Upoznavanje - nije to baš "sam tak"!
- font size decrease font size increase font size
Evo jednog kompleksnog odgovora na (samo naizgled) jednostavno pitanje - kako upoznati psa s drugim psom?
Nije mi ga postavila neka (jedna) konkretna osoba, ali je svakako pitanje koje najčešće čujem: "Da li se slažu?"
Da se ne slažu, ne bih ovako veselo šetala (ali put do ovog stanja nije bio lagan :))
S obzirom da šetam (kao što vidite) četiri psa, ti su komentari zbilja najčešći i - najviše otkrivaju. Najčešće se na prethodnu rečenicu već dovezuje: "I ja sam htjela/htio imati još jednog psa ali moj/a Bono/Cici/Mici je jako ljubomoran/na i ne voli nikoga!"
Naravno da ima pasa koji su ljubomorni, ima i onih koji ne vole druge pse - ja to razumijem, osobno nisam previše luda za drugim ljudima - ali najčešće se u stvari radi o krivom upoznavanju, koje može i poprilično loše završiti. Upoznavanje je u stvari presudan trenutak u životu pasa, baš kao i u životu ljudi. Najčešće zaključujemo na osnovu prvog dojma - koji je stoga izrazito važan trenutak koji ponekad odlučuje tko će nam biti prijatelj, tko ljubavnik a tko nam nikada više neće prići blizu.
Ista stvar je i sa psima.
Stoga sam odlučila podastrijeti svoje iskustvo oko pasjeg upoznavanja, zahvaljujući kojem imam složan mali čopor s nekoliko pridruženih članova, a svaki mi je pas karakterno posve različit, stoga sam poprilično toga iskusila, kako ugodnog, tako i neugodnog.
Ali neki dan se dogodilo nemoguće: Joy je dopustila Miki da uđe u dvorište bez riječi protesta! Dopustite da pojasnim, Joy, Mika i Miša su junakinje ove priče, sve odreda terijerke, odnosno mješanke terijera, sve curke u najboljim godinama, dvije kastrirane, jedna nije - ali karakterom su sve iste - terijeroteroristične!
Naime, nisu svi psi isti - Lizi mogu dovesti buljuk pasa doma - što uostalom i jesam - a ona će uglavnom možda malo gunđati i to je sve. Pixie je jako plaha i nju je najbolje upoznavati s drugim psima na otvorenom i bez uzice.
A Joy bi najradije da nitko ne prolazi našom ulicom, a pogotovo ne druge kuje, a pogotovo ne druge terijerke.
Međutim, svejedno bez problema šetam s mojim prijateljicama Jelenom i Zrinkom i njihovim terijermiksuljama Mišom i Mikom - čak nam smiju ući i u kuću, ali ne prije posebnih rituala upoznavanja/pozdravljanja koje bih preporučila svima i za sve pse, pošto dobrano smanjuju stres i komplikacije uzrokovane neprikladnim pozdravljanjem, odnosno upoznavanjem.
Najvažnije je znati da u stvari ne postoji jedan standardni protokol kod upoznavanja pasa - niti jedan sistem upoznavanja nije dobar za svaku situaciju i uvijek postoji rizik, ali mogu vam dati nekoliko generalnih pravila i tehnika koje mogu poprilično pomoći kako bi prvi susret između pasa protekao što bezbolnije....dakle:
Neka se upoznaju jedan po jedan.
Grupna upoznavanja mogu biti zastrašujuća, čak i za vrlo dobro socijalizirane pse - stoga kada vidite grupu od 3-4 psa poput moje, ako su svi na uzicama, nije najbolja ideja da pustite svog psa "da se pozdravi". Ako su svi psi pušteni sa uzice, najbolje će biti da se ne zaustavljate, već da prođete, odnosno da se dogovorite da hodate u istom smjeru, ali nemojte zastajati - psi se puno opuštenije osjećaju u kretanju. Ukoliko imate dogovoren susret pasa koji se još nisu sreli - možda razmatrate mogućnost udomljavanja drugog psa - najbolje će biti da to bude negdje vani.
Grupna upoznavanja mogu biti problematična
Dobro razmislite o lokaciji.
Najbolje je da to bude na neutralnom terenu, tako da niti jedan od njih nema dojam da mu drugi ulazi na teritorij. Čak i psi koji su se u životu bez problema družili na neutralnom terenu, kao Joy i Miša, mogu se pokefati kao njih dve neki dan u kvartovskom pet shopu. Nisam vidjela da je Jelena unutra, a Miša je bila pod stolom. Kada sam je ugledala, bilo je već kasno - ona i Joy su se uhvatile u koštac, a kad se dva omalena terijera šoraju, obično bude krvi - Miša je završila s piercingom uha i jedva smo ih razdvojile. Otada se redovno žele priklati na uzici (a da stvar bude gora, stanujemo u istoj ulici, oko koje se one nikako ne mogu dogovoriti baš kao ni oko pet shopa: "MOJ!MOJ!MOJ!MOJMOJMOJ!!!!" urlaju obje u sav glas), ali smo se neki dan srele u parku i nakon inicijalnog pokušaja ponovne šore, svaku smo sljedeću uspjele spriječiti skrećući im pažnju na nagradice i povremeno urlajući "NENNENENEENENENENENENENEMIŠANENENJOYNENENENE!"
Na kraju smo dva sata šetale s tri terijerke i 4 druga normalna psa bez incidenata i još putem srele 5-6-7 drugih pasa i nije bilo nikakvih frka, no ključna riječ je ovdje šetanje. Tada psi nemaju dojam da su prisiljeni biti u istom prostoru i mogu mirno ponjušiti pišalinu drugog psa bez da njuše tog istog psa ako im je to previše. U stanu to recimo ne bi ni mogli.
Također, ako vam baš mora netko doći sa svojim psom u stan (ili ući u automobil u kojem je vaš pas i slično) - najbolje bi bilo da mu krenete u susret - Zrinka i ja već preko godinu dana vikendom šetamo ukupno 6 pasa, ali ona u moju kuću sa svojom terijerkom Mikom nikada ne ulazi bez da se Mika i Joy prvo pozdrave van kuće i bez uzice.
Kada mi pošalje poruku da izađem, nađemo se na 5-10 m od ulaza, pustimo uzice na kojima su Joy i Mika da se vuku po podu, one naprave dva do tri kruga s njuškama jedna drugoj u riti, malo se nakostriješe, a zatim veselo uđu kod nas u dvorište gdje čekaju ostale (normalne) cure - njezina borderica Rava, moja labriverica Liza i mala mješanka Pixie.
S lijeva na desno: Rava, Joy, Pixie i Mika
Izbjegavajte mimoilaženje s drugim psima u haustorima, hodnicima, ulazima, ulaznim vratima od dvorišta i slično.
Psi koji imaju osjećaj da im je kretanje ograničeno (kao što su toga bolno svjesni na uzici), znaju agresivno reagirati u takvim prostorima - stoga se čak ni psi koji se dobro znaju ne bi smjeli pozdravljati na vratima. Neki dan nam je, dakle, uspjelo da Mika bezbolno i neprimjetno uđe tako što sam Joy bacila par keksića u dno dvorišta (Zrinka mi je poslala poruku da je u blizini) - kada je završila sa traženjem ugledala je Miku tek kada se ova već pozdravljala s ostatkom ekipe, pa se samo priključila općoj mahaoni repova i dupenjušenju.
Stojte na odstojanju.
Kao i skučeni prostori, tako i vaša blizina može izmijeniti mentalno stanje psa. Iz vlastitog iskustva, ako je susret upitnog karaktera s tendencijom na ne baš prijateljski ishod, moje približavanje će garantirati neprijateljski ishod.
No ako nastavim hodati i veselo pozovem pse praveći se da je sve baš eto divno i krasno i nitko se nije nakostriješio, a kamoli digao rep, ukočio leđa, zarozao brk i zlopogledno zurio, te svi drugi psi krenu za mnom, onda će i potencijalni štemer (pogodite tko!) krenuti za ekipom, jer mali (i veliki) rabijatikusi više vole znati da imaju pojačanje prije nego naprave sranje.
Dakle, ako se susret nije pretvorio u šoru, ali možda bi i mogao, vaše urgiranje će eskalirati situaciju. Radije razbijte tenziju veselim glasom i počnite se udaljavati. Ako ipak dođe do šore, tu ima par naputaka za razdvajanje pasa.
Hodajte, hodajte, hodajte
Hodajte, dakle, kako sam već spomenula, kao da vas mama čeka s toplim ručkom, a ako vam se čini da bi mogla izbiti frka, možete i potrčati veselo podvriskujući onim glasom koji čuvate za malu djecu, pse i tepanje voljenim osobama - jasno, ne prema psu, već u suprotnom smjeru. Tako ćete psu dati izgovor da se udalji iz situacije koja mu nije ugodna, nekada uz prorežano: "Sad moram ići, ali drugi put ću ti pokazati, šupčino!" - i sačuva svoj obraz.
Pokušajte novog psa učiniti malo manje novim.
Dakle, ukoliko se radi o situaciji tipa - udomljavanje ili kupovina (nadam se od odgovornog uzgajivača) novog psa - pokušajte pse učiniti jedne drugima malo manje novim tako što ćete, ukoliko imate prilike, prenijeti miris jednog psa drugome na sebi, zatim eventualno nekoliko se puta mimoići u šetnji, te upoznati na gore opisani način, prije nego vam padne na pamet novog psa naprosto - uvesti u stan.
Sklonite igračke i hranu.
Nakon naših vikend šetnji, obično dođemo k meni na kavu - no prije nego pustim Miku i Ravu u kuću (ili čak i prije šetnje), posklanjam sve igračke i umjetne kosti koje leže po dnevnom boravku. Moje kuje su u stanju istovremeno jesti iz iste posude ili gristi istu umjetnu kost, ali ne bi dopustile da neki drugi pas to pokuša. Stoga ne riskiramo čak ni nakon više od godinu dana redovnog druženja. Redovno druženje je također važno - zbog čestih putovanja moje prijateljice Jelene, Miša i Joy se nisu vidjele mjesecima, što je i uzrokovalo eskalaciju loših odnosa među njima dvjema - no već nakon nekoliko šetnji situacija se normalizirala.
Photo Ana Čavić
Mišina mama je Jack Russell terijerka a tata lokalni frajer
Budite primjer.
Ukoliko ste nervozni, izbjegavajte situacije koje bi mogle biti potencijalno neugodne. To vrijedi za sve u životu. Ja ponekad čak i ne povedem Susjeda (mog četvrtog pridruženog člana čopora) u šetnju kada nisam sasvim svoja. Radije ga prošetam posebno, pošto je on vrlo veliki entuzijastični mužjak, pomalo neposlušan i nekada mi se naprosto ne da povesti cijeli čopor pasa jer točno znam da postanu neposlušni kada osjete da sam slaba i živčana. Tada također izbjegavam društvo drugih pasa. I ljudi :)
Susjed Juno i Joy
No ukoliko se nađete u situaciji, nemojte zadržavati dah, nervozno podvikivati, nadvijati se nad pse ili vikati na njih ukoliko se ne događa ništa strašno već obično upoznavanje, jer ćete svoju nervozu prenijeti na njih. Duboko dišite i izbjegavajte nagle pokrete.
Ako ste u prilici, pustite psa s uzice (ili ju samo pustite iz ruke).
Naravno, ne pored jurećih automobila, i ne s psom za kojeg se pouzdano zna da je agresivan. Isto vrijedi i za flexi uzicu, jer svoju napetost prenosite i preko nje. Ukoliko se baš jako bojite - nemojte uopće upoznavati pse, konačno, nitko vas na to ne tjera.
Neka prvi susret bude kratak.
Par minuta je dovoljno. Ako se jedan drugome svide, bolje da ste ih prekinuli kada je bilo najzabavnije, tako će se jedna drugome veseliti. No ako je jednome od njih susret bio naporan, tako ćete spriječiti da mu se drugi popne na živce što bi moglo na kraju problematično završiti - pogotovo ako je jedan pas mlad i lud a drugi stariji i pomalo umoran. Nakon 2-3 kratka uspješna susreta moralo bi sve biti ok, osim ako ne bude neke "kosti/loptice/spoticanja" - koju ćete ionako paziti da uklonite unaprijed, zar ne?
Još jedan dobar način je paralelno šetanje na uzici s razmakom od nekoliko metara - to je uvijek bolje nego upoznavanje licem u lice na uzici. Također možete hodati na razmaku od nekoliko desetaka metara jedni iza drugih - tako će imati prilike jedan drugome onjušiti tragove te imati osjećaj da su tu po istom poslu....stoga se morate potruditi da i jedan i drugi imaju priliku onjušiti tuđu pišalinu - što sve nećemo raditi za pse....?
Paralelna šetnja je dobra ideja
Sve u svemu, bilo da uključujete novog psa u svoju obitelj, prohodali ste s nekim tko također ima psa, ili naprosto želite šetati s prijateljima koji imaju pse - ovih nekoliko naputaka će vam sigurno dobro poslužiti kako bi se "spoj na slijepo" pretvorio u početak predivnog prijateljstva:
Nije mi ga postavila neka (jedna) konkretna osoba, ali je svakako pitanje koje najčešće čujem: "Da li se slažu?"
Da se ne slažu, ne bih ovako veselo šetala (ali put do ovog stanja nije bio lagan :))
S obzirom da šetam (kao što vidite) četiri psa, ti su komentari zbilja najčešći i - najviše otkrivaju. Najčešće se na prethodnu rečenicu već dovezuje: "I ja sam htjela/htio imati još jednog psa ali moj/a Bono/Cici/Mici je jako ljubomoran/na i ne voli nikoga!"
Naravno da ima pasa koji su ljubomorni, ima i onih koji ne vole druge pse - ja to razumijem, osobno nisam previše luda za drugim ljudima - ali najčešće se u stvari radi o krivom upoznavanju, koje može i poprilično loše završiti. Upoznavanje je u stvari presudan trenutak u životu pasa, baš kao i u životu ljudi. Najčešće zaključujemo na osnovu prvog dojma - koji je stoga izrazito važan trenutak koji ponekad odlučuje tko će nam biti prijatelj, tko ljubavnik a tko nam nikada više neće prići blizu.
Ista stvar je i sa psima.
Stoga sam odlučila podastrijeti svoje iskustvo oko pasjeg upoznavanja, zahvaljujući kojem imam složan mali čopor s nekoliko pridruženih članova, a svaki mi je pas karakterno posve različit, stoga sam poprilično toga iskusila, kako ugodnog, tako i neugodnog.
Ali neki dan se dogodilo nemoguće: Joy je dopustila Miki da uđe u dvorište bez riječi protesta! Dopustite da pojasnim, Joy, Mika i Miša su junakinje ove priče, sve odreda terijerke, odnosno mješanke terijera, sve curke u najboljim godinama, dvije kastrirane, jedna nije - ali karakterom su sve iste - terijeroteroristične!
Naime, nisu svi psi isti - Lizi mogu dovesti buljuk pasa doma - što uostalom i jesam - a ona će uglavnom možda malo gunđati i to je sve. Pixie je jako plaha i nju je najbolje upoznavati s drugim psima na otvorenom i bez uzice.
A Joy bi najradije da nitko ne prolazi našom ulicom, a pogotovo ne druge kuje, a pogotovo ne druge terijerke.
Međutim, svejedno bez problema šetam s mojim prijateljicama Jelenom i Zrinkom i njihovim terijermiksuljama Mišom i Mikom - čak nam smiju ući i u kuću, ali ne prije posebnih rituala upoznavanja/pozdravljanja koje bih preporučila svima i za sve pse, pošto dobrano smanjuju stres i komplikacije uzrokovane neprikladnim pozdravljanjem, odnosno upoznavanjem.
Najvažnije je znati da u stvari ne postoji jedan standardni protokol kod upoznavanja pasa - niti jedan sistem upoznavanja nije dobar za svaku situaciju i uvijek postoji rizik, ali mogu vam dati nekoliko generalnih pravila i tehnika koje mogu poprilično pomoći kako bi prvi susret između pasa protekao što bezbolnije....dakle:
Neka se upoznaju jedan po jedan.
Grupna upoznavanja mogu biti zastrašujuća, čak i za vrlo dobro socijalizirane pse - stoga kada vidite grupu od 3-4 psa poput moje, ako su svi na uzicama, nije najbolja ideja da pustite svog psa "da se pozdravi". Ako su svi psi pušteni sa uzice, najbolje će biti da se ne zaustavljate, već da prođete, odnosno da se dogovorite da hodate u istom smjeru, ali nemojte zastajati - psi se puno opuštenije osjećaju u kretanju. Ukoliko imate dogovoren susret pasa koji se još nisu sreli - možda razmatrate mogućnost udomljavanja drugog psa - najbolje će biti da to bude negdje vani.
Grupna upoznavanja mogu biti problematična
Dobro razmislite o lokaciji.
Najbolje je da to bude na neutralnom terenu, tako da niti jedan od njih nema dojam da mu drugi ulazi na teritorij. Čak i psi koji su se u životu bez problema družili na neutralnom terenu, kao Joy i Miša, mogu se pokefati kao njih dve neki dan u kvartovskom pet shopu. Nisam vidjela da je Jelena unutra, a Miša je bila pod stolom. Kada sam je ugledala, bilo je već kasno - ona i Joy su se uhvatile u koštac, a kad se dva omalena terijera šoraju, obično bude krvi - Miša je završila s piercingom uha i jedva smo ih razdvojile. Otada se redovno žele priklati na uzici (a da stvar bude gora, stanujemo u istoj ulici, oko koje se one nikako ne mogu dogovoriti baš kao ni oko pet shopa: "MOJ!MOJ!MOJ!MOJMOJMOJ!!!!" urlaju obje u sav glas), ali smo se neki dan srele u parku i nakon inicijalnog pokušaja ponovne šore, svaku smo sljedeću uspjele spriječiti skrećući im pažnju na nagradice i povremeno urlajući "NENNENENEENENENENENENENEMIŠANENENJOYNENENENE!"
Na kraju smo dva sata šetale s tri terijerke i 4 druga normalna psa bez incidenata i još putem srele 5-6-7 drugih pasa i nije bilo nikakvih frka, no ključna riječ je ovdje šetanje. Tada psi nemaju dojam da su prisiljeni biti u istom prostoru i mogu mirno ponjušiti pišalinu drugog psa bez da njuše tog istog psa ako im je to previše. U stanu to recimo ne bi ni mogli.
Također, ako vam baš mora netko doći sa svojim psom u stan (ili ući u automobil u kojem je vaš pas i slično) - najbolje bi bilo da mu krenete u susret - Zrinka i ja već preko godinu dana vikendom šetamo ukupno 6 pasa, ali ona u moju kuću sa svojom terijerkom Mikom nikada ne ulazi bez da se Mika i Joy prvo pozdrave van kuće i bez uzice.
Kada mi pošalje poruku da izađem, nađemo se na 5-10 m od ulaza, pustimo uzice na kojima su Joy i Mika da se vuku po podu, one naprave dva do tri kruga s njuškama jedna drugoj u riti, malo se nakostriješe, a zatim veselo uđu kod nas u dvorište gdje čekaju ostale (normalne) cure - njezina borderica Rava, moja labriverica Liza i mala mješanka Pixie.
S lijeva na desno: Rava, Joy, Pixie i Mika
Izbjegavajte mimoilaženje s drugim psima u haustorima, hodnicima, ulazima, ulaznim vratima od dvorišta i slično.
Psi koji imaju osjećaj da im je kretanje ograničeno (kao što su toga bolno svjesni na uzici), znaju agresivno reagirati u takvim prostorima - stoga se čak ni psi koji se dobro znaju ne bi smjeli pozdravljati na vratima. Neki dan nam je, dakle, uspjelo da Mika bezbolno i neprimjetno uđe tako što sam Joy bacila par keksića u dno dvorišta (Zrinka mi je poslala poruku da je u blizini) - kada je završila sa traženjem ugledala je Miku tek kada se ova već pozdravljala s ostatkom ekipe, pa se samo priključila općoj mahaoni repova i dupenjušenju.
Stojte na odstojanju.
Kao i skučeni prostori, tako i vaša blizina može izmijeniti mentalno stanje psa. Iz vlastitog iskustva, ako je susret upitnog karaktera s tendencijom na ne baš prijateljski ishod, moje približavanje će garantirati neprijateljski ishod.
No ako nastavim hodati i veselo pozovem pse praveći se da je sve baš eto divno i krasno i nitko se nije nakostriješio, a kamoli digao rep, ukočio leđa, zarozao brk i zlopogledno zurio, te svi drugi psi krenu za mnom, onda će i potencijalni štemer (pogodite tko!) krenuti za ekipom, jer mali (i veliki) rabijatikusi više vole znati da imaju pojačanje prije nego naprave sranje.
Dakle, ako se susret nije pretvorio u šoru, ali možda bi i mogao, vaše urgiranje će eskalirati situaciju. Radije razbijte tenziju veselim glasom i počnite se udaljavati. Ako ipak dođe do šore, tu ima par naputaka za razdvajanje pasa.
Hodajte, hodajte, hodajte
Hodajte, dakle, kako sam već spomenula, kao da vas mama čeka s toplim ručkom, a ako vam se čini da bi mogla izbiti frka, možete i potrčati veselo podvriskujući onim glasom koji čuvate za malu djecu, pse i tepanje voljenim osobama - jasno, ne prema psu, već u suprotnom smjeru. Tako ćete psu dati izgovor da se udalji iz situacije koja mu nije ugodna, nekada uz prorežano: "Sad moram ići, ali drugi put ću ti pokazati, šupčino!" - i sačuva svoj obraz.
Pokušajte novog psa učiniti malo manje novim.
Dakle, ukoliko se radi o situaciji tipa - udomljavanje ili kupovina (nadam se od odgovornog uzgajivača) novog psa - pokušajte pse učiniti jedne drugima malo manje novim tako što ćete, ukoliko imate prilike, prenijeti miris jednog psa drugome na sebi, zatim eventualno nekoliko se puta mimoići u šetnji, te upoznati na gore opisani način, prije nego vam padne na pamet novog psa naprosto - uvesti u stan.
Sklonite igračke i hranu.
Nakon naših vikend šetnji, obično dođemo k meni na kavu - no prije nego pustim Miku i Ravu u kuću (ili čak i prije šetnje), posklanjam sve igračke i umjetne kosti koje leže po dnevnom boravku. Moje kuje su u stanju istovremeno jesti iz iste posude ili gristi istu umjetnu kost, ali ne bi dopustile da neki drugi pas to pokuša. Stoga ne riskiramo čak ni nakon više od godinu dana redovnog druženja. Redovno druženje je također važno - zbog čestih putovanja moje prijateljice Jelene, Miša i Joy se nisu vidjele mjesecima, što je i uzrokovalo eskalaciju loših odnosa među njima dvjema - no već nakon nekoliko šetnji situacija se normalizirala.
Photo Ana Čavić
Mišina mama je Jack Russell terijerka a tata lokalni frajer
Budite primjer.
Ukoliko ste nervozni, izbjegavajte situacije koje bi mogle biti potencijalno neugodne. To vrijedi za sve u životu. Ja ponekad čak i ne povedem Susjeda (mog četvrtog pridruženog člana čopora) u šetnju kada nisam sasvim svoja. Radije ga prošetam posebno, pošto je on vrlo veliki entuzijastični mužjak, pomalo neposlušan i nekada mi se naprosto ne da povesti cijeli čopor pasa jer točno znam da postanu neposlušni kada osjete da sam slaba i živčana. Tada također izbjegavam društvo drugih pasa. I ljudi :)
Susjed Juno i Joy
No ukoliko se nađete u situaciji, nemojte zadržavati dah, nervozno podvikivati, nadvijati se nad pse ili vikati na njih ukoliko se ne događa ništa strašno već obično upoznavanje, jer ćete svoju nervozu prenijeti na njih. Duboko dišite i izbjegavajte nagle pokrete.
Ako ste u prilici, pustite psa s uzice (ili ju samo pustite iz ruke).
Naravno, ne pored jurećih automobila, i ne s psom za kojeg se pouzdano zna da je agresivan. Isto vrijedi i za flexi uzicu, jer svoju napetost prenosite i preko nje. Ukoliko se baš jako bojite - nemojte uopće upoznavati pse, konačno, nitko vas na to ne tjera.
Neka prvi susret bude kratak.
Par minuta je dovoljno. Ako se jedan drugome svide, bolje da ste ih prekinuli kada je bilo najzabavnije, tako će se jedna drugome veseliti. No ako je jednome od njih susret bio naporan, tako ćete spriječiti da mu se drugi popne na živce što bi moglo na kraju problematično završiti - pogotovo ako je jedan pas mlad i lud a drugi stariji i pomalo umoran. Nakon 2-3 kratka uspješna susreta moralo bi sve biti ok, osim ako ne bude neke "kosti/loptice/spoticanja" - koju ćete ionako paziti da uklonite unaprijed, zar ne?
Još jedan dobar način je paralelno šetanje na uzici s razmakom od nekoliko metara - to je uvijek bolje nego upoznavanje licem u lice na uzici. Također možete hodati na razmaku od nekoliko desetaka metara jedni iza drugih - tako će imati prilike jedan drugome onjušiti tragove te imati osjećaj da su tu po istom poslu....stoga se morate potruditi da i jedan i drugi imaju priliku onjušiti tuđu pišalinu - što sve nećemo raditi za pse....?
Paralelna šetnja je dobra ideja
Sve u svemu, bilo da uključujete novog psa u svoju obitelj, prohodali ste s nekim tko također ima psa, ili naprosto želite šetati s prijateljima koji imaju pse - ovih nekoliko naputaka će vam sigurno dobro poslužiti kako bi se "spoj na slijepo" pretvorio u početak predivnog prijateljstva: