sata. Visoke doze primjenjuju se do trenutka kada se klinički znakovi povuku ili smanje u velikoj mjeri. Nakon remisije, doza se smanjuje na pola. Bitno je istaknuti da je minimalna duljina terapije kortikosteroidima 4 mjeseca.
U 90 % slučajeva odgovor na imunosupresivnu terapiju dolazi vrlo brzo.
Nažalost, oko 10 % pasa ne uspije reagirati na terapiju već se stanje progresivno pogoršava. To u nekim slučajevima može dovesti do uginuća ili eutanazije zbog nemogućnosti dostatno efektivne terapije analgeticima.
Napisala: Helena Laković, dr.med.vet., Veterinarska ambulanta Bibino
VAŽNO!
Ovaj članak nije namijenjen dijagnostici, no ukoliko prepoznate navedene simptome na svom ljubimcu, svakako se hitno obratite veterinaru!
Imajte na umu da kvalitetna zaštita od krpelja smanjuje mogućnost ovakvih bolesti – zbog globalnog zatopljenja potrebno je pse štititi cijele godine, ne samo zbog krpelja već i zbog papatača koji prenose lišmaniju (više o tome ovdje)!