Pasmine po namjeni - goniči
- font size decrease font size increase font size
Tipičan gonič je relativno dugonog, visećih ušiju, kratke (rjeđe oštre) dlake, atletske građe i “melodioznog” glasa - drugim riječima, glasan i aktivan pas. Često je trobojan, uglavnom s bijelom osnovom i crnim i smeđim šarama. Ako su hrtovi sprinteri pasjeg svijeta, onda su goniči pravi maratonci! Njihova je građa tijela manje specijalizirana - nemaju tako dubok prsni koš kao hrtovi niti tako duge noge, ali su zato mišićavi i vrlo fleksibilni. U stvari, moglo bi se reći da upravo goniči imaju izvorni oblik prvih pasa (ne mislim na kratkonoge pasmine goniča) a vrlo vjerojatno je to zato što obnašaju možda i najstariju funkciju psa - lov.
Naravno da je kod goniča osim izdržljivosti najvažnija osobina i njegov ponos - njegov nos! Za goniča je najtipičnija poza njuška nisko pri tlu i kretanje u cik-cak liniji kako bi “šnjofkanjem” pokrio što veći teren.
Goniči prema FCI podjeli spadaju u sekciju VI - goniče i krvosljednike te srodne pasmine s podsekcijama:
1.1 Veliki goniči - kratkodlaki i dugodlaki, npr. Krvosljednik (slika dolje) - ovakvi psi love u manjim skupinama na uzici praćeni lovcima bez konja (engl. leash-hounds)
1.2 Srednji goniči - ravnodlaki i oštrodlaki, npr. Istarski kretkodlaki/oštrodlaki gonič (slika dolje) - ovakvi psi love u čoporu, bez uzice, praćeni lovcima na konjima (engl. horse-hounds)
1.3 Mali goniči - npr. Baset (slika dolje) - ovakvi psi love bez uzice, praćeni lovcem bez konja (engl. foot-hounds)
Lovačke pse se može klasificirati i prema metodi lova, a goniči se uglavnom mogu koristiti za sve ovdje navedene metode:
Skupni lov obavlja se najčešće na tzv. sitnu divljač (zečevi, fazani, kamenjarke, trčke, šljuke, divlje patke, vukovi, lisice), a od krupne divljači na divlje svinje; strijelja se samo određena vrsta divljači, sudjeluje veći broj lovaca.
Prigon je skupni lov u kojem se određeni broj »čelnih« lovaca postavi na jednome kraju lovišta u jedan red, svaki na svojem stalnom mjestu, na razmaku od 60 m. Sa suprotnoga kraja lovišta polazi odgovarajući broj goniča. Lovci pucaju, dok su goniči izvan dohvata hitaca. »Bočni« lovci zatvaraju prostor sa strane. Tako se love divokoze, divlje svinje, lisice, zečevi, fazani, trčke, kamenjarke, šljuke, divlje patke, rijetko medvjedi i divlje guske.
Pogon je lov pri kojem se lovci i pogoniči svrstaju u isti red, krećući se polagano i tiho naprijed, »dižući« divljač pred sobom. Tako se love zečevi, fazani, trčke i dr.
Kružni lov (hajka) vrsta je pogona, samo što se red lovaca (obično bez pasa) zatvara u krug i napreduje prema središtu.
Brakada je lov s psima goničima, koji slijede i gone divljač na neravnu terenu. Tim se načinom love medvjedi, divlje svinje, lisice, zečevi.
Par force je način lova u kojem lovci na konju, s čoporom pasa, love lisice ili jelene (slika dolje).
lustracija iz knjige Le Livre de Le Chasse (Knjiga o lovu) Gastona Phoebusa iz 1388.
E sad - za razumijevanje ove teme važno je znati da su u feudalno doba samo vlastelini smjeli imati lovačke pse i samo su njihovi psi smjeli hodati šumom - naime, kada je došlo do restrukturiranja vlasti i osnivanja novih kraljevina u Evropi nakon seobe naroda i pada Rimskog carstva, kraljevi su sebi uzeli ekskluzivno pravo lova u kraljevskim šumama - ne treba posebno naglasiti kako su ubrzo sve šume postale kraljevske.
Ipak, standardne uloge pasa u društvu su se nakon previranja u Evropi ubrzo povratile - ali najistaknutije mjesto su sada svakako zauzimali lovački psi među kojima se već raspoznaju tipovi, a ponegdje i imena za kasnije pasmine.
Ilustracija na kojoj vidimo različite tipove lovačkih pasa iz knjige Le Livre de Le Chasse Gastona Phoebusa iz 1388. - goniči se lako raspoznaju po položenim ušima
Lov je naime ne samo glavna zabava plemića, već se smatrao i izvrsnom tjelesnom pripremom za rat - za ilustraciju, Engleski kralj Henry I (11 st.) imao je 4 voditelja lova i nekoliko stotina lovačkih pasa.
Lov i lovački psi bili su tako nezamjenjiv dio života aristokracije pa je o toj temi nastalo više knjiga, a najpoznatija i možda najbolje očuvana je ona iz 1388. Gastona III Phoebusa, grofa od Foixa - ova je knjiga priručnik ne samo o lovu, već i o njezi, ishrani i brizi o lovačkim psima, pa tako saznajemo, između ostaloga . što je u današnjoj pomami za psećom hranom bez žitarica opet jedno iznenađenje - da su pse uglavnom hranili - kruhom (Panem pro canibus)!
Doduše, radilo se o raženom kruhu, specijalno pečenom u pekarnicama za pse - svaki bi pas tako ujutro dobio po 1 1/5 funte (3/4 kg) kruha namočenog u mlijeku, sirutki ili vodi s malo masti i/ili ovčetine, te 3/4 (ili malo manje od 1/2 kg) funte istoga navečer. Kujama koje su skotne ili doje preporučalo se dodati nešto mesa u hranu, a meso su u pravilu lovački psi dobijali nakon lova i to samo u doba sezone lova.
Smatralo se da ih prevelika količina mesa može učiniti nemirnima, što je možda i porijeklo zablude o tome kako psi koji jedu sirovo meso mogu postati agresivni.
Štenara, propisana strogim pravilnikom
Gaston Phoebus koji je i sam bio neustrašivi ratnik te veliki zaljubljenik u pse i lov nadalje piše o tome kako pse treba držati, kako treba izgledati štenara, kako psima treba mijenjati vodu (2x dnevno), stelju, svaki dan puštati ne samo zbog trčanja, nego i ispaše (čemu se danas poneki vlasnici čude, ali psima treba trava za probavu), te o svakoj tada poznatoj pojedinosti lova, tipovima lovine, zamki i mreža, lukova, kopalja, procesu lova itd.
Zanimljivo je da su u štenarama zapošljavali osoblje - dječake koji bi se školovali od svoje sedme godine i to čak 13 godina prije nego što bi mogli samostalno upravljati lovom i lovačkim psima.
Dečki su učili apsolutno sve i to tako što su spavali sa psima kako bi ih što bolje upoznali, naučili sva imena (a znalo je biti i do 1000 pasa) i karakter pojedinih pasa, spriječili eventualne svađe među njima, te kako bi promatrali njihov apetit ne bi li na vrijeme prepoznali neki poremećaj koji bi ukazivao na bolest.
Mladići su učili ne samo njegovati nego i liječiti pse
Osim stvari koje sam gore navela, morali su također naučiti sve o lovini, čitanju tragova kako bi znali na vrijeme koje pse upotrijebiti u kojoj fazi lova, a da o zapovijedima - varbalnim i neverbalnim, kojima je gospodar lova upravljamo psima da i ne pričamo - a ove su se razlikovale prema tipu lovačkih pasa te prema tipu lovine i vrsti lova (na konju, pješice, sa sokolom, itd.)
Lov na zečeve uz pomoć zamki
Taj posao nije bio bezopasan niti su posljedice greške bile bezazlene - ako bi dječak skrivio smrt nekog psa, mogao je završiti i kao rob-veslač na nekoj galiji, na primjer - čak i do godine dana. Lovački psi su velmožama bili tako važni, da bi pisar koji je pogriješio ime nekog psa u katalogu, bio kažnjen jednako kao i svećenik koji bi pogriješio kod imena nekog novorođenčeta u krsnom listu!
Kao što vidimo, dok su lovački psi živjeli gotovo jednako dobro kao i njihovi vlasnici, ostatak stanovništva bili su uglavnom kmetovi, zanatlije i nešto slobodnjaka koji su jedva krpali kraj s krajem - a nisu imali niti tu slobodu da drže pse bez ikakvih problema i ograničenja! Naime, držanje pasa običnom je puku bilo strogo ograničeno i morali su se pridržavati pravila prema kojima su današnja pravila o držanju tzv."opasnih pasmina" pravi mačji, odnosno - pasji kašalj.
Nisu smjeli držati nikakve "plemenite" lovačke pse, kako ne bi s njima išli u krivolov - seoski su psi morali biti vezani na lancu, pa nisu mogli braniti polja i usjeve od divljih svinja. Osim što su psi bili vezani na lancu, bili su redovito sakaćeni - u Engleskoj se riječ "cur" za psa koristi kao ostatak riječi "curtailed" - naime, "običnim" bi psima skraćivali repove kako bi se razlikovali od plemenitaških pasa, a također su ih sakatili bilo tako da bi im maljem smrvili tri prsta prednje šape kako ne bi mogli trčati, bilo tako da bi prerezali tetive zadnjih nogu ili bi im oko vrata vješali drveni blok koji bi ih spriječio da trče...
Ako bi se kod nekoga zatekao pas za kojeg bi bilo procijenjeno da može služiti za lov, bio bi ili oduzet ili čak ubijen - a ako je netko na selu imao "bespotrebnog psa", odnosno psa koji nije služio nekoj određenoj i dozvoljenoj svrsi, taj bi bio eliminiran, kako ne bi "ometao u lovu".
No vratimo se sada na temu lova uz pomoć goniča...
Dakle, Parforce i Brakada su stoljećima bili “sport kraljeva”, međutim u jednom je trenutku počelo ponestajati krupne divljači. Šume su se smanjile, oružje postajalo sve učinkovitije, društvo se promijenilo - nakon feudalnog društva u kojem je lov bio dopušten samo aristokraciji, sada su loviti mogli i drugi….u to vrijeme lov na lisice postaje “zadnji bastion” aristokratskog “sporta”, iako prije samo stoljeća do dva lisica nije bila lovina vrijedna naročite pažnje. Ovaj je način lova danas u većini zapadnog svijeta zabranjen ili se “ne prakticira”, pa čak niti u Velikoj Britaniji koja je bila pojam tog “sporta” (zabrana je donešena 2004., a stupila je na snagu 2005.)
Dakle, sada kada znate sve ovo gore o spima u feudalnom društvu, možda vas neće stoga začuditi broj pasmina goniča! Još kad se uzme u obzir da su prije šume i velika feudalna imanja pokrivala dobar dio teritorija neke države/kraljevstva i da je svaki veliki vlastelin (osim kralja) imao svoju štenaru i svoju populaciju lovačkih pasa koji su obično bili u određenom srodstvu - tako su se iz njih razvijali tipovi, a kasnije i pasmine. Kao što ćete iz popisa vidjeti, gotovo svaka država u Evropi ima barem jednu svoju pasminu goniča, a Francuska ih ima najviše zato što je u Francuskoj u 18.stoljeću bilo čak oko 300 takvih velikih vlastelinskih imanja koja su uzgajala vlastite goniče (i nisu bili premaštoviti što se tiče imena :) - tako da je pravo čudo kako ih na popisu nema i više. Možemo povući paralelu s Britanijom i njihovim terijerima kojih je isto tako jako puno pasmina preostalo, a koristili su se i u lovu na lisice i jazavce na selu, kao i za lov na štakore u selu i kasnije u gradovima, ali to je jedna druga tema (uskoro)....
Kao što vidite, ukupno nam je iz prošlih vremena ostalo sačuvano preko stotinu pasmina goniča - no kao i na drugim popisima u ovom poglavlju, sve te pasmine nisu nužno priznate od strane FCI, AKC ili KC. No ukoliko vas zanima povijest psa, izumrle i nepriznate pasmine će vam biti jednako zanimljive i vrijedne spomena.
AUSTRIJA
Österreichische Glatthaarige Bracke/Austrijski kratkodlaki gonič
Steirische Rauhhaarbracke/Štajerski oštrodlaki gonič
Tiroler Bracke/Tirolski gonič
Alpenländische Dachsbracke/Alpski Dachsbracke
Brandlbracke - (Vieräugl)
Štajerski oštrodlaki visokobrdski gonič
BELGIJA
Pas Svetog Huberta (slika)
BOSNA I HERCEGOVINA
Bosanski oštrodlaki gonič Barak
CRNA GORA
Crnogorski planinski gonič
DANSKA
Danski basset
ENGLESKA
English Foxhound/Engleski lisičar
Otterhound/Vidraš
English Staghound/Engleski pas za lov na jelena
Fell Hound
Harrier/Zečar
Limer
Talbot
West Country Harrier/Zapadnoengleski Harrier(zečar)
Southern Hound (old English Hound, Heavy Finder)
ESTONIJA
Gontchaja Estonskaja/Estonski gonič
Curland Hound
FINSKA
Suomenajokoira/Ajokoira/Finsk Stövare/Finski gonič
FRANCUSKA
Poitevin/Poatevenski gonič
Poitevin Chien courant de Haut-Poitou/Poatuški gonič
Billy
Chambray
Chien Français Tricolore/Francuski trobojni gonič
Chien Français Blanc et Noir/Francuski crno-bijeli gonič
Chien Français Blanc et Orange/Francuski bijelo-narančasti gonič
Grand Anglo-Français Tricolore/Veliki anglo-francuski trobojni gonič
Grand Anglo-Français Blanc et Noir/Veliki anglo-francuski crno-bijeli gonič
Grand Anglo-Français Blanc et Orange/Veliki anglo-francuski bijelo-narančasti gonič
Grand Anglo-Français de Moyenne Venerie, Blanc et Noir
Grand Anglo-Français de Moyenne Venerie,Blanc et Orange
Grand Anglo-Français de Moyenne Venerie,Tricolore
Anglo-Français de Petite Venerie, Blanc et Noir
Anglo-Français de Petite Venerie, Blanc et Orange
Anglo-Français de Petite Venerie, Tricolore
Grand Gascon-Saintongenois(Virelade)/Veliki Gaskonski Saintongeois
Petit Gascon-Saintongenois/Mali Gaskonski Saintongeois
Petit Bleu de Gascogne
Griffon Bleu de Gascogne (slika)
Petit Griffon Bleu de Gascogne
Petit Gascon Saintongeois/Mali Gaskonski Saintongeois
Veliki Griffon Vendeen
Mali Griffon Vendeen
Briquet Griffon Vendeen/Srednji Griffon Vendeen
Basset Artésien Normand/Arteško-Normandijski baset
Basset Bleu de Gascogne/Plavi Gaskonski baset
Basset Fauve de Bretagne/Smeđi Bretonski baset
Grand Fauve de Bretagne
Veliki Basset Griffon Vendeen
Mali Basset Griffon Vendéen
Anglo-Français de petite vénerie
Ariégeois
Beagle Harrier/Bigl zečar
Chien d´Artois
Porcelaine
Griffon Nivernais(Chien de Pays)
Chien Blanc du Roi/Kraljevski bijeli pas
Levesque
GRČKA
Ελληνικός Ιχνηλάτης/Hellenikos Ichnilatis/Helenski gonič
HRVATSKA
Istarski kratkodlaki gonič
Istarski oštrodlaki gonič
Posavski gonič
Dalmatinac (slika)
IRSKA
Kerry Beagle (Pocadan)
ITALIJA
Segugio Italiano/Talijanski kratkodlaki gonič
Segugio Italiano/Talijanski oštrodlaki gonič
JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA
Rhodesian Ridgeback/Rodezijski gonič (slika)
Hottentotski pas
KANADA
Tahltan bear dog (Indijanski pas za lov na medvjede)
LATVIJA
Latvijski gonič
LITVANIJA
Litvanski gonič
MAĐARSKA
Erdélyi Kopó/Transilvanijski gonič
Transilvanijski kratkonogi gonič
NJEMAČKA
Deutsche Bracke/Njemački gonič
Westfälische Dachsbracke/Westfalski Dachsbracke
Bayrischer Gebirgsschweisshund/Bavarski Planinski gonič
Hannover´scher Schweisshund/Hanoverski krvosljednik
NORVEŠKA
Dunker/Norveški gonič
Haldenstovare/Haldenov gonič
Hygenhund/Hygenov gonič
Dyrehund/Sivi Norveški pas za lov na jelene
Swart Norsk Alghund/Crni Norveški pas za lov na jelene
POLJSKA
Ogar Polski(Polski Ryan)/Poljski gonič
SAD
American Foxhound /američki lisičar
Black and Tan Coonhound / Američki palež-crni rakunski gonič (slika)
Coonhound/Gonič rakuna
SLOVAČKA
Slovenský Kopov/Slovački gonič
SRBIJA
Srpski trobojni gonič
Srpski gonič
ŠPANJOLSKA
Sabueso Espanol de Monte/Španjolski planinski gonič
Sabueso Español Letrero/Španjolski zečar
ŠVEDSKA
Hamiltonstövare/Hamiltonov gonič
Schillerstövare/Schillerov gonič
Smalandsstövare/Smĺlandski gonič
Drever/Švedski Dachbracke
Jämthund/Švedski pas za lov na jelene
ŠVICARSKA
Berner Laufhund/Berneški gonič
Bruno du Jura/Jurski gonič
Luzerner Laufhund/Lucernski gonič
Schwyzer Laufhund/Švicarski gonič
Niederlaufhund/Mali Berneški gonič
Petit courant du Jura/Mali Jurski gonič
Luzerner Niederlaufhund/Mali Lucernski gonič
Schwyzer Niederlaufhund/ Mali Švicarski gonič
VELIKA BRITANIJA
Basset
Beagle (slika)
Oštrodlaki Beagle
Pocket Beagle / Džepni beagle
Kibble Hound
WALES
Welsh Foxhound/Velški lisičar
Welsh Harrier/Velški zečar
Naravno da je kod goniča osim izdržljivosti najvažnija osobina i njegov ponos - njegov nos! Za goniča je najtipičnija poza njuška nisko pri tlu i kretanje u cik-cak liniji kako bi “šnjofkanjem” pokrio što veći teren.
Goniči prema FCI podjeli spadaju u sekciju VI - goniče i krvosljednike te srodne pasmine s podsekcijama:
1.1 Veliki goniči - kratkodlaki i dugodlaki, npr. Krvosljednik (slika dolje) - ovakvi psi love u manjim skupinama na uzici praćeni lovcima bez konja (engl. leash-hounds)
1.2 Srednji goniči - ravnodlaki i oštrodlaki, npr. Istarski kretkodlaki/oštrodlaki gonič (slika dolje) - ovakvi psi love u čoporu, bez uzice, praćeni lovcima na konjima (engl. horse-hounds)
1.3 Mali goniči - npr. Baset (slika dolje) - ovakvi psi love bez uzice, praćeni lovcem bez konja (engl. foot-hounds)
Lovačke pse se može klasificirati i prema metodi lova, a goniči se uglavnom mogu koristiti za sve ovdje navedene metode:
Skupni lov obavlja se najčešće na tzv. sitnu divljač (zečevi, fazani, kamenjarke, trčke, šljuke, divlje patke, vukovi, lisice), a od krupne divljači na divlje svinje; strijelja se samo određena vrsta divljači, sudjeluje veći broj lovaca.
Prigon je skupni lov u kojem se određeni broj »čelnih« lovaca postavi na jednome kraju lovišta u jedan red, svaki na svojem stalnom mjestu, na razmaku od 60 m. Sa suprotnoga kraja lovišta polazi odgovarajući broj goniča. Lovci pucaju, dok su goniči izvan dohvata hitaca. »Bočni« lovci zatvaraju prostor sa strane. Tako se love divokoze, divlje svinje, lisice, zečevi, fazani, trčke, kamenjarke, šljuke, divlje patke, rijetko medvjedi i divlje guske.
Pogon je lov pri kojem se lovci i pogoniči svrstaju u isti red, krećući se polagano i tiho naprijed, »dižući« divljač pred sobom. Tako se love zečevi, fazani, trčke i dr.
Kružni lov (hajka) vrsta je pogona, samo što se red lovaca (obično bez pasa) zatvara u krug i napreduje prema središtu.
Brakada je lov s psima goničima, koji slijede i gone divljač na neravnu terenu. Tim se načinom love medvjedi, divlje svinje, lisice, zečevi.
Par force je način lova u kojem lovci na konju, s čoporom pasa, love lisice ili jelene (slika dolje).
lustracija iz knjige Le Livre de Le Chasse (Knjiga o lovu) Gastona Phoebusa iz 1388.
E sad - za razumijevanje ove teme važno je znati da su u feudalno doba samo vlastelini smjeli imati lovačke pse i samo su njihovi psi smjeli hodati šumom - naime, kada je došlo do restrukturiranja vlasti i osnivanja novih kraljevina u Evropi nakon seobe naroda i pada Rimskog carstva, kraljevi su sebi uzeli ekskluzivno pravo lova u kraljevskim šumama - ne treba posebno naglasiti kako su ubrzo sve šume postale kraljevske.
Ipak, standardne uloge pasa u društvu su se nakon previranja u Evropi ubrzo povratile - ali najistaknutije mjesto su sada svakako zauzimali lovački psi među kojima se već raspoznaju tipovi, a ponegdje i imena za kasnije pasmine.
Ilustracija na kojoj vidimo različite tipove lovačkih pasa iz knjige Le Livre de Le Chasse Gastona Phoebusa iz 1388. - goniči se lako raspoznaju po položenim ušima
Lov je naime ne samo glavna zabava plemića, već se smatrao i izvrsnom tjelesnom pripremom za rat - za ilustraciju, Engleski kralj Henry I (11 st.) imao je 4 voditelja lova i nekoliko stotina lovačkih pasa.
Lov i lovački psi bili su tako nezamjenjiv dio života aristokracije pa je o toj temi nastalo više knjiga, a najpoznatija i možda najbolje očuvana je ona iz 1388. Gastona III Phoebusa, grofa od Foixa - ova je knjiga priručnik ne samo o lovu, već i o njezi, ishrani i brizi o lovačkim psima, pa tako saznajemo, između ostaloga . što je u današnjoj pomami za psećom hranom bez žitarica opet jedno iznenađenje - da su pse uglavnom hranili - kruhom (Panem pro canibus)!
Doduše, radilo se o raženom kruhu, specijalno pečenom u pekarnicama za pse - svaki bi pas tako ujutro dobio po 1 1/5 funte (3/4 kg) kruha namočenog u mlijeku, sirutki ili vodi s malo masti i/ili ovčetine, te 3/4 (ili malo manje od 1/2 kg) funte istoga navečer. Kujama koje su skotne ili doje preporučalo se dodati nešto mesa u hranu, a meso su u pravilu lovački psi dobijali nakon lova i to samo u doba sezone lova.
Smatralo se da ih prevelika količina mesa može učiniti nemirnima, što je možda i porijeklo zablude o tome kako psi koji jedu sirovo meso mogu postati agresivni.
Štenara, propisana strogim pravilnikom
Gaston Phoebus koji je i sam bio neustrašivi ratnik te veliki zaljubljenik u pse i lov nadalje piše o tome kako pse treba držati, kako treba izgledati štenara, kako psima treba mijenjati vodu (2x dnevno), stelju, svaki dan puštati ne samo zbog trčanja, nego i ispaše (čemu se danas poneki vlasnici čude, ali psima treba trava za probavu), te o svakoj tada poznatoj pojedinosti lova, tipovima lovine, zamki i mreža, lukova, kopalja, procesu lova itd.
Zanimljivo je da su u štenarama zapošljavali osoblje - dječake koji bi se školovali od svoje sedme godine i to čak 13 godina prije nego što bi mogli samostalno upravljati lovom i lovačkim psima.
Dečki su učili apsolutno sve i to tako što su spavali sa psima kako bi ih što bolje upoznali, naučili sva imena (a znalo je biti i do 1000 pasa) i karakter pojedinih pasa, spriječili eventualne svađe među njima, te kako bi promatrali njihov apetit ne bi li na vrijeme prepoznali neki poremećaj koji bi ukazivao na bolest.
Mladići su učili ne samo njegovati nego i liječiti pse
Osim stvari koje sam gore navela, morali su također naučiti sve o lovini, čitanju tragova kako bi znali na vrijeme koje pse upotrijebiti u kojoj fazi lova, a da o zapovijedima - varbalnim i neverbalnim, kojima je gospodar lova upravljamo psima da i ne pričamo - a ove su se razlikovale prema tipu lovačkih pasa te prema tipu lovine i vrsti lova (na konju, pješice, sa sokolom, itd.)
Lov na zečeve uz pomoć zamki
Taj posao nije bio bezopasan niti su posljedice greške bile bezazlene - ako bi dječak skrivio smrt nekog psa, mogao je završiti i kao rob-veslač na nekoj galiji, na primjer - čak i do godine dana. Lovački psi su velmožama bili tako važni, da bi pisar koji je pogriješio ime nekog psa u katalogu, bio kažnjen jednako kao i svećenik koji bi pogriješio kod imena nekog novorođenčeta u krsnom listu!
Kao što vidimo, dok su lovački psi živjeli gotovo jednako dobro kao i njihovi vlasnici, ostatak stanovništva bili su uglavnom kmetovi, zanatlije i nešto slobodnjaka koji su jedva krpali kraj s krajem - a nisu imali niti tu slobodu da drže pse bez ikakvih problema i ograničenja! Naime, držanje pasa običnom je puku bilo strogo ograničeno i morali su se pridržavati pravila prema kojima su današnja pravila o držanju tzv."opasnih pasmina" pravi mačji, odnosno - pasji kašalj.
Nisu smjeli držati nikakve "plemenite" lovačke pse, kako ne bi s njima išli u krivolov - seoski su psi morali biti vezani na lancu, pa nisu mogli braniti polja i usjeve od divljih svinja. Osim što su psi bili vezani na lancu, bili su redovito sakaćeni - u Engleskoj se riječ "cur" za psa koristi kao ostatak riječi "curtailed" - naime, "običnim" bi psima skraćivali repove kako bi se razlikovali od plemenitaških pasa, a također su ih sakatili bilo tako da bi im maljem smrvili tri prsta prednje šape kako ne bi mogli trčati, bilo tako da bi prerezali tetive zadnjih nogu ili bi im oko vrata vješali drveni blok koji bi ih spriječio da trče...
Ako bi se kod nekoga zatekao pas za kojeg bi bilo procijenjeno da može služiti za lov, bio bi ili oduzet ili čak ubijen - a ako je netko na selu imao "bespotrebnog psa", odnosno psa koji nije služio nekoj određenoj i dozvoljenoj svrsi, taj bi bio eliminiran, kako ne bi "ometao u lovu".
No vratimo se sada na temu lova uz pomoć goniča...
Dakle, Parforce i Brakada su stoljećima bili “sport kraljeva”, međutim u jednom je trenutku počelo ponestajati krupne divljači. Šume su se smanjile, oružje postajalo sve učinkovitije, društvo se promijenilo - nakon feudalnog društva u kojem je lov bio dopušten samo aristokraciji, sada su loviti mogli i drugi….u to vrijeme lov na lisice postaje “zadnji bastion” aristokratskog “sporta”, iako prije samo stoljeća do dva lisica nije bila lovina vrijedna naročite pažnje. Ovaj je način lova danas u većini zapadnog svijeta zabranjen ili se “ne prakticira”, pa čak niti u Velikoj Britaniji koja je bila pojam tog “sporta” (zabrana je donešena 2004., a stupila je na snagu 2005.)
Dakle, sada kada znate sve ovo gore o spima u feudalnom društvu, možda vas neće stoga začuditi broj pasmina goniča! Još kad se uzme u obzir da su prije šume i velika feudalna imanja pokrivala dobar dio teritorija neke države/kraljevstva i da je svaki veliki vlastelin (osim kralja) imao svoju štenaru i svoju populaciju lovačkih pasa koji su obično bili u određenom srodstvu - tako su se iz njih razvijali tipovi, a kasnije i pasmine. Kao što ćete iz popisa vidjeti, gotovo svaka država u Evropi ima barem jednu svoju pasminu goniča, a Francuska ih ima najviše zato što je u Francuskoj u 18.stoljeću bilo čak oko 300 takvih velikih vlastelinskih imanja koja su uzgajala vlastite goniče (i nisu bili premaštoviti što se tiče imena :) - tako da je pravo čudo kako ih na popisu nema i više. Možemo povući paralelu s Britanijom i njihovim terijerima kojih je isto tako jako puno pasmina preostalo, a koristili su se i u lovu na lisice i jazavce na selu, kao i za lov na štakore u selu i kasnije u gradovima, ali to je jedna druga tema (uskoro)....
Kao što vidite, ukupno nam je iz prošlih vremena ostalo sačuvano preko stotinu pasmina goniča - no kao i na drugim popisima u ovom poglavlju, sve te pasmine nisu nužno priznate od strane FCI, AKC ili KC. No ukoliko vas zanima povijest psa, izumrle i nepriznate pasmine će vam biti jednako zanimljive i vrijedne spomena.
AUSTRIJA
Österreichische Glatthaarige Bracke/Austrijski kratkodlaki gonič
Steirische Rauhhaarbracke/Štajerski oštrodlaki gonič
Tiroler Bracke/Tirolski gonič
Alpenländische Dachsbracke/Alpski Dachsbracke
Brandlbracke - (Vieräugl)
Štajerski oštrodlaki visokobrdski gonič
BELGIJA
Pas Svetog Huberta (slika)
BOSNA I HERCEGOVINA
Bosanski oštrodlaki gonič Barak
CRNA GORA
Crnogorski planinski gonič
DANSKA
Danski basset
ENGLESKA
English Foxhound/Engleski lisičar
Otterhound/Vidraš
English Staghound/Engleski pas za lov na jelena
Fell Hound
Harrier/Zečar
Limer
Talbot
West Country Harrier/Zapadnoengleski Harrier(zečar)
Southern Hound (old English Hound, Heavy Finder)
ESTONIJA
Gontchaja Estonskaja/Estonski gonič
Curland Hound
FINSKA
Suomenajokoira/Ajokoira/Finsk Stövare/Finski gonič
FRANCUSKA
Poitevin/Poatevenski gonič
Poitevin Chien courant de Haut-Poitou/Poatuški gonič
Billy
Chambray
Chien Français Tricolore/Francuski trobojni gonič
Chien Français Blanc et Noir/Francuski crno-bijeli gonič
Chien Français Blanc et Orange/Francuski bijelo-narančasti gonič
Grand Anglo-Français Tricolore/Veliki anglo-francuski trobojni gonič
Grand Anglo-Français Blanc et Noir/Veliki anglo-francuski crno-bijeli gonič
Grand Anglo-Français Blanc et Orange/Veliki anglo-francuski bijelo-narančasti gonič
Grand Anglo-Français de Moyenne Venerie, Blanc et Noir
Grand Anglo-Français de Moyenne Venerie,Blanc et Orange
Grand Anglo-Français de Moyenne Venerie,Tricolore
Anglo-Français de Petite Venerie, Blanc et Noir
Anglo-Français de Petite Venerie, Blanc et Orange
Anglo-Français de Petite Venerie, Tricolore
Grand Gascon-Saintongenois(Virelade)/Veliki Gaskonski Saintongeois
Petit Gascon-Saintongenois/Mali Gaskonski Saintongeois
Petit Bleu de Gascogne
Griffon Bleu de Gascogne (slika)
Petit Griffon Bleu de Gascogne
Petit Gascon Saintongeois/Mali Gaskonski Saintongeois
Veliki Griffon Vendeen
Mali Griffon Vendeen
Briquet Griffon Vendeen/Srednji Griffon Vendeen
Basset Artésien Normand/Arteško-Normandijski baset
Basset Bleu de Gascogne/Plavi Gaskonski baset
Basset Fauve de Bretagne/Smeđi Bretonski baset
Grand Fauve de Bretagne
Veliki Basset Griffon Vendeen
Mali Basset Griffon Vendéen
Anglo-Français de petite vénerie
Ariégeois
Beagle Harrier/Bigl zečar
Chien d´Artois
Porcelaine
Griffon Nivernais(Chien de Pays)
Chien Blanc du Roi/Kraljevski bijeli pas
Levesque
GRČKA
Ελληνικός Ιχνηλάτης/Hellenikos Ichnilatis/Helenski gonič
HRVATSKA
Istarski kratkodlaki gonič
Istarski oštrodlaki gonič
Posavski gonič
Dalmatinac (slika)
IRSKA
Kerry Beagle (Pocadan)
ITALIJA
Segugio Italiano/Talijanski kratkodlaki gonič
Segugio Italiano/Talijanski oštrodlaki gonič
JUŽNOAFRIČKA REPUBLIKA
Rhodesian Ridgeback/Rodezijski gonič (slika)
Hottentotski pas
KANADA
Tahltan bear dog (Indijanski pas za lov na medvjede)
LATVIJA
Latvijski gonič
LITVANIJA
Litvanski gonič
MAĐARSKA
Erdélyi Kopó/Transilvanijski gonič
Transilvanijski kratkonogi gonič
NJEMAČKA
Deutsche Bracke/Njemački gonič
Westfälische Dachsbracke/Westfalski Dachsbracke
Bayrischer Gebirgsschweisshund/Bavarski Planinski gonič
Hannover´scher Schweisshund/Hanoverski krvosljednik
NORVEŠKA
Dunker/Norveški gonič
Haldenstovare/Haldenov gonič
Hygenhund/Hygenov gonič
Dyrehund/Sivi Norveški pas za lov na jelene
Swart Norsk Alghund/Crni Norveški pas za lov na jelene
POLJSKA
Ogar Polski(Polski Ryan)/Poljski gonič
SAD
American Foxhound /američki lisičar
Black and Tan Coonhound / Američki palež-crni rakunski gonič (slika)
Coonhound/Gonič rakuna
SLOVAČKA
Slovenský Kopov/Slovački gonič
SRBIJA
Srpski trobojni gonič
Srpski gonič
ŠPANJOLSKA
Sabueso Espanol de Monte/Španjolski planinski gonič
Sabueso Español Letrero/Španjolski zečar
ŠVEDSKA
Hamiltonstövare/Hamiltonov gonič
Schillerstövare/Schillerov gonič
Smalandsstövare/Smĺlandski gonič
Drever/Švedski Dachbracke
Jämthund/Švedski pas za lov na jelene
ŠVICARSKA
Berner Laufhund/Berneški gonič
Bruno du Jura/Jurski gonič
Luzerner Laufhund/Lucernski gonič
Schwyzer Laufhund/Švicarski gonič
Niederlaufhund/Mali Berneški gonič
Petit courant du Jura/Mali Jurski gonič
Luzerner Niederlaufhund/Mali Lucernski gonič
Schwyzer Niederlaufhund/ Mali Švicarski gonič
VELIKA BRITANIJA
Basset
Beagle (slika)
Oštrodlaki Beagle
Pocket Beagle / Džepni beagle
Kibble Hound
WALES
Welsh Foxhound/Velški lisičar
Welsh Harrier/Velški zečar