Bessova priča - kako smo otkrili Cushing
- font size decrease font size increase font size
Napisala: Bruna Brkić, vlasnica/skrbnica/njegovateljica gospodina Bessa (koji pozire na naslonu) i gospodina Brooksa (izvaljenog na sjedalu)
Svi koji su ikada imali stafforda vjerojatno mogu potvrditi kako su njihova veličina i snaga obrnuto proporcionalne sa hrabrošću. U ovih 10 godina suživota sa svojim Bessom nebrojeno puta sam ostala zatečena njegovim podvojenim karakterom.
S jedne strane je to pas koji je na drugom stupnju dresure odbio desetminutno odležavanje jer je pao snijeg i gospodinu je bilo hladno. Nabavila sam deku i blago u Gospodinu preminula od srama kad sam shvatila da od svih pasa samo on i toy pudla odbijaju ležati u snijegu.
Također se, jednom prilikom, s neba pa u rebra - počeo tresti kao da će svake sekunde uginuti. Paralizirala sam se od straha. Moja sestra mu je pregledala šape i pronašla maleni bodljikavi čičak u jednoj. Kad ga je izvadila veselo je uskočio u auto kao da se ništa nije dogodilo.
S druge strane je u par navrata pokazao nevjerovatnu sposobnost da nanjuši opasnost, obrani ljude i napravi gotovo herojska djela: Jednom nas je prilikom doslovno lavežom i pokazivanjem na vrata natjerao da provjerimo što se događe u hodniku i time spasio život susjedi...
Zbog Bessovog povemenog drama queen ponašanja, kada sam prije dvije godine, u poprilično stresnom razdoblju svog života, prvi put primijetila lagano drhturenje pri izdahu dok je posve mirno spavao, nisam tome pridavala previše pažnje. Naime, on se boji grmljavine, petardi, vatrometa… no bilo mi je čudno što se to događa u trenucima kad djeluje mirno i sneno, a ja ne čujem ništa što bi ga eventualno prepalo. Jeo je i pio normalno, rado se igrao i ništa drugo nije ukazivalo na bilo kakvo ozbiljno stanje.
Gotovo 6 mjeseci nakon toga, po prvi put se nekoliko sati tresao bez prestanka. Pokušala sam googlanjem shvatiti simptome, kako bih se psihički pripremila za već ugovoreni odlazak veterinaru. Dr. Google je ponudio dvije opcije; dijabetes i epilepsija. Otišla sam spremna i smirena jer se obje bolesti mogu liječiti. Pošto je šećer bio u granicama normale, a on nije imao drugih simptoma, dobili smo prijedlog da počne piti mikro doze antiepileptika. Nekako intuitivno, nisam mu nikada dala niti jednu tabletu. I dalje je jedini simptom bio povremeno drhturenje bez ikakvih meni uočljivih razloga.
Vrijeme je prolazilo i počela sam zamjećivati da su mu neki dijelovi repa prekriveni suhom dlakom koju je nervozno lizao. Veterinari su otkrili gljivice koje su se poprilično raširile po tijelu. Ništa čudno. Kratkodlaki psi često imaju problema s kožom. Mjesecima sam ga špricala sprejevima protiv gljivica bez ikakvog rezultata. Na nekim mjestima sada već otpala sva dlaka. Uz sprej smo zatim dobili oralnu terapiju za gljivice.
Sve sam to povezivala s njegovim stresom zbog svog prekida s bivšim dečkom, boravka na dvije adrese, a samim time i velikoj promjeni u njegovom životu.
Zatim sam polako počela primjećivati da sve češće pije i piški. Povremeno je drhturio u snu. Naravno, puno jače kad bi začuo grmljavinu ili vatromet. Stanje se ubrzo počelo pretvarati u pravu agoniju. Pio je toliko da me njegovo mahnito ispijanje vode budilo noću, a kada bismo izašli van, čak i nakon par sati - on bi piškio kao da je trpio pola dana. Parametri u mokraći nisu ukazivali na upalu pa sam bila zbunjena. Veterinarka je razmišljala o nekoliko dijagnoza: poremećaju hormona nadbubrežne žlijezde koje samo malo treba „pogurati“ hormonskom terapijom, mogućnosti da ima Chushing ili Addison (no za te testove bih ga trebala ostavili 8 sati u ambulanti, a osim visoke cijene, uključivali bi i učestalo vađenje krvi što je za njega uvijek velika drama...), a najmanje vjerojatan je bio tumor nadbubrežne žlijezde.
Meni se prva opcija činila najlogičnijom, jer je pas je i dalje bio veseo, igrao se i jeo sve što mu je dospjelo pod njušku (jednom zgodom uključujući i voštane svijeće). Nikako mu nisam željela nabijati dodatni stres ostavljanjem u ambulanti i repetitivnim vađenjem krvi, pa smo se u dogovoru s veterinarkom odlučili na Minirin, hormonske tablete koje zgušnjavaju mokraću. Njegova je već mjesecima bila blijeda i izgledala je kao da sve što popije odmah samo popiški. Kroz nekoliko dana je djelovalo kao da su te skupe tablete pomogle i on je opet izdržavao noć bez piškenja. Nešto manje je i pio pa sam nakratko bila umirena.
Tjedan dana prije Nove godine primjetila sam da se sve odjednom - vratilo na staro. Kao da su tablete naprasno prestale djelovati. Samoinicijativno sam povećala dozu s četvrt na pola jer mi je rečeno da je ovo što dobiva ionako mikro doza. No stanje se nimalo nije popravilo.
U svoju obranu moram reći da je moj strah oko života i zdravlja mojih pasa toliki da me paralizira, oduzimajući mi svaku moć racionalnog razmišljanja. Nisam imala snage doći i reći veterinarima datablete ne djeluju, da pas pije i mokri abnormalno, da se gljivice šire i da je bezdlakih područja sve više, a on se trese u situacijama nevezanim sa strahom od vatrometa ili grmljavine. Toliki je bio moj strah od loših vijesti. Nisam željela čuti dijagnozu koja bi značila da je moj 5 godina mlađi stafford ozbiljnije bolestan od petnaestogodišnjeg labradora.
Bess i Brooks, nerazdvojni kompići
Na staru godinu su petarde u našem kvartu počeli bacati već od rane zore. Nazvala sam jednu veterinarku koja već dugo nije radila u struci i prema njezinoj preporuci dala mu 2 Normabela (što je bilo premalo i prekasno za psa njegove kilaže).
Općenito mi je djelovao sve mršavije bio je usredotočeniji na pijenje i piškenje umjesto na igru, trbuh mu je rastao, a koža se počela borati. Shvatila sam da se nešto ozbiljno događa i odlučila da ću na prvi radni dan poduzeti sve da otkrijem dijagnozu. Te noći doživio je potpuni kolaps, piškio je po stanu i tresao se bez prestanka. Kad su se petarde i vatrometi donekle primirili, izvela sam ga van, gdje je doslovno piškio svaki 5 sekundi, gotovo bez prestanka. Došli smo na hitan prijem gdje mu je veterinar poslušao srce i ustanovio da ga izuzetno slabo čuje u odnosu na pasminu. Napravili smo RTG i pronašli vodu oko srca. Tijelo mu je otkazivalo uslijed straha. Dobio je tablete za srce i smirenje koje sam mu morala davati tijekom iduća tri dana. Objasnili su mi da se za novogodišnju noć ovakav pas treba pripremati tri dana ranije, tabletama za smirenje koje bi konačno zadnje večeri trebalo dati u maksimalnoj dozi od 1 mg po kilogramu tjelesne težine.
Kako se sve događalo na praznik, obavljene su pretrage povezane sa trenutnim stanjem i pošto je pas stabiliziran, pušteni smo doma.
Dva dana kasnije, na idućem pregledu, voda je nestala i piškenje se normaliziralo, odnosno vratilo na ono staro loše, svakih 5 h. Dobili smo uputu da nastavimo s Minirinom. Uštipnula sam ga za kožu i primjetila da se vrlo sporo vraća, što je značilo da je dehidriran.
Skupila sam muda i odvela ga njegovoj veterinarki koja je prema već jasnim simptomima rekla da mora na testiranje za Cushingovu bolest, poremećaj nabubrežne žlijezde koja uslijed bolesti luči ogromne količine kortizola, hormona stresa (o simptomima, uzrocima i terapiji Cushingove bolesti, više pročitajte ovdje).
Kada sam na internetu pronašla simptome, nije bilo dileme, imao je redom sve što je pisalo, uključujući prožrdljivost, što bi donekle moglo obrazložiti one voštanice koje je pojeo. Nisam čekala rezultate. Počela sam kopati za rješenjem. Pronašla sam hrpu informacija i obratila se veterinarima iz više područja.
Putem interneta sam saznala za ionsko srebro i njegovu upotrebu raspršivanjem na koži i dlaci ljubimaca kod prestanka rasta dlake zbog raznih uzroka.
Bivši dečko dovezao mi je pse dan prije nego što su došli rezultati testova, a to je bilo nekoliko dana nakon što sam zadnji put vidjela Bessa. Kopnio je na očigled. Od staffordskih mišića nije ostala ni sjena. Koža mu je bila dehidrirana i suha, dlake djelomično nije ni bilo. Našem veselom i hiperaktivnom psu, pažnja je sada odlazila isključivo na pijenje i mokrenje. Iz predostrožnosti sam navila alarm i počela ga šetati svakih 3 sata, uključujući i noću. Svaki put bi piškio po nekoliko minuta. Kad bih začula da pije vodu, iz nemoći sam počela vikati. Život nam se pretvorio u mučenje. Ljudi oko mene su mi bojažljivo predlagali eutanaziju. Upozoravali su me da ću se ja razboljeti njegujući njega.
Kada su stigli rezultati testova, naši predivni veterinari iz Hospi veta odlučili su se za terapiju Vetoryl kapsulama koje reguliraju rad nadbubrežne žlijezde.
Počeli smo s jednom kapsulom dnevno i situacija se kroz nekoliko dana popravila tako da sam alarm navijala svakih 5 sati. Uključila sam i alternativne terapije*, ali stvari su se mučno sporo razvijale, po principu dan-dva bolje, tri-četiri gore. Nazvala sam veterinare i molila da povećamo dozu lijeka, što je u težim slučajevima dopušteno. Prešli smo na dvije kapsule dnevno i bez piškenja je sada mogao izdržati 6-7 sati.
Uz sve to je napredovao toliko sporo, da sam povremeno gubila svaku nadu. Loše sam spavala očekujući da će tražiti van ili se nalijevati vodom.
Nakon nekoliko tjedana uzimanja Vetoryla i 4 alternativne energetske terapije uz tradicionalni kineski lijek za Cushing, te sve pripravke koje smo pili po preporuci veterinarke - aromaterapeutkinje, došla je noć kada je izdržao 8 i pol sati bez izlaska. Par tjedana kasnije, mokraća je po prvi put poprimila žutu boju i ja sam se osjećala kao da sam osvojila Euro Jackpot.
Da mi je netko rekao da ću se veseliti psećoj pišaki, ne bih mu vjerovala!
Tri faze zarastanja repa koji je uz gubitak dlake često i krvario.
Sada su 3 mjeseca od dijagnoze. Na nekoć posve bezdlakim područjima se sada konačno naziru rezultati pranja, mazanja, špricanja i svih ostalih terapija. Mlada, nježna dlaka na njegovom repu je rezultat ogromnog truda i ljubavi. Sve te neprospavane noći, sav novac i moja borba su se konačno isplatili. Bess se veseli loptici, reži na pse koji mu se ne dopadaju (mali, veliki, bijeli, čupavi, kuje sa špangicama...). Mišići su se konačno vratili u formu. Nedavno je izdržao 9 sati između izlazaka, no još uvijek pijemo sve lijekove, pripravke i idemo na energetske tretmane.
Bess na terapiji kvantnom medicinom kod dr. Alme uz podršku "sestrične" Maše
Bessovu priču sam odlučila podijeliti u nadi da će vam pomoći u što ranijem prepoznavanju ove bolesti, a time spasiti život psima i dati nadu vlasnicima i onda kad se čini da situacija beznadna.
* Dr. Tanja Majcen je veterinarka koja se bavi aromaterapijom. Nakon detaljne anamneze dobili smo biljne pripravke - neke za hormone nadbubrežne žlijezde, a druge za sekundarne probleme poput onih s kožom i dlakom.
*Dr. Alma Marukić Ćalić mi je preporučila „kvantnu medicinu“ (pravac holističke medicine koji koristi znanja kvantne fizike, zapadne i istočne medicine i bioelektronike), tradicionalne kineske lijekove za Cushing, te zeolit.
O tome što je točno Cushingova bolest, kako se prepoznaje, dijagnosticira i liječi - pročitajte ovdje!
VAŽNO:
Ovaj tekst ne smije poslužiti umjesto valjane dijagnostike, a alternativna medicina spomenuta u tekstu ima smisla isključivo kao popratna terapija. Ne preuzimamo rizik za pogrešnu dijagnostiku ili liječenje vaših ljubimaca.
Svi koji su ikada imali stafforda vjerojatno mogu potvrditi kako su njihova veličina i snaga obrnuto proporcionalne sa hrabrošću. U ovih 10 godina suživota sa svojim Bessom nebrojeno puta sam ostala zatečena njegovim podvojenim karakterom.
S jedne strane je to pas koji je na drugom stupnju dresure odbio desetminutno odležavanje jer je pao snijeg i gospodinu je bilo hladno. Nabavila sam deku i blago u Gospodinu preminula od srama kad sam shvatila da od svih pasa samo on i toy pudla odbijaju ležati u snijegu.
Također se, jednom prilikom, s neba pa u rebra - počeo tresti kao da će svake sekunde uginuti. Paralizirala sam se od straha. Moja sestra mu je pregledala šape i pronašla maleni bodljikavi čičak u jednoj. Kad ga je izvadila veselo je uskočio u auto kao da se ništa nije dogodilo.
S druge strane je u par navrata pokazao nevjerovatnu sposobnost da nanjuši opasnost, obrani ljude i napravi gotovo herojska djela: Jednom nas je prilikom doslovno lavežom i pokazivanjem na vrata natjerao da provjerimo što se događe u hodniku i time spasio život susjedi...
Zbog Bessovog povemenog drama queen ponašanja, kada sam prije dvije godine, u poprilično stresnom razdoblju svog života, prvi put primijetila lagano drhturenje pri izdahu dok je posve mirno spavao, nisam tome pridavala previše pažnje. Naime, on se boji grmljavine, petardi, vatrometa… no bilo mi je čudno što se to događa u trenucima kad djeluje mirno i sneno, a ja ne čujem ništa što bi ga eventualno prepalo. Jeo je i pio normalno, rado se igrao i ništa drugo nije ukazivalo na bilo kakvo ozbiljno stanje.
Gotovo 6 mjeseci nakon toga, po prvi put se nekoliko sati tresao bez prestanka. Pokušala sam googlanjem shvatiti simptome, kako bih se psihički pripremila za već ugovoreni odlazak veterinaru. Dr. Google je ponudio dvije opcije; dijabetes i epilepsija. Otišla sam spremna i smirena jer se obje bolesti mogu liječiti. Pošto je šećer bio u granicama normale, a on nije imao drugih simptoma, dobili smo prijedlog da počne piti mikro doze antiepileptika. Nekako intuitivno, nisam mu nikada dala niti jednu tabletu. I dalje je jedini simptom bio povremeno drhturenje bez ikakvih meni uočljivih razloga.
Vrijeme je prolazilo i počela sam zamjećivati da su mu neki dijelovi repa prekriveni suhom dlakom koju je nervozno lizao. Veterinari su otkrili gljivice koje su se poprilično raširile po tijelu. Ništa čudno. Kratkodlaki psi često imaju problema s kožom. Mjesecima sam ga špricala sprejevima protiv gljivica bez ikakvog rezultata. Na nekim mjestima sada već otpala sva dlaka. Uz sprej smo zatim dobili oralnu terapiju za gljivice.
Sve sam to povezivala s njegovim stresom zbog svog prekida s bivšim dečkom, boravka na dvije adrese, a samim time i velikoj promjeni u njegovom životu.
Zatim sam polako počela primjećivati da sve češće pije i piški. Povremeno je drhturio u snu. Naravno, puno jače kad bi začuo grmljavinu ili vatromet. Stanje se ubrzo počelo pretvarati u pravu agoniju. Pio je toliko da me njegovo mahnito ispijanje vode budilo noću, a kada bismo izašli van, čak i nakon par sati - on bi piškio kao da je trpio pola dana. Parametri u mokraći nisu ukazivali na upalu pa sam bila zbunjena. Veterinarka je razmišljala o nekoliko dijagnoza: poremećaju hormona nadbubrežne žlijezde koje samo malo treba „pogurati“ hormonskom terapijom, mogućnosti da ima Chushing ili Addison (no za te testove bih ga trebala ostavili 8 sati u ambulanti, a osim visoke cijene, uključivali bi i učestalo vađenje krvi što je za njega uvijek velika drama...), a najmanje vjerojatan je bio tumor nadbubrežne žlijezde.
Meni se prva opcija činila najlogičnijom, jer je pas je i dalje bio veseo, igrao se i jeo sve što mu je dospjelo pod njušku (jednom zgodom uključujući i voštane svijeće). Nikako mu nisam željela nabijati dodatni stres ostavljanjem u ambulanti i repetitivnim vađenjem krvi, pa smo se u dogovoru s veterinarkom odlučili na Minirin, hormonske tablete koje zgušnjavaju mokraću. Njegova je već mjesecima bila blijeda i izgledala je kao da sve što popije odmah samo popiški. Kroz nekoliko dana je djelovalo kao da su te skupe tablete pomogle i on je opet izdržavao noć bez piškenja. Nešto manje je i pio pa sam nakratko bila umirena.
Tjedan dana prije Nove godine primjetila sam da se sve odjednom - vratilo na staro. Kao da su tablete naprasno prestale djelovati. Samoinicijativno sam povećala dozu s četvrt na pola jer mi je rečeno da je ovo što dobiva ionako mikro doza. No stanje se nimalo nije popravilo.
U svoju obranu moram reći da je moj strah oko života i zdravlja mojih pasa toliki da me paralizira, oduzimajući mi svaku moć racionalnog razmišljanja. Nisam imala snage doći i reći veterinarima datablete ne djeluju, da pas pije i mokri abnormalno, da se gljivice šire i da je bezdlakih područja sve više, a on se trese u situacijama nevezanim sa strahom od vatrometa ili grmljavine. Toliki je bio moj strah od loših vijesti. Nisam željela čuti dijagnozu koja bi značila da je moj 5 godina mlađi stafford ozbiljnije bolestan od petnaestogodišnjeg labradora.
Bess i Brooks, nerazdvojni kompići
Na staru godinu su petarde u našem kvartu počeli bacati već od rane zore. Nazvala sam jednu veterinarku koja već dugo nije radila u struci i prema njezinoj preporuci dala mu 2 Normabela (što je bilo premalo i prekasno za psa njegove kilaže).
Općenito mi je djelovao sve mršavije bio je usredotočeniji na pijenje i piškenje umjesto na igru, trbuh mu je rastao, a koža se počela borati. Shvatila sam da se nešto ozbiljno događa i odlučila da ću na prvi radni dan poduzeti sve da otkrijem dijagnozu. Te noći doživio je potpuni kolaps, piškio je po stanu i tresao se bez prestanka. Kad su se petarde i vatrometi donekle primirili, izvela sam ga van, gdje je doslovno piškio svaki 5 sekundi, gotovo bez prestanka. Došli smo na hitan prijem gdje mu je veterinar poslušao srce i ustanovio da ga izuzetno slabo čuje u odnosu na pasminu. Napravili smo RTG i pronašli vodu oko srca. Tijelo mu je otkazivalo uslijed straha. Dobio je tablete za srce i smirenje koje sam mu morala davati tijekom iduća tri dana. Objasnili su mi da se za novogodišnju noć ovakav pas treba pripremati tri dana ranije, tabletama za smirenje koje bi konačno zadnje večeri trebalo dati u maksimalnoj dozi od 1 mg po kilogramu tjelesne težine.
Kako se sve događalo na praznik, obavljene su pretrage povezane sa trenutnim stanjem i pošto je pas stabiliziran, pušteni smo doma.
Dva dana kasnije, na idućem pregledu, voda je nestala i piškenje se normaliziralo, odnosno vratilo na ono staro loše, svakih 5 h. Dobili smo uputu da nastavimo s Minirinom. Uštipnula sam ga za kožu i primjetila da se vrlo sporo vraća, što je značilo da je dehidriran.
Skupila sam muda i odvela ga njegovoj veterinarki koja je prema već jasnim simptomima rekla da mora na testiranje za Cushingovu bolest, poremećaj nabubrežne žlijezde koja uslijed bolesti luči ogromne količine kortizola, hormona stresa (o simptomima, uzrocima i terapiji Cushingove bolesti, više pročitajte ovdje).
Kada sam na internetu pronašla simptome, nije bilo dileme, imao je redom sve što je pisalo, uključujući prožrdljivost, što bi donekle moglo obrazložiti one voštanice koje je pojeo. Nisam čekala rezultate. Počela sam kopati za rješenjem. Pronašla sam hrpu informacija i obratila se veterinarima iz više područja.
Putem interneta sam saznala za ionsko srebro i njegovu upotrebu raspršivanjem na koži i dlaci ljubimaca kod prestanka rasta dlake zbog raznih uzroka.
Bivši dečko dovezao mi je pse dan prije nego što su došli rezultati testova, a to je bilo nekoliko dana nakon što sam zadnji put vidjela Bessa. Kopnio je na očigled. Od staffordskih mišića nije ostala ni sjena. Koža mu je bila dehidrirana i suha, dlake djelomično nije ni bilo. Našem veselom i hiperaktivnom psu, pažnja je sada odlazila isključivo na pijenje i mokrenje. Iz predostrožnosti sam navila alarm i počela ga šetati svakih 3 sata, uključujući i noću. Svaki put bi piškio po nekoliko minuta. Kad bih začula da pije vodu, iz nemoći sam počela vikati. Život nam se pretvorio u mučenje. Ljudi oko mene su mi bojažljivo predlagali eutanaziju. Upozoravali su me da ću se ja razboljeti njegujući njega.
Kada su stigli rezultati testova, naši predivni veterinari iz Hospi veta odlučili su se za terapiju Vetoryl kapsulama koje reguliraju rad nadbubrežne žlijezde.
Počeli smo s jednom kapsulom dnevno i situacija se kroz nekoliko dana popravila tako da sam alarm navijala svakih 5 sati. Uključila sam i alternativne terapije*, ali stvari su se mučno sporo razvijale, po principu dan-dva bolje, tri-četiri gore. Nazvala sam veterinare i molila da povećamo dozu lijeka, što je u težim slučajevima dopušteno. Prešli smo na dvije kapsule dnevno i bez piškenja je sada mogao izdržati 6-7 sati.
Uz sve to je napredovao toliko sporo, da sam povremeno gubila svaku nadu. Loše sam spavala očekujući da će tražiti van ili se nalijevati vodom.
Nakon nekoliko tjedana uzimanja Vetoryla i 4 alternativne energetske terapije uz tradicionalni kineski lijek za Cushing, te sve pripravke koje smo pili po preporuci veterinarke - aromaterapeutkinje, došla je noć kada je izdržao 8 i pol sati bez izlaska. Par tjedana kasnije, mokraća je po prvi put poprimila žutu boju i ja sam se osjećala kao da sam osvojila Euro Jackpot.
Da mi je netko rekao da ću se veseliti psećoj pišaki, ne bih mu vjerovala!
Tri faze zarastanja repa koji je uz gubitak dlake često i krvario.
Sada su 3 mjeseca od dijagnoze. Na nekoć posve bezdlakim područjima se sada konačno naziru rezultati pranja, mazanja, špricanja i svih ostalih terapija. Mlada, nježna dlaka na njegovom repu je rezultat ogromnog truda i ljubavi. Sve te neprospavane noći, sav novac i moja borba su se konačno isplatili. Bess se veseli loptici, reži na pse koji mu se ne dopadaju (mali, veliki, bijeli, čupavi, kuje sa špangicama...). Mišići su se konačno vratili u formu. Nedavno je izdržao 9 sati između izlazaka, no još uvijek pijemo sve lijekove, pripravke i idemo na energetske tretmane.
Bess na terapiji kvantnom medicinom kod dr. Alme uz podršku "sestrične" Maše
Bessovu priču sam odlučila podijeliti u nadi da će vam pomoći u što ranijem prepoznavanju ove bolesti, a time spasiti život psima i dati nadu vlasnicima i onda kad se čini da situacija beznadna.
* Dr. Tanja Majcen je veterinarka koja se bavi aromaterapijom. Nakon detaljne anamneze dobili smo biljne pripravke - neke za hormone nadbubrežne žlijezde, a druge za sekundarne probleme poput onih s kožom i dlakom.
*Dr. Alma Marukić Ćalić mi je preporučila „kvantnu medicinu“ (pravac holističke medicine koji koristi znanja kvantne fizike, zapadne i istočne medicine i bioelektronike), tradicionalne kineske lijekove za Cushing, te zeolit.
O tome što je točno Cushingova bolest, kako se prepoznaje, dijagnosticira i liječi - pročitajte ovdje!
VAŽNO:
Ovaj tekst ne smije poslužiti umjesto valjane dijagnostike, a alternativna medicina spomenuta u tekstu ima smisla isključivo kao popratna terapija. Ne preuzimamo rizik za pogrešnu dijagnostiku ili liječenje vaših ljubimaca.