Priča o Renu ili zašto treba paziti pri kupovini psa....
- font size decrease font size increase font size
Napisala: Iva Madjerčić
Koliko ste puta čuli „ne trebam papire za psa jer nećemo na izložbe“? Priznajte! Više puta!
U svrhu ovog malog doprinosa u pokušaju objašnjavanja što i kako što se papira (rodovnice) za psa tiče podijelit ćemo ljude u tri skupine:
Ljudi koji znaju čemu služi rodovnica, ljudi koji misle da znaju čemu služi i oni koji pojma nemaju.
Ovdje ćemo probati objasniti kako stvari doista stoje.
Za nabavku psa postoje dva ispravna načina; jedan je udomiti napuštenu životinju i tako joj spasiti život te omogućiti spašavanje i neke nove napuštene njuške, a drugi je odgovorna kupnja psa od registriranog uzgajivača s rodovnicom Hrvatskog kinološkog saveza.
Cilj ovog teksta nije zašto ne postoji treća opcije (jer sve mimo ove dvije spada u, popularno zvani, štanceraj koji apsolutno ne treba podržavati), nego je cilj objasniti čemu služe papiri i zašto ponekad samo papir ne znači ništa.
Kada kupite psa od registriranog uzgajivača i za svog psa dobijete rodovnicu time ste zapravo dobili nekoliko stvari: znate da je uzgajivač registriran te samim time njegov uzgoj podliježe nekim pravilima, znate pretke svog psa (rodovnica je zapravo dokument koji garantira da su ti i ti preci doista predci vašeg psa), znate da su roditelji vašeg šteneta prošli uzgojne preglede (barem one obavezne) što znači da udovoljavaju standardu pasmine te da su pravi primjerci pasmine kojoj pripadaju.
Pitanje za milijun kuna (ok, možda za soma eura) je – je li to dovoljno?
Jasno i glasno – NE!
Kada kupujete štene sigurno ga kupujete s namjerom da što duže bude uz vas; da ga zdravlje što bolje služi te da veterinara vidite rjeđe nego tetku iz Njemačke.
S obzirom na to da na rodovniku, a bome ni štenetu na čelu ne piše boluju li mu roditelji od neke nasljedne bolesti, jasno je da sama rodovnica nije dovoljna.
HKS (Hrvatski kinološki savez), na žalost, prepisuje vrlo malo toga – npr. RTG snimke roditelja kukova i laktova za neke pasmine (s ciljem izbjegavanja displazije) no u isto vrijeme prihvaća i ocjene koje su blago rečeno katastrofa.
A sad ću vam ispričati priču…
Odrasla sam uz psa i nekako mi je postalo normalno imati psa. Negdje putem upoznala sam dečka koji nikada nije imao nikakvu životinju, čija majka se panično boji pasa, ali koji sam jako voli pse. Kako je on upoznao i zavolio moju tadašnju kujicu Gala poželio je psa. Odluka je pala na staforda. I tako je došao Ren.
Divaaaan karakter, za poželjet! Jasno, tu je prste svakako imala i Gala koja je bila prava maćeha. Osim karakterno, Ren je i fizički pravi predstavnik svoje pasmine.
Kada je navršio godinu dana govorila sam dečku kako bismo trebali otići poslikati kukove i laktove, čisto da znamo gdje smo jer mi se nekako podrazumijevalo da pas veće pasmine za 1. rođendan ide na RTG.
Naravno, ja sam samo pričala, a nitko me nije slušao. Godine su prolazile, a meni je nekako uvijek nešto s njegovim nogama bilo čudno.
Nisam mogla definirati što, ali nešto je. Godine su i dalje prolazile.
S negdje 4 godine imali smo nesretni slučaj gdje se Ren zabio glavu o glavu s jednom kujicom prilikom čega mu je pukao kutnjak skroz do korijena te je hitno trebao van. Tom prilikom dogovorili smo i kastraciju da iskoristimo anesteziju te sam konačno došla na svoje i dogovorila i RTG kukova i laktova dok je pas pod anestezijom.
Taj dan smo dobili dvije loše vijesti.
Jedna je da ima šum na srcu koji treba dalje istražiti, a druga je da ima artritis na svim zglobovima osim koljena.
Daljnjim istraživanjem dolazimo i do dijagnoze za srce.
Ren sada ima malo preko 6 godina. Već preko godine dana je na terapiji za srce i bit će na njoj do kraja života.
A artritis?
Ren sada ( a pazite, 6 godina nije star pas!) uz svu našu brigu, prirodne dodatke prehrani i sl.) teško hoda; zapravo, konstantno šepa, a hodanje ovisi o danu, vremenu, bolovima koje tog momenta trpi i slično. Ponekad mi se čini kako se samo vrtimo u krug: radi srce ne smije divljati niti raditi išta fizički zahtjevno, također se ne smije ni previše uzbuđivati. Radi artritisa je nužno da se kreće i održava mišiće, a svaki korak ga boli.
I tako se konstantno vrtimo u krug.
Ren se ne može sam popeti u auto, ne bi se smio penjati na krevete ('ajde to objasnite psu kojemu je srednje ime krevetar), ponekad nakon 10 minuta hoda treba pauzu i odmor. Zapravo proživljavamo ono što bismo trebali proživljavati onda kada Ren napuni 12, 13 i više godina. Mi to prolazimo sada.
Od njegove 4. godine su krenuli problemi. Skoro desetljeće prerano. Iako smo, kao i svaki normalan vlasnik pasa, spremni na sve, nedamo se i guramo kako znamo i umijemo zapravo je jako teško gledati psa kako se tako mlad muči, a da ne spominjemo koliko je to, osim fizički i psihički, i financijski zahtjevno.
Do sada smo probali sa hrpom prirodnih dodataka prehrani (svakako ih preporučam i za zdrave pse kao svojevrsna preventiva i potpora zdravlju); ulje lososa, kokosovo ulje, GAG prah, zlatna pasta od kurkume, CBD ulje, homeopatske tablete za artritis, mješavinu eteričnih ulja za masažu bolnih zglobova…
O hodanju veterinarima da ne govorim (samo ću reći da svaka 3 mjeseca radimo potpunu kontrolu srca).
Iskreno, i nemam baš neki osjećaj da smo puno napravili sa svime. Jasno, sve što radimo pomaže, ali Ren ima dva velika problema, niti jedan se ne može riješiti, možemo ih samo držati pod kontrolom, a osjećaj da ne možemo napraviti dovoljno je sveprisutan.
Svrha priče? Da su roditelji imali kakve zdravstvene testove ovo se možda ne bi dogodilo.
Detaljnije ćemo proučiti Renovu pasminu, Staforde. Skloni su displaziji kukova i laktova, hipotireozi, bolestima srca, ataksiji, PRA (progresivna atrofija mrežnice), također su skloni problemima s ligamentima te alergijama. Tu nije kraj popisu bolesti, ali ovo su najčešće.
Ako oba roditelja imaju testirane tj. pregledane kukove i laktove, srce, štitnjaču, test na ataksiju - puno je veća šansa da će štene takvih roditelja biti zdravo.
Naravno, bitno je i kako pas živi te da ima odgovarajuću brigu pogotovo u fazi rasta, ali zdravi roditelji (na oko zdrav pas nije nužno zdrav!) su dobar početak.
Pogodite koliko testova zahtjeva HKS, konkretno za Starofde? Traže snimku kukova, ali prihvaćaju i snimke s blažom do umjerenom displazijom.
Naravno, odgovoran uzgajivač, onaj kojemu je istinski stalo do očuvanja zdravlja pasmine neće gledati da 'zadovolji normu', nego će otići korak dalje; obaviti sve one zdravstvene testove koje može ovdje kod nas, ali mu neće biti teško poslati krv/slinu van Hrvatske na dodatna testiranja.
Kao što sam na početku rekla, poanta je da sama rodovnica nije dovoljna. Apsolutna svaka pasmina ima popis nasljednih bolesti, dulji ili kraći, kojima je sklona - a možete ga naći ovdje skupa sa preporučenim testovima.
Kako biste imali makar kakvu takvu garanciju da će vaše štene biti zdravo, poželjno je da roditelji imaju zdravstvene testove (i ovdje je nužno naglasiti da su sve dostupniji kod nas) na nasljedne bolesti. Jasno, štene od roditelja s nekoliko genetskih testiranja, slikanim kukovima i laktovima sigurno ne košta 500 kuna na Njuškalu. Iza svakog psa, odgovorno uzgojenog, stoje godine rada i truda; proučavanja pasmina, hrpe proputovanih kilometara što na izložbe, što na natjecanja za radne pse, što na parenja, a da ne kažem hrpe i hrpe uloženih novaca.
Ovim putem želim ukazati svima onima koji misle kako im papiri ne trebaju da razmisle dva puta. Udomite psa! Ili ga odgovorno kupite. Nemojte podržavati slučajna legla ljudi koji nisu u stanju paziti svoje pse, štancerska legla gdje kuje žive u groznim uvjetima, kote do iznemoglosti i gdje kupnjom psa zapravo oslobađate mjesto za još jednog na isti način proizvedenog, ali također nemojte podržati uzgajivače koji za zdravlje svojih pasa nisu napravili ništa jer nigdje ne piše da moraju.
Uz želju da vam psi žive što duže i budu što zdraviji,
Iva Madjerčić po struci je magistra poslovne matematike i financija, a radi kao nastavnik matematike u školi. Oduvijek je voljela pse te kako to prirodno biva čita svašta vezano za njih, a trudi se biti u toku i s novim istraživanjima i saznanjima. Hobi joj je pletenje pa tako u slobodno vrijeme izrađuje ogrlice i lajne za pse te narukvice za ljude. Osim što to doista voli raditi jer ispunjava potrebe svoje kreativne strane, nekako treba platiti i hranu za Kali (a kaže kako je ona vječito gladna) i sve igračke koje uništi (srednje ime joj je Destroyer). Ukoliko vas zanima kako izgleda njezina oprema za pse naći ćete njezinu stranicu na fejsu (www.facebook.com/boasdesign), na instragramu (@boasdesign) ili na mailu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..
Koliko ste puta čuli „ne trebam papire za psa jer nećemo na izložbe“? Priznajte! Više puta!
U svrhu ovog malog doprinosa u pokušaju objašnjavanja što i kako što se papira (rodovnice) za psa tiče podijelit ćemo ljude u tri skupine:
Ljudi koji znaju čemu služi rodovnica, ljudi koji misle da znaju čemu služi i oni koji pojma nemaju.
Ovdje ćemo probati objasniti kako stvari doista stoje.
Za nabavku psa postoje dva ispravna načina; jedan je udomiti napuštenu životinju i tako joj spasiti život te omogućiti spašavanje i neke nove napuštene njuške, a drugi je odgovorna kupnja psa od registriranog uzgajivača s rodovnicom Hrvatskog kinološkog saveza.
Cilj ovog teksta nije zašto ne postoji treća opcije (jer sve mimo ove dvije spada u, popularno zvani, štanceraj koji apsolutno ne treba podržavati), nego je cilj objasniti čemu služe papiri i zašto ponekad samo papir ne znači ništa.
Kada kupite psa od registriranog uzgajivača i za svog psa dobijete rodovnicu time ste zapravo dobili nekoliko stvari: znate da je uzgajivač registriran te samim time njegov uzgoj podliježe nekim pravilima, znate pretke svog psa (rodovnica je zapravo dokument koji garantira da su ti i ti preci doista predci vašeg psa), znate da su roditelji vašeg šteneta prošli uzgojne preglede (barem one obavezne) što znači da udovoljavaju standardu pasmine te da su pravi primjerci pasmine kojoj pripadaju.
Pitanje za milijun kuna (ok, možda za soma eura) je – je li to dovoljno?
Jasno i glasno – NE!
Kada kupujete štene sigurno ga kupujete s namjerom da što duže bude uz vas; da ga zdravlje što bolje služi te da veterinara vidite rjeđe nego tetku iz Njemačke.
S obzirom na to da na rodovniku, a bome ni štenetu na čelu ne piše boluju li mu roditelji od neke nasljedne bolesti, jasno je da sama rodovnica nije dovoljna.
HKS (Hrvatski kinološki savez), na žalost, prepisuje vrlo malo toga – npr. RTG snimke roditelja kukova i laktova za neke pasmine (s ciljem izbjegavanja displazije) no u isto vrijeme prihvaća i ocjene koje su blago rečeno katastrofa.
A sad ću vam ispričati priču…
Odrasla sam uz psa i nekako mi je postalo normalno imati psa. Negdje putem upoznala sam dečka koji nikada nije imao nikakvu životinju, čija majka se panično boji pasa, ali koji sam jako voli pse. Kako je on upoznao i zavolio moju tadašnju kujicu Gala poželio je psa. Odluka je pala na staforda. I tako je došao Ren.
Divaaaan karakter, za poželjet! Jasno, tu je prste svakako imala i Gala koja je bila prava maćeha. Osim karakterno, Ren je i fizički pravi predstavnik svoje pasmine.
Kada je navršio godinu dana govorila sam dečku kako bismo trebali otići poslikati kukove i laktove, čisto da znamo gdje smo jer mi se nekako podrazumijevalo da pas veće pasmine za 1. rođendan ide na RTG.
Naravno, ja sam samo pričala, a nitko me nije slušao. Godine su prolazile, a meni je nekako uvijek nešto s njegovim nogama bilo čudno.
Nisam mogla definirati što, ali nešto je. Godine su i dalje prolazile.
S negdje 4 godine imali smo nesretni slučaj gdje se Ren zabio glavu o glavu s jednom kujicom prilikom čega mu je pukao kutnjak skroz do korijena te je hitno trebao van. Tom prilikom dogovorili smo i kastraciju da iskoristimo anesteziju te sam konačno došla na svoje i dogovorila i RTG kukova i laktova dok je pas pod anestezijom.
Taj dan smo dobili dvije loše vijesti.
Jedna je da ima šum na srcu koji treba dalje istražiti, a druga je da ima artritis na svim zglobovima osim koljena.
Daljnjim istraživanjem dolazimo i do dijagnoze za srce.
Ren sada ima malo preko 6 godina. Već preko godine dana je na terapiji za srce i bit će na njoj do kraja života.
A artritis?
Ren sada ( a pazite, 6 godina nije star pas!) uz svu našu brigu, prirodne dodatke prehrani i sl.) teško hoda; zapravo, konstantno šepa, a hodanje ovisi o danu, vremenu, bolovima koje tog momenta trpi i slično. Ponekad mi se čini kako se samo vrtimo u krug: radi srce ne smije divljati niti raditi išta fizički zahtjevno, također se ne smije ni previše uzbuđivati. Radi artritisa je nužno da se kreće i održava mišiće, a svaki korak ga boli.
I tako se konstantno vrtimo u krug.
Ren se ne može sam popeti u auto, ne bi se smio penjati na krevete ('ajde to objasnite psu kojemu je srednje ime krevetar), ponekad nakon 10 minuta hoda treba pauzu i odmor. Zapravo proživljavamo ono što bismo trebali proživljavati onda kada Ren napuni 12, 13 i više godina. Mi to prolazimo sada.
Od njegove 4. godine su krenuli problemi. Skoro desetljeće prerano. Iako smo, kao i svaki normalan vlasnik pasa, spremni na sve, nedamo se i guramo kako znamo i umijemo zapravo je jako teško gledati psa kako se tako mlad muči, a da ne spominjemo koliko je to, osim fizički i psihički, i financijski zahtjevno.
Do sada smo probali sa hrpom prirodnih dodataka prehrani (svakako ih preporučam i za zdrave pse kao svojevrsna preventiva i potpora zdravlju); ulje lososa, kokosovo ulje, GAG prah, zlatna pasta od kurkume, CBD ulje, homeopatske tablete za artritis, mješavinu eteričnih ulja za masažu bolnih zglobova…
O hodanju veterinarima da ne govorim (samo ću reći da svaka 3 mjeseca radimo potpunu kontrolu srca).
Iskreno, i nemam baš neki osjećaj da smo puno napravili sa svime. Jasno, sve što radimo pomaže, ali Ren ima dva velika problema, niti jedan se ne može riješiti, možemo ih samo držati pod kontrolom, a osjećaj da ne možemo napraviti dovoljno je sveprisutan.
Svrha priče? Da su roditelji imali kakve zdravstvene testove ovo se možda ne bi dogodilo.
Detaljnije ćemo proučiti Renovu pasminu, Staforde. Skloni su displaziji kukova i laktova, hipotireozi, bolestima srca, ataksiji, PRA (progresivna atrofija mrežnice), također su skloni problemima s ligamentima te alergijama. Tu nije kraj popisu bolesti, ali ovo su najčešće.
Ako oba roditelja imaju testirane tj. pregledane kukove i laktove, srce, štitnjaču, test na ataksiju - puno je veća šansa da će štene takvih roditelja biti zdravo.
Naravno, bitno je i kako pas živi te da ima odgovarajuću brigu pogotovo u fazi rasta, ali zdravi roditelji (na oko zdrav pas nije nužno zdrav!) su dobar početak.
Pogodite koliko testova zahtjeva HKS, konkretno za Starofde? Traže snimku kukova, ali prihvaćaju i snimke s blažom do umjerenom displazijom.
Naravno, odgovoran uzgajivač, onaj kojemu je istinski stalo do očuvanja zdravlja pasmine neće gledati da 'zadovolji normu', nego će otići korak dalje; obaviti sve one zdravstvene testove koje može ovdje kod nas, ali mu neće biti teško poslati krv/slinu van Hrvatske na dodatna testiranja.
Kao što sam na početku rekla, poanta je da sama rodovnica nije dovoljna. Apsolutna svaka pasmina ima popis nasljednih bolesti, dulji ili kraći, kojima je sklona - a možete ga naći ovdje skupa sa preporučenim testovima.
Kako biste imali makar kakvu takvu garanciju da će vaše štene biti zdravo, poželjno je da roditelji imaju zdravstvene testove (i ovdje je nužno naglasiti da su sve dostupniji kod nas) na nasljedne bolesti. Jasno, štene od roditelja s nekoliko genetskih testiranja, slikanim kukovima i laktovima sigurno ne košta 500 kuna na Njuškalu. Iza svakog psa, odgovorno uzgojenog, stoje godine rada i truda; proučavanja pasmina, hrpe proputovanih kilometara što na izložbe, što na natjecanja za radne pse, što na parenja, a da ne kažem hrpe i hrpe uloženih novaca.
Ovim putem želim ukazati svima onima koji misle kako im papiri ne trebaju da razmisle dva puta. Udomite psa! Ili ga odgovorno kupite. Nemojte podržavati slučajna legla ljudi koji nisu u stanju paziti svoje pse, štancerska legla gdje kuje žive u groznim uvjetima, kote do iznemoglosti i gdje kupnjom psa zapravo oslobađate mjesto za još jednog na isti način proizvedenog, ali također nemojte podržati uzgajivače koji za zdravlje svojih pasa nisu napravili ništa jer nigdje ne piše da moraju.
Uz želju da vam psi žive što duže i budu što zdraviji,
Iva Madjerčić po struci je magistra poslovne matematike i financija, a radi kao nastavnik matematike u školi. Oduvijek je voljela pse te kako to prirodno biva čita svašta vezano za njih, a trudi se biti u toku i s novim istraživanjima i saznanjima. Hobi joj je pletenje pa tako u slobodno vrijeme izrađuje ogrlice i lajne za pse te narukvice za ljude. Osim što to doista voli raditi jer ispunjava potrebe svoje kreativne strane, nekako treba platiti i hranu za Kali (a kaže kako je ona vječito gladna) i sve igračke koje uništi (srednje ime joj je Destroyer). Ukoliko vas zanima kako izgleda njezina oprema za pse naći ćete njezinu stranicu na fejsu (www.facebook.com/boasdesign), na instragramu (@boasdesign) ili na mailu Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite..