U pukotini čuvarkuća - pjesma Zorana Kršula
- font size decrease font size increase font size
"Anđeo mi poklonio
čuvarkuću
Posvećen bit će bez pukotine
tvoj dom
Već imam čuvarkuću
kažem
Čuva me od unutrašnjeg
i vanjskog ... neprijatelja
(a ni on sam nije izvan mene)
Jutrom me pozdravlja
vau...vau...
samo se treba naviknuti
nosi elektronsku
sjenu
oko vrata...
nelokalan je... trenutan
i istodoban - raspada se (takoreći)
na apstraktnoj razini
sve su njegove praznine
dio istog...
singulariteta
nekako je sve kaotično
tu - kažem ...
gdje baš svaki djelić je cjelina
izaberi oblik
veli mi čuvarkuća
(životinju...ili što ?)
sve je među
zvijezdama
neću oblik
moram ga blokirati
da bih primio...
ono što stalno
primam-
Hvala još jednom
Anđele
čuvarkuću već imam
Jutrom me pozdravlja
vau...vau...
samo se treba naviknuti
nosi elektronsku
sjenu
oko vrata
nosi je...
kao zjapilo
ne treba mu pogonska
masa
ni reaktivna sila
nikakav prijenos
on mi kodira
fizički svijet
i štiti moje srce
tako dobro
da to niti ne primjećujem."
Pjesma iz knjige "Tehnika pukotine", (HDP, 2013.)
Zoran Kršul rođen je u Rijeci 1955.
Bavio se različitim poslovima - između ostalog, radio je kao nastavnik književnosti, lektor, automehaničar, recepcionar, brodograditelj, profesionalni ribar /škampar-kočar/ te kao profesionalni vojnik u gardijskoj brigadi. Od 2004. je u penziji. Član je DHK i HDP.
Objavio je jedanaest knjiga pjesama; Dodirnuti prstom, Zašto stoje konji, Kutija, Simultanka, Vrijeme koje ti je potrebno da skončaš, Jutarnja tjelovježba, Ubojite pjesme, Rov (nagrada Drago Gervais), Etimologija tame, Mogućnost točke i najnoviju - Tehnika pukotine.
Priredio prvo posthumno izdanje poezije Ivana Lončarića –Papića, Pjesma se po moru razlijeva.
Onaj gore čupavko je njegov čuvarkuća Byron (pasmine Bichon Havanese) koji čuva kuću u Selcima nedaleko Rijeke gdje Zoran (na slici dolje) sad živi i povremeno ribari za svoj gušt.
čuvarkuću
Posvećen bit će bez pukotine
tvoj dom
Već imam čuvarkuću
kažem
Čuva me od unutrašnjeg
i vanjskog ... neprijatelja
(a ni on sam nije izvan mene)
Jutrom me pozdravlja
vau...vau...
samo se treba naviknuti
nosi elektronsku
sjenu
oko vrata...
nelokalan je... trenutan
i istodoban - raspada se (takoreći)
na apstraktnoj razini
sve su njegove praznine
dio istog...
singulariteta
nekako je sve kaotično
tu - kažem ...
gdje baš svaki djelić je cjelina
izaberi oblik
veli mi čuvarkuća
(životinju...ili što ?)
sve je među
zvijezdama
neću oblik
moram ga blokirati
da bih primio...
ono što stalno
primam-
Hvala još jednom
Anđele
čuvarkuću već imam
Jutrom me pozdravlja
vau...vau...
samo se treba naviknuti
nosi elektronsku
sjenu
oko vrata
nosi je...
kao zjapilo
ne treba mu pogonska
masa
ni reaktivna sila
nikakav prijenos
on mi kodira
fizički svijet
i štiti moje srce
tako dobro
da to niti ne primjećujem."
Pjesma iz knjige "Tehnika pukotine", (HDP, 2013.)
Zoran Kršul rođen je u Rijeci 1955.
Bavio se različitim poslovima - između ostalog, radio je kao nastavnik književnosti, lektor, automehaničar, recepcionar, brodograditelj, profesionalni ribar /škampar-kočar/ te kao profesionalni vojnik u gardijskoj brigadi. Od 2004. je u penziji. Član je DHK i HDP.
Objavio je jedanaest knjiga pjesama; Dodirnuti prstom, Zašto stoje konji, Kutija, Simultanka, Vrijeme koje ti je potrebno da skončaš, Jutarnja tjelovježba, Ubojite pjesme, Rov (nagrada Drago Gervais), Etimologija tame, Mogućnost točke i najnoviju - Tehnika pukotine.
Priredio prvo posthumno izdanje poezije Ivana Lončarića –Papića, Pjesma se po moru razlijeva.
Onaj gore čupavko je njegov čuvarkuća Byron (pasmine Bichon Havanese) koji čuva kuću u Selcima nedaleko Rijeke gdje Zoran (na slici dolje) sad živi i povremeno ribari za svoj gušt.