Ekskluzivno: feljton Alena Galovića o početku kinologije u Hrvatskoj
- font size decrease font size increase font size
Feljton piše: Alen Galović
Viktorijanski kult kućnih ljubimaca, a potom i rađanje urbane kulture držanja i njegovanja pasa, pa uz to i razvoj onoga što danas zovem kinologijom, a podrazumijeva i izložbe pasa te standardizaciju pasmina, dobro je opisan i istražen na engleskom tlu, ondje gdje je, uostalom, i začet.
No, gotovo je posve nepoznato da taj fenomen, koji uz sebe veže i neke posve nove navike i trendove u odnosu ljudi i pasa, ima svoju osobitu hrvatsku priču, uzbudljivu, neistraženu a bogatu, koncentriranu upravo u tom istom razdoblju, između 1848. i 1914. godine.
Ta priča, osim što donosi i neke posve nove spoznaje o našoj kinološkoj povijesti, na primjer o prvoj izložbi pasa koja se održala 1891. godine, a ne - kako se do sad smatralo - 15 godina kasnije, a koja u našem lokalnom kontekstu zorno svjedoči o kratkom, no silno značajnom razdoblju ljudske povijesti. Ta priča iznova pokazuje kako se kroz odnos prema psima mogu iščitavati i revolucionarne društvene promjene, transformacije u umjetnosti, u religiji, u filozofiji te klasni i mnogi drugi civilizacijski iskoraci koje je, sasvim jasno i na hrvatskom tlu pratio dodir neke šape ili njuške...
I dok su goleme društvene promjene u Velikoj Britaniji u to doba primarno poticane industrijalizacijom, a psećem je rodu u tim zbivanjama poseban status priskrbila i kraljica koja se od svojih četveronožnih ljubimaca nije odvajala, u Hrvatskoj su ključnu ulogu imale velikaške obitelji, prije svega one u sjeverozapadnoj dijelu zemlje, od kojih su neke držale i uzgajala pse na svojim posjedima stoljećima.
Jasno, bili su to ponajprije psi namijenjeni lovu, ali jedna sačuvana fotografija iz arhiva dinastije najslavnijeg prezimena - a to su bili Jelačići - dokazuje da je naše plemstvo voljelo i pse koji nisu imali veze s lovom. Tako fotografija grofice Anke Jelačić, nećakinje bana Josipa Jelačića i posljednje vlasnice zaprešićkih Novih dvora (oporučno ih je ostavila "hrvatskome narodu"), koja se danas čuva u Muzeju za umjetnost i obrt, svjedoči o velikoj ljubavi koju je ta plemkinja iskazivala prema različitim pasminama:
IZVOR: MUO, foto G. & I. Varga 1878.
Premda nemamo dovoljno istraženih zapisa o njeizinu mogućem bavljenju uzgojem ili psima koje je držala i voljela, jasno se na fotografiji prepoznaju psi koji svojim morfološkim karakteristikama upućuju na dogu i mopsa. (a ja bih dodala i terijera, op.ur.) Vrlo malo znamo i o psima grofa Stjepana Erdödyja, premda povijesni arhivi obiluju podacima i dokumentima o njegovoj strasti prema lovu. Zanimljivo, upravo su preci grofa Stjepana Erdödyja 1845. godine prodali posjed Nove dvore banu Jelačiću, a on se skrasio u svom dvorcu u Jastrebarskom gdje se, osim lovačkom puškom, zabavljao i prvim fotoaparatima.
Zahvaljujući kameri njegova nećaka grofa Karla Draškovića, čiji je otac Juraj bio pionir hrvatske fotografije i smatra se prvim pravim hrvatskim fotografom, imamo snimke na kojima se uz gorfa Erdödija jasno vidi i njegov lovački pas, očito prelijepi engleski springer španijel:
Kraj 19. stoljeća, baš kao što je to bio slučaj u viktorijanskoj Engleskoj, i u hrvatskim krajevima nosi fascinaciju plemenitim pasminama pasa, koje su za ondašnju aristokraciju nedvojbeni statusni simbol, ali polako ulaze i slojeve novoga građanskoga društva. To je očito i na temelju prvih fotografija što ih je spomenuti Juraj VI. Drašković snimao i koje se čuvaju u Muzeju za umjetnost i obrt, najvećma su snimljene u dvorcu Trakošćan, a na mnogima od njih vide se plemići koji u rukama ili u krilu drže plemenite psiće.
Među onima koji su se u to doba voljeli fotografirati sa svojim psom, a bila je to impresivna doga, nalazi se i ondašnji ministar bogoštovlja Iso Kršnjavi, čovjek koji je silno zaslužan za osnaživanje hrvatskog školstva i umjetnosti. Bila je to doga Fingal, mužjak kojeg je Kršnjavi tako obožavao da mu je i sam slikao glavu umiljatog i nježnog izraza. No i fotografija koju je 1876. snimio čuveni bečki fotograf Hermann Heid puno govori o stabilnoj i odanoj životinji, snažnog, mišićava tijela i dostojanstvenog izraza:
IZVOR: MUO, foto Hermann Heid, 1876.
Kršnjavi je bio važan čovjek za hrvatsku kulturu i obrazovni sustav, vrlo spretan kad je od zloglasnoga bana Khuena Hedervaryja trebalo izvući novce za kazalište, gimnazije i umjetničke galerije, ali se morao povući kada su hrvatski studenti u Zagrebu 1895. pred carom Franjom Josipom zapalili mađarsku zastavu, jer ga je ban smatrao odgovornim za te demonstracije. Sedam godina kasnije i Hedervaryja je car zauvijek udaljio iz Hrvatske nakon krvave pobune u Zaprešiću, kad su povodom mađarskog državnog praznika 11. travnja, namještenici željezničke stanice u Zaprešiću izvjesili mađarsku zastavu, seljaci su provalili u stanicu, skinuli zastavu, polili je petrolejem i zapalili. Oružnici su u nemirima ubili jednog čovjeka, jedan je teško ranjen, uhapšeno je 18 seljaka, njih 13 osuđeno na zatvor. Hedervary će dva mjeseca poslije morati otići u Peštu, gdje postaje i ugarskim premijerom...
Premda je Hedervary i danas u nacionalnoj historiografiji označen isključivo kao negativac, za njegova banovanja u Hrvatskoj - a uz veliko zalaganje samoga Izidora Kršnjavoga, podignute su brojne škole, učilišta, akademije i druge kulturne ustanove, a održana je i - prva izložba pasa!
Iako se u službenim kronikama Hrvatskog kinološkog saveza kao prva prava izložba pasa održana u Zagrebu navodi ona održana između 5. i 7. rujna 1906. u okviru velike Gospodarske izložbe, istraživanje u arhivu Nacionalne i sveučilišne knjižnice dovelo me je do nedvojbenih dokaza da je prva prava izložba pasa u Hrvatskoj održana punih 15 godina ranije! Bila je to izložba s ocjenjivanjem i nagrađivanjem pasa, imala je svoju sudačku listu odnosno, kako se tada pisalo, "porotu", posebno su bili evidentirani nazivi pojedinih pasmina te njihovih vlasnika, a održana je između 20. i 22. rujna 1891. u Zagrebu.
Detalji o prvoj izložbi pasa u Hrvatskoj 1891. godine objavljeni su u tadašnjem tisku, ali su još dodatno zapisani i publicirani godinu kasnije, u djelu koje je priredio Janko Ibler, a objavile Narodne novine pod naslovom "Gospodarsko-šumarska jubilarna izložba Hrv.-slav. gospodarskog družtva".
O toj doista golemoj izložbi, do tad najvećoj takvoj manifestaciji na hrvatskom tlu, iscrpno se piše u djelu na 270 stranica - no izložbi pasa je, na žalost posvećena tek jedna stranica. Gospodarska izložba bila je otvorena već mjesec dana, kada je napokon dogovoreno da se na istom prostoru dodatno održe i posebne izložbe peradi, svinja i pasa, i to upravo na mjestu gdje danas stoji Hrvatskog narodno kazalište (počeli su ga graditi tri godine kasnije). Na njezinu je otvaranju Lijepa naša prvi put inaugurirana kao hrvatska himna, a izložbu je posjetilo oko 270 000 ljudi.
O tome u rujnu 1891. izvještava Varaždinski viestnik:
"Dne 16. o. mj. bila je sjednica, u kojoj se je razpravljalo o izložbi peradi, svinja i pasa, koja će biti 20., 21. i 22. rujna t. g. Zaključeno je sliedeće: izložba svinja biti će u maloj staji na iztočnoj strani izložbenoga prostora. Izložba pasa zapremati će iztočni dio velike staje, ostali prostor velike staje služiti će za izložbu peradi. Ovaj potonji dio izložbe biti će osobito zanimiv krasan. U sredini izložbe peradi izkopati će se veliki bassin sa vodovodom, gdje će biti smješteni labudovi i ostala vodena perad. Na zapadnoj strani staje pružit će nam prekrasna fazanerija s pećinami, šumskim grmlje i drvljem živu sliku zanimive ove ptice".
Ranije spomenuto izdanje koje potpisuje Janko Ibler, novinar i pravaš, otac slavnoga arhitekta Drage Iblera i liječnika Stanka Iblera), sadrži ipak podosta podataka o nagrađenim izlagačima i pasminama. Evo izvornog Iblerova teksta (bez intervencija) posvećenog izložbi pasa 1891. godine:
"Kolekcija pasa bila je dosta neznatna. To je bila prva takva izložba u Zagrebu, pa bilo da nije dosta živahna agitacija razvijena za izložbu, bilo da u zemlji ne ima preobilje pasa, koji su smatrani kao "dorasli za izložbu", faktično su bili zastupani gotovo samo lovci i sportmani iz Zagreba i nedaleke okolice, što je svakako dokaz, makar i suvišan, da trgovina s psima u nas još nije ni u povoju: dokaz ujedno, da se psetarstvu ne posvećuje puno pomnje, nego da se ograničava na dosta neznatan krug lovaca i imućnijih amateura. U tom dakle valja nam puno još raditi, hoćemo li, da se samo iz daleka primaknemo zapadnim narodom;- za to će pak istom onda biti vrieme, kad u drugim važnijim granama narodnoga gospodarstva polučimo viši poželjeni stepen. U natoč tome bilo je puno pasmina, pa makar većinom samo po jedan ili dva eksemplara od svake.
Pošto bi suvišno bilo, da nabrajamo sve pasmine izloženih pasa i da se njihovim opisom dulje bavimo, spomenut ćemo samo one vrstnije eksemplare, koje je porota (predsjednik šumarnik Hugo Grund, izvjestitelj prof. A. Pichler) počastila većimi nagradami. Za njemačke dogge dobio je Drag. Hermann iz Laškoga počastnu diplomu, a I. Blasich iz Siska veliku kolajnu; za novofundlanda: Vendelin Kovarik veliku kolajnu; za dugodlakog berardinca: Stj. Kahtrein iz Djakova veliku kolajnu; za englezkog prepeličara (pointer): I. Valke iz V. Bukovca veliku kolajnu, a Cvj. Florian malu; za englezkog prepeličara (setter): Antun Pichler iz Varaždina i Fr. pl. Turk iz Kestinca (radi se o Karlovcu, op. a.) velike kolajne; za njemačke kratkodlake: A. Novak iz Novogmarofa počastnu diplomu, a H. Grund veliku kolajnu; za razne križane pasmine L. Blasich veliku i dr. B. Jakopović iz Zagreba malu kolajnu; za njemačku čistokrvnu pasminu: M. Karas iz Zagreba veliku kolajnu; za male jazavčare: G. Hermann počastnu diplomu i A. Losos iz Bregane veliku kolajnu; za srednje jazavčare: H. Grund veliku kolajnu; za velike jazavčare: grof M. Kulmer počastnu diplomu; za luksuzne pse: Josipa Quinz (englezki patuljasti terrier) veliku, M. pl. Leitgebel (englezki block-terrier) veliku, Jelka Gaj (talijanski hrt) malu i Stjep. Pečornik iz Varaždina (englezska pasmina mopsa) malu kolajnu".
"I u našoj izložbi izložili su pse ponajviše lovci, a nešto malo neki privatnici. Izložili su: Hugo Grund iz Zagreba jazavčara i psa čiste njemačke pasmine; Ljudevit Hagenauer iz Zagreba čistokrvnog hrta; Antun Novak iz Novogmarofa prepeličara "Trefiea" čiste njemačke pasmine; Josip Werklein iz Zagreba kuju "Hertu" čiste njem. pasmine; A. Pichler iz Varaždina čistokrvnu englezsku kuju "Coru" setter pasmine; I Blažić iz Siska dva psa; kapetan Unghvari iz Zagreba nefundlandca "Cesara"; kapelnik Schnizl iz Zagreba neufundlandca "Pluta"; dr. Jakopović iz Zagreba lovskog psa "Lyona"; H. Eckel iz Zagreba prekrasnog psa "Beka" englezske setter-pasmine, (vriedi 120 for); Herman iz Laških Toplica liepu dogu; Ivan Bartulić iz Zagreba psa "Medo", dogga; Pečornik iz Varaždina mopsa "Filou-a", Bog. Hippenreitter iz Zagreba, tigrastu doggu "Alva"; Florian Kreuszel iz Blata englezku kuju i 3 jazavčara; Stjepan Matica iz Stenjevca, psa, doggu; Smucer iz Virovitice englezku kuju i dva psa; mjernik Luterotti iz Prigorja psa "Cesara", dogge; barun Gejza Rauch iz Lužnice prekrasnu kuju dogge jasno smedje boje; zatim 10 štenadi dogge; Vendelin Kovažik iz Virovitice psa neufoundlandca; Pavao Pauker iz Zagreba liepog domaćeg kućnog psa poput lava, Valer Manin iz Zagreba neufunglandca; Hinko Saurer iz Bregane prepeličara "Ego"; Aleksa Lasos iz Žabnjaka psa "Idaxa"; Maks Leitgebel iz Paukovca čistokrvnog engleskog ratlera "Biff"; Ivan Poljugan iz Konjšćine 3 ratlera; Ljudevit Schmidt iz Ivanca neufundlandca; Josefina Quinc iz Zagreba malog bielog ratlera Pagatl čiste englezke pasmine od princa Walesa; Stj. Kathrein iz Djakova žuto-bielog polubernardinca "Donn-a"; Jakob Gašpert iz Zagreba jazavčara; Olga Benković iz Zagreba liepog psa "Lord-a", doggu; grof Miroslav Kulmer 4 jazavčara oveća, Franjo Aurel Türk iz Kerestinca prekrasnog englezkog psa "Renč-a" pasmine Settler; Ivan Walka iz Vel. Bukovca englezku kuju "Diana; i Mirko Karas iz Zagreba kuju "Nora" sa sinom "Sokolom", najčišće duge i oštre dlake njemačke (Stichelhaariger deutscher Vorstehund) is Hannovra. Bilo ih je još nekoliko, kojim nije bio označen gospodar. Psi nalazili su se u posebnih ogradah, a mnogi od njih lajahu i zavijahu, dočim opet drugi posve mirno ležahu, a neki skakahu veselo pozdravljajući obćinstvo. Na uzgoj pasa malo se je u nas do sad pazilo, a ipak se s psi u Njemačkoj i Englezkoj u veliko trguje, te nije ništa nova, kad se za jednog psa plati više nego li za najvećega vola. Možda će i u tom pogledu na mnogog posjetnika izložba blagotvorno djelovati".
Potonje izvješće ponešto daje naslutiti i o načinu ocjenjivanja (očito su psi bili pregledavani i ocjenjivani dok su se nalazili u tim ograđenim prostorima, dakle nije bilo nikakvog kretanja kroz ringove), ali kazuje nešto i o cijenama ondašnjih pasa. Zanimljivo je, svakako, da je na izložbi sudac i izlagao (Hugo Grund), pa je očito i sam sebi dodijelio nagradu.
Kako se u tekstu uz engleskog esetera Beka navodi da vrijedi 120 forinti, zanimljivo je bilo ispitati bi li se taj iznos mogao preračunati u današnje vrijednosti. Dnevnica zidara ili tesara u Zagrebu je ono doba iznosila 1,6 forinti, a za isti se iznos moglo kupiti 2,5 kilograma junetine ili tri litre vina. Jasno je dakle da i spomenuta vrijednost setera Beka od 120 forinti u ono predstavlja značajan iznos. Naravno, bili su tada doista rijetki ljudi koji su si mogli priuštiti takvog psa, socijalne razlike teško su usporedive s današnjima, bile su drastične i bilo je mnogo gladnih, no ako bismo taj iznos u nekom minimalnom preračunu usporedili s današnjih 500 eura, na primjer, on je značajan i u naše doba.
Tko su bili ljudi koji su izlagali pse na prvoj izložbi u Hrvatskoj?
Među njima su bili, dakako, najviđeniji plemići i veleposjednici onoga doba, ali i neki ljudi iz tek stasale građanske klase, učitelji, liječnici, trgovci i ljekarnici...
Spomenuti Hugo Grund, glavni sudac, Austrijanac rođen 1837. u koruškom Petronellu, bio je inženjer šumarstva, vrlo školovan čovjek koji je Šumarsku akademiju završio u saskom gradu Tharandtu. Nakon kraćeg službovanja u grofoviji Pallfyja kraj Požuna stigao je u Hrvatsku, pa nakon razvojačenja Vojne krajine i segregacije šuma ostao u Ravnateljstvu državnih šuma u Zagrebu sve do umirovljenja 1901. godine. Do 1911. upravljao je i lovištem koje je prijestolonasljednik Franjo Ferdinand zakupio na području Spačve sa sjedištem u Vrbanji. A 1876. sudjelovao je u obnovi Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva, upravo onog koje je i organiziralo veliku gospodarsku izložbu.
Vlasnik doge iz Siska, Blasich ili Blažić, trgovao je drvetom, a Vendelin Kovarik koji je na izložbu došao s newfoundlandom, bio je kotarski liječnik iz Virovitice, kasnije je službovao i u Kutini.
Stjepan Kathrein s bernardincem bio je rođeni Vinkovčanin, a u Đakovu je dvije godine nakon izložbe otvorio ljekarnu koja se zvala "K Spasitelju" (prije toga je bio zakupnik jedne druge ljekarne). Umro je u Grazu 1922. gdje se kasnije preselio, ali je pokopan u Đakovu.
Antun Pichler sa seterom bio je učitelj u varaždinskoj gimnaziji, a Franjo pl. Türk s njemačkim kratkodlakim ptičarom je slavni karlovački veleposjednik (vjerojatno je pogrešno navedeno da je iz Kerestinca, bio je on iz Karlovca), trgovac i dobrotvor. Türk je bio i saborski zastupnik, a povijest ga pamti i kao prvog čovjeka koji se dovezao automobilom na Sljeme. Još jedan pionir automobilizma bio je na izložbi pasa. Miroslav Kulmer mlađi (1860-1943) sudjelovao je na prvoj utrci automobila u Hrvatskoj 1912. sa svojim Bock-Holländerom 24 HP, bio je gospodarstvenik, saborski zastupnik, kasnije i viceguverner Narodne banke. Sin je Miroslava Kulmera starijeg (vitez Franjo Kulmer, političar koji je kralju Franji Josipu I. predložio Josipa Jelačića za bana, bio je Miroslavov brat) i brat Milana Kulmera. Milan je bio otac grofa Aleksandra Kulmera i djed hrvatskog slikara Ferdinanda Kulmera (1925.-1998.) Zanimljivo je da se Miroslav Kulmer oženio karlovačkom plemkinjom Elvirom pl. Türk, dakle sestrom Franje pl. Türka koji je na izložbu došao sa engleskim seterom. Znači da su šogori zajedno izlagali svoje pse na izložbi (Miroslavov brat Milan oženio je Franjinu i Elvirinu sestru Beatu). Miroslav Kulmer bio je vrlo utjecajan u Hrvatsko-slavonskom gospodarskom društvu, pa je i kasnije bio aktivan oko organizacije i podrške izložbama pasa.
Što znamo o pasminama s prve hrvatske izložbe koje se spominju u tekstovima?
O nekima ne bi trebalo biti spora, no neke su očito "izgubljene u prijevodu", tu se spominju, čini se, i pasmine koje su u međuvremenu izumrle, ali kinološki historiografi čuvaju podatke o njima!
Pasmina koja se u Iblerovu tekstu navodi kao "englezki block-terrier" i koju je izložio Max Leitgebel, a u novinskom se izvještaju spominje kao "čistokrvni engleski ratler", dakle terijer namijenjen lovu na štakore, je vjerojatno trebala biti zabilježena kao black terrier a ne block-terrier ili, kako je još imenuju povjesničari engleskog Kennel Cluba - Old English Terrier:
IZVOR: Pinterest, razglednica. Old English White Terrier cca. 1890
Od današnjih terijera najsličniji bi toj izumrloj pasmini bio mančesterski terijer. Vlasnik mu je bio Max Leitgebel, veleposjednik rođen na imanju u Paukovcu kraj Zeline, otac mu je imao i gostionicu na Bijeničkoj cesti u Zagrebu. Kasnije je kupio posjed kraj Maribora, pa preselio u Graz, gdje je sudjelovao u osnivanju čuvenog nogometnog i atletskoga austrijskog kluba GAK.
Ljudevit Hagenauer, čovjek koji je na izložbi pokazao svog hrta, bio je pravaš, političar i trgovac ribarskom opremom, a poslije i bogati vlasnik ugljenokopa.
Posebno je zanimljiv i značajan spomen baruna Gejze Raucha, potomka slavne plemenitaške obitelji. Iz novinskoga je teksta jasno da se barun Rauch u svom dvoru u Lužnici, kraj Zaprešića, bavio i uzgojem njemačkih doga, jer je, kako se navodi, na izložbu doveo kuju i njezinih 10 štenaca! Otac mu je bio barun Levin Rauch, obnašatelj banske časti za sklapanja hrvatsko-ugarske nagodbe i prvi hrvatski ban nakon 1868., kao i brat mu Pavao Rauch, hrvatski ban od 1908. do 1910.
IZVOR: Pinterest, razglednica. Doga Ivanhoe cca.1890.
Bilo bi zanimljivo doznati tko je bila Josipa ili Josefina Quinc iz Zagreba, koja je izložila "malog bielog ratlera Pagatl čiste englezke pasmine od princa Walesa". U izvješću Janka Iblera navodi se da je to bio "patuljasti terijer", a vjerojatno se radilo o oštrodlakom foksterijeru, na što upućuje spominjanje princa od Walesa u novinskom izvješću. Tadašnji princ od Walesa bio je budući kralj Edvard VII i sin kraljice Viktorije, a kao princ je na prvom Cruftsu u povijesti, koji se održao u veljači 1891., dakle samo osam mjeseci prije zagrebačke izložbe (!), izlagao svoje pse, među njima i neke polarne pasmine. No, najčešće je fotografiran u društvu dugovječnog foksterijera Cezara i u to doba se ta pasmina snažno vezala uz budućeg engleskog kralja.
IZVOR: National Portrait Gallery
NASLOVNA ILUSTRACIJA - Westminster Dog Show
Nastaviti će se....pratite nas na https://www.facebook.com/pasji.zivot.by.rujana.jeger
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - međutim, ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.
Viktorijanski kult kućnih ljubimaca, a potom i rađanje urbane kulture držanja i njegovanja pasa, pa uz to i razvoj onoga što danas zovem kinologijom, a podrazumijeva i izložbe pasa te standardizaciju pasmina, dobro je opisan i istražen na engleskom tlu, ondje gdje je, uostalom, i začet.
No, gotovo je posve nepoznato da taj fenomen, koji uz sebe veže i neke posve nove navike i trendove u odnosu ljudi i pasa, ima svoju osobitu hrvatsku priču, uzbudljivu, neistraženu a bogatu, koncentriranu upravo u tom istom razdoblju, između 1848. i 1914. godine.
Ta priča, osim što donosi i neke posve nove spoznaje o našoj kinološkoj povijesti, na primjer o prvoj izložbi pasa koja se održala 1891. godine, a ne - kako se do sad smatralo - 15 godina kasnije, a koja u našem lokalnom kontekstu zorno svjedoči o kratkom, no silno značajnom razdoblju ljudske povijesti. Ta priča iznova pokazuje kako se kroz odnos prema psima mogu iščitavati i revolucionarne društvene promjene, transformacije u umjetnosti, u religiji, u filozofiji te klasni i mnogi drugi civilizacijski iskoraci koje je, sasvim jasno i na hrvatskom tlu pratio dodir neke šape ili njuške...
I dok su goleme društvene promjene u Velikoj Britaniji u to doba primarno poticane industrijalizacijom, a psećem je rodu u tim zbivanjama poseban status priskrbila i kraljica koja se od svojih četveronožnih ljubimaca nije odvajala, u Hrvatskoj su ključnu ulogu imale velikaške obitelji, prije svega one u sjeverozapadnoj dijelu zemlje, od kojih su neke držale i uzgajala pse na svojim posjedima stoljećima.
Jasno, bili su to ponajprije psi namijenjeni lovu, ali jedna sačuvana fotografija iz arhiva dinastije najslavnijeg prezimena - a to su bili Jelačići - dokazuje da je naše plemstvo voljelo i pse koji nisu imali veze s lovom. Tako fotografija grofice Anke Jelačić, nećakinje bana Josipa Jelačića i posljednje vlasnice zaprešićkih Novih dvora (oporučno ih je ostavila "hrvatskome narodu"), koja se danas čuva u Muzeju za umjetnost i obrt, svjedoči o velikoj ljubavi koju je ta plemkinja iskazivala prema različitim pasminama:
IZVOR: MUO, foto G. & I. Varga 1878.
Premda nemamo dovoljno istraženih zapisa o njeizinu mogućem bavljenju uzgojem ili psima koje je držala i voljela, jasno se na fotografiji prepoznaju psi koji svojim morfološkim karakteristikama upućuju na dogu i mopsa. (a ja bih dodala i terijera, op.ur.) Vrlo malo znamo i o psima grofa Stjepana Erdödyja, premda povijesni arhivi obiluju podacima i dokumentima o njegovoj strasti prema lovu. Zanimljivo, upravo su preci grofa Stjepana Erdödyja 1845. godine prodali posjed Nove dvore banu Jelačiću, a on se skrasio u svom dvorcu u Jastrebarskom gdje se, osim lovačkom puškom, zabavljao i prvim fotoaparatima.
Zahvaljujući kameri njegova nećaka grofa Karla Draškovića, čiji je otac Juraj bio pionir hrvatske fotografije i smatra se prvim pravim hrvatskim fotografom, imamo snimke na kojima se uz gorfa Erdödija jasno vidi i njegov lovački pas, očito prelijepi engleski springer španijel:
IZVOR: MUO, foto Karlo Drašković
Kraj 19. stoljeća, baš kao što je to bio slučaj u viktorijanskoj Engleskoj, i u hrvatskim krajevima nosi fascinaciju plemenitim pasminama pasa, koje su za ondašnju aristokraciju nedvojbeni statusni simbol, ali polako ulaze i slojeve novoga građanskoga društva. To je očito i na temelju prvih fotografija što ih je spomenuti Juraj VI. Drašković snimao i koje se čuvaju u Muzeju za umjetnost i obrt, najvećma su snimljene u dvorcu Trakošćan, a na mnogima od njih vide se plemići koji u rukama ili u krilu drže plemenite psiće.
Među onima koji su se u to doba voljeli fotografirati sa svojim psom, a bila je to impresivna doga, nalazi se i ondašnji ministar bogoštovlja Iso Kršnjavi, čovjek koji je silno zaslužan za osnaživanje hrvatskog školstva i umjetnosti. Bila je to doga Fingal, mužjak kojeg je Kršnjavi tako obožavao da mu je i sam slikao glavu umiljatog i nježnog izraza. No i fotografija koju je 1876. snimio čuveni bečki fotograf Hermann Heid puno govori o stabilnoj i odanoj životinji, snažnog, mišićava tijela i dostojanstvenog izraza:
IZVOR: MUO, foto Hermann Heid, 1876.
Kršnjavi je bio važan čovjek za hrvatsku kulturu i obrazovni sustav, vrlo spretan kad je od zloglasnoga bana Khuena Hedervaryja trebalo izvući novce za kazalište, gimnazije i umjetničke galerije, ali se morao povući kada su hrvatski studenti u Zagrebu 1895. pred carom Franjom Josipom zapalili mađarsku zastavu, jer ga je ban smatrao odgovornim za te demonstracije. Sedam godina kasnije i Hedervaryja je car zauvijek udaljio iz Hrvatske nakon krvave pobune u Zaprešiću, kad su povodom mađarskog državnog praznika 11. travnja, namještenici željezničke stanice u Zaprešiću izvjesili mađarsku zastavu, seljaci su provalili u stanicu, skinuli zastavu, polili je petrolejem i zapalili. Oružnici su u nemirima ubili jednog čovjeka, jedan je teško ranjen, uhapšeno je 18 seljaka, njih 13 osuđeno na zatvor. Hedervary će dva mjeseca poslije morati otići u Peštu, gdje postaje i ugarskim premijerom...
Premda je Hedervary i danas u nacionalnoj historiografiji označen isključivo kao negativac, za njegova banovanja u Hrvatskoj - a uz veliko zalaganje samoga Izidora Kršnjavoga, podignute su brojne škole, učilišta, akademije i druge kulturne ustanove, a održana je i - prva izložba pasa!
Iako se u službenim kronikama Hrvatskog kinološkog saveza kao prva prava izložba pasa održana u Zagrebu navodi ona održana između 5. i 7. rujna 1906. u okviru velike Gospodarske izložbe, istraživanje u arhivu Nacionalne i sveučilišne knjižnice dovelo me je do nedvojbenih dokaza da je prva prava izložba pasa u Hrvatskoj održana punih 15 godina ranije! Bila je to izložba s ocjenjivanjem i nagrađivanjem pasa, imala je svoju sudačku listu odnosno, kako se tada pisalo, "porotu", posebno su bili evidentirani nazivi pojedinih pasmina te njihovih vlasnika, a održana je između 20. i 22. rujna 1891. u Zagrebu.
Detalji o prvoj izložbi pasa u Hrvatskoj 1891. godine objavljeni su u tadašnjem tisku, ali su još dodatno zapisani i publicirani godinu kasnije, u djelu koje je priredio Janko Ibler, a objavile Narodne novine pod naslovom "Gospodarsko-šumarska jubilarna izložba Hrv.-slav. gospodarskog družtva".
O toj doista golemoj izložbi, do tad najvećoj takvoj manifestaciji na hrvatskom tlu, iscrpno se piše u djelu na 270 stranica - no izložbi pasa je, na žalost posvećena tek jedna stranica. Gospodarska izložba bila je otvorena već mjesec dana, kada je napokon dogovoreno da se na istom prostoru dodatno održe i posebne izložbe peradi, svinja i pasa, i to upravo na mjestu gdje danas stoji Hrvatskog narodno kazalište (počeli su ga graditi tri godine kasnije). Na njezinu je otvaranju Lijepa naša prvi put inaugurirana kao hrvatska himna, a izložbu je posjetilo oko 270 000 ljudi.
O tome u rujnu 1891. izvještava Varaždinski viestnik:
"Dne 16. o. mj. bila je sjednica, u kojoj se je razpravljalo o izložbi peradi, svinja i pasa, koja će biti 20., 21. i 22. rujna t. g. Zaključeno je sliedeće: izložba svinja biti će u maloj staji na iztočnoj strani izložbenoga prostora. Izložba pasa zapremati će iztočni dio velike staje, ostali prostor velike staje služiti će za izložbu peradi. Ovaj potonji dio izložbe biti će osobito zanimiv krasan. U sredini izložbe peradi izkopati će se veliki bassin sa vodovodom, gdje će biti smješteni labudovi i ostala vodena perad. Na zapadnoj strani staje pružit će nam prekrasna fazanerija s pećinami, šumskim grmlje i drvljem živu sliku zanimive ove ptice".
Ranije spomenuto izdanje koje potpisuje Janko Ibler, novinar i pravaš, otac slavnoga arhitekta Drage Iblera i liječnika Stanka Iblera), sadrži ipak podosta podataka o nagrađenim izlagačima i pasminama. Evo izvornog Iblerova teksta (bez intervencija) posvećenog izložbi pasa 1891. godine:
"Kolekcija pasa bila je dosta neznatna. To je bila prva takva izložba u Zagrebu, pa bilo da nije dosta živahna agitacija razvijena za izložbu, bilo da u zemlji ne ima preobilje pasa, koji su smatrani kao "dorasli za izložbu", faktično su bili zastupani gotovo samo lovci i sportmani iz Zagreba i nedaleke okolice, što je svakako dokaz, makar i suvišan, da trgovina s psima u nas još nije ni u povoju: dokaz ujedno, da se psetarstvu ne posvećuje puno pomnje, nego da se ograničava na dosta neznatan krug lovaca i imućnijih amateura. U tom dakle valja nam puno još raditi, hoćemo li, da se samo iz daleka primaknemo zapadnim narodom;- za to će pak istom onda biti vrieme, kad u drugim važnijim granama narodnoga gospodarstva polučimo viši poželjeni stepen. U natoč tome bilo je puno pasmina, pa makar većinom samo po jedan ili dva eksemplara od svake.
Pošto bi suvišno bilo, da nabrajamo sve pasmine izloženih pasa i da se njihovim opisom dulje bavimo, spomenut ćemo samo one vrstnije eksemplare, koje je porota (predsjednik šumarnik Hugo Grund, izvjestitelj prof. A. Pichler) počastila većimi nagradami. Za njemačke dogge dobio je Drag. Hermann iz Laškoga počastnu diplomu, a I. Blasich iz Siska veliku kolajnu; za novofundlanda: Vendelin Kovarik veliku kolajnu; za dugodlakog berardinca: Stj. Kahtrein iz Djakova veliku kolajnu; za englezkog prepeličara (pointer): I. Valke iz V. Bukovca veliku kolajnu, a Cvj. Florian malu; za englezkog prepeličara (setter): Antun Pichler iz Varaždina i Fr. pl. Turk iz Kestinca (radi se o Karlovcu, op. a.) velike kolajne; za njemačke kratkodlake: A. Novak iz Novogmarofa počastnu diplomu, a H. Grund veliku kolajnu; za razne križane pasmine L. Blasich veliku i dr. B. Jakopović iz Zagreba malu kolajnu; za njemačku čistokrvnu pasminu: M. Karas iz Zagreba veliku kolajnu; za male jazavčare: G. Hermann počastnu diplomu i A. Losos iz Bregane veliku kolajnu; za srednje jazavčare: H. Grund veliku kolajnu; za velike jazavčare: grof M. Kulmer počastnu diplomu; za luksuzne pse: Josipa Quinz (englezki patuljasti terrier) veliku, M. pl. Leitgebel (englezki block-terrier) veliku, Jelka Gaj (talijanski hrt) malu i Stjep. Pečornik iz Varaždina (englezska pasmina mopsa) malu kolajnu".
O izložbi pasa malo detaljnije je, s ponešto drukčijim nazivima pasmina, izvijestio i list koji se zvao "Pravi prijatelj naroda", uz opasku da je bilo i pasa kojima "nije bio označen gospodar". Dakle, znamo da su na izložbi bili registrirani psi po imenima, pasminama i vlasnicima, ali bilo je, čini se, i onih koji nisu htjeli da se javno zna za njihovu ljubav prema psima (a hrvatsko će društvo, na žalost, u svojim najzaostalijim zapećcima do današnjih dana sačuvati tragove prijezira i mržnje prema svakom držanju pasa, što je u ono doba ipak bila neusporedivo češća pojava):
"I u našoj izložbi izložili su pse ponajviše lovci, a nešto malo neki privatnici. Izložili su: Hugo Grund iz Zagreba jazavčara i psa čiste njemačke pasmine; Ljudevit Hagenauer iz Zagreba čistokrvnog hrta; Antun Novak iz Novogmarofa prepeličara "Trefiea" čiste njemačke pasmine; Josip Werklein iz Zagreba kuju "Hertu" čiste njem. pasmine; A. Pichler iz Varaždina čistokrvnu englezsku kuju "Coru" setter pasmine; I Blažić iz Siska dva psa; kapetan Unghvari iz Zagreba nefundlandca "Cesara"; kapelnik Schnizl iz Zagreba neufundlandca "Pluta"; dr. Jakopović iz Zagreba lovskog psa "Lyona"; H. Eckel iz Zagreba prekrasnog psa "Beka" englezske setter-pasmine, (vriedi 120 for); Herman iz Laških Toplica liepu dogu; Ivan Bartulić iz Zagreba psa "Medo", dogga; Pečornik iz Varaždina mopsa "Filou-a", Bog. Hippenreitter iz Zagreba, tigrastu doggu "Alva"; Florian Kreuszel iz Blata englezku kuju i 3 jazavčara; Stjepan Matica iz Stenjevca, psa, doggu; Smucer iz Virovitice englezku kuju i dva psa; mjernik Luterotti iz Prigorja psa "Cesara", dogge; barun Gejza Rauch iz Lužnice prekrasnu kuju dogge jasno smedje boje; zatim 10 štenadi dogge; Vendelin Kovažik iz Virovitice psa neufoundlandca; Pavao Pauker iz Zagreba liepog domaćeg kućnog psa poput lava, Valer Manin iz Zagreba neufunglandca; Hinko Saurer iz Bregane prepeličara "Ego"; Aleksa Lasos iz Žabnjaka psa "Idaxa"; Maks Leitgebel iz Paukovca čistokrvnog engleskog ratlera "Biff"; Ivan Poljugan iz Konjšćine 3 ratlera; Ljudevit Schmidt iz Ivanca neufundlandca; Josefina Quinc iz Zagreba malog bielog ratlera Pagatl čiste englezke pasmine od princa Walesa; Stj. Kathrein iz Djakova žuto-bielog polubernardinca "Donn-a"; Jakob Gašpert iz Zagreba jazavčara; Olga Benković iz Zagreba liepog psa "Lord-a", doggu; grof Miroslav Kulmer 4 jazavčara oveća, Franjo Aurel Türk iz Kerestinca prekrasnog englezkog psa "Renč-a" pasmine Settler; Ivan Walka iz Vel. Bukovca englezku kuju "Diana; i Mirko Karas iz Zagreba kuju "Nora" sa sinom "Sokolom", najčišće duge i oštre dlake njemačke (Stichelhaariger deutscher Vorstehund) is Hannovra. Bilo ih je još nekoliko, kojim nije bio označen gospodar. Psi nalazili su se u posebnih ogradah, a mnogi od njih lajahu i zavijahu, dočim opet drugi posve mirno ležahu, a neki skakahu veselo pozdravljajući obćinstvo. Na uzgoj pasa malo se je u nas do sad pazilo, a ipak se s psi u Njemačkoj i Englezkoj u veliko trguje, te nije ništa nova, kad se za jednog psa plati više nego li za najvećega vola. Možda će i u tom pogledu na mnogog posjetnika izložba blagotvorno djelovati".
Potonje izvješće ponešto daje naslutiti i o načinu ocjenjivanja (očito su psi bili pregledavani i ocjenjivani dok su se nalazili u tim ograđenim prostorima, dakle nije bilo nikakvog kretanja kroz ringove), ali kazuje nešto i o cijenama ondašnjih pasa. Zanimljivo je, svakako, da je na izložbi sudac i izlagao (Hugo Grund), pa je očito i sam sebi dodijelio nagradu.
Kako se u tekstu uz engleskog esetera Beka navodi da vrijedi 120 forinti, zanimljivo je bilo ispitati bi li se taj iznos mogao preračunati u današnje vrijednosti. Dnevnica zidara ili tesara u Zagrebu je ono doba iznosila 1,6 forinti, a za isti se iznos moglo kupiti 2,5 kilograma junetine ili tri litre vina. Jasno je dakle da i spomenuta vrijednost setera Beka od 120 forinti u ono predstavlja značajan iznos. Naravno, bili su tada doista rijetki ljudi koji su si mogli priuštiti takvog psa, socijalne razlike teško su usporedive s današnjima, bile su drastične i bilo je mnogo gladnih, no ako bismo taj iznos u nekom minimalnom preračunu usporedili s današnjih 500 eura, na primjer, on je značajan i u naše doba.
Tko su bili ljudi koji su izlagali pse na prvoj izložbi u Hrvatskoj?
Među njima su bili, dakako, najviđeniji plemići i veleposjednici onoga doba, ali i neki ljudi iz tek stasale građanske klase, učitelji, liječnici, trgovci i ljekarnici...
Spomenuti Hugo Grund, glavni sudac, Austrijanac rođen 1837. u koruškom Petronellu, bio je inženjer šumarstva, vrlo školovan čovjek koji je Šumarsku akademiju završio u saskom gradu Tharandtu. Nakon kraćeg službovanja u grofoviji Pallfyja kraj Požuna stigao je u Hrvatsku, pa nakon razvojačenja Vojne krajine i segregacije šuma ostao u Ravnateljstvu državnih šuma u Zagrebu sve do umirovljenja 1901. godine. Do 1911. upravljao je i lovištem koje je prijestolonasljednik Franjo Ferdinand zakupio na području Spačve sa sjedištem u Vrbanji. A 1876. sudjelovao je u obnovi Hrvatsko-slavonskoga šumarskog društva, upravo onog koje je i organiziralo veliku gospodarsku izložbu.
Vlasnik doge iz Siska, Blasich ili Blažić, trgovao je drvetom, a Vendelin Kovarik koji je na izložbu došao s newfoundlandom, bio je kotarski liječnik iz Virovitice, kasnije je službovao i u Kutini.
Stjepan Kathrein s bernardincem bio je rođeni Vinkovčanin, a u Đakovu je dvije godine nakon izložbe otvorio ljekarnu koja se zvala "K Spasitelju" (prije toga je bio zakupnik jedne druge ljekarne). Umro je u Grazu 1922. gdje se kasnije preselio, ali je pokopan u Đakovu.
Antun Pichler sa seterom bio je učitelj u varaždinskoj gimnaziji, a Franjo pl. Türk s njemačkim kratkodlakim ptičarom je slavni karlovački veleposjednik (vjerojatno je pogrešno navedeno da je iz Kerestinca, bio je on iz Karlovca), trgovac i dobrotvor. Türk je bio i saborski zastupnik, a povijest ga pamti i kao prvog čovjeka koji se dovezao automobilom na Sljeme. Još jedan pionir automobilizma bio je na izložbi pasa. Miroslav Kulmer mlađi (1860-1943) sudjelovao je na prvoj utrci automobila u Hrvatskoj 1912. sa svojim Bock-Holländerom 24 HP, bio je gospodarstvenik, saborski zastupnik, kasnije i viceguverner Narodne banke. Sin je Miroslava Kulmera starijeg (vitez Franjo Kulmer, političar koji je kralju Franji Josipu I. predložio Josipa Jelačića za bana, bio je Miroslavov brat) i brat Milana Kulmera. Milan je bio otac grofa Aleksandra Kulmera i djed hrvatskog slikara Ferdinanda Kulmera (1925.-1998.) Zanimljivo je da se Miroslav Kulmer oženio karlovačkom plemkinjom Elvirom pl. Türk, dakle sestrom Franje pl. Türka koji je na izložbu došao sa engleskim seterom. Znači da su šogori zajedno izlagali svoje pse na izložbi (Miroslavov brat Milan oženio je Franjinu i Elvirinu sestru Beatu). Miroslav Kulmer bio je vrlo utjecajan u Hrvatsko-slavonskom gospodarskom društvu, pa je i kasnije bio aktivan oko organizacije i podrške izložbama pasa.
Što znamo o pasminama s prve hrvatske izložbe koje se spominju u tekstovima?
O nekima ne bi trebalo biti spora, no neke su očito "izgubljene u prijevodu", tu se spominju, čini se, i pasmine koje su u međuvremenu izumrle, ali kinološki historiografi čuvaju podatke o njima!
Pasmina koja se u Iblerovu tekstu navodi kao "englezki block-terrier" i koju je izložio Max Leitgebel, a u novinskom se izvještaju spominje kao "čistokrvni engleski ratler", dakle terijer namijenjen lovu na štakore, je vjerojatno trebala biti zabilježena kao black terrier a ne block-terrier ili, kako je još imenuju povjesničari engleskog Kennel Cluba - Old English Terrier:
IZVOR: Pinterest, razglednica. Old English White Terrier cca. 1890
Od današnjih terijera najsličniji bi toj izumrloj pasmini bio mančesterski terijer. Vlasnik mu je bio Max Leitgebel, veleposjednik rođen na imanju u Paukovcu kraj Zeline, otac mu je imao i gostionicu na Bijeničkoj cesti u Zagrebu. Kasnije je kupio posjed kraj Maribora, pa preselio u Graz, gdje je sudjelovao u osnivanju čuvenog nogometnog i atletskoga austrijskog kluba GAK.
Ljudevit Hagenauer, čovjek koji je na izložbi pokazao svog hrta, bio je pravaš, političar i trgovac ribarskom opremom, a poslije i bogati vlasnik ugljenokopa.
Posebno je zanimljiv i značajan spomen baruna Gejze Raucha, potomka slavne plemenitaške obitelji. Iz novinskoga je teksta jasno da se barun Rauch u svom dvoru u Lužnici, kraj Zaprešića, bavio i uzgojem njemačkih doga, jer je, kako se navodi, na izložbu doveo kuju i njezinih 10 štenaca! Otac mu je bio barun Levin Rauch, obnašatelj banske časti za sklapanja hrvatsko-ugarske nagodbe i prvi hrvatski ban nakon 1868., kao i brat mu Pavao Rauch, hrvatski ban od 1908. do 1910.
IZVOR: Pinterest, razglednica. Doga Ivanhoe cca.1890.
Bilo bi zanimljivo doznati tko je bila Josipa ili Josefina Quinc iz Zagreba, koja je izložila "malog bielog ratlera Pagatl čiste englezke pasmine od princa Walesa". U izvješću Janka Iblera navodi se da je to bio "patuljasti terijer", a vjerojatno se radilo o oštrodlakom foksterijeru, na što upućuje spominjanje princa od Walesa u novinskom izvješću. Tadašnji princ od Walesa bio je budući kralj Edvard VII i sin kraljice Viktorije, a kao princ je na prvom Cruftsu u povijesti, koji se održao u veljači 1891., dakle samo osam mjeseci prije zagrebačke izložbe (!), izlagao svoje pse, među njima i neke polarne pasmine. No, najčešće je fotografiran u društvu dugovječnog foksterijera Cezara i u to doba se ta pasmina snažno vezala uz budućeg engleskog kralja.
IZVOR: National Portrait Gallery
NASLOVNA ILUSTRACIJA - Westminster Dog Show
Nastaviti će se....pratite nas na https://www.facebook.com/pasji.zivot.by.rujana.jeger
Ukoliko vam se svidio ovaj tekst, slobodno ga podijelite na društvenoj mreži!
Pasji život™
Poruka drugim medijima/blogeri(ca)ma - uvijek nam je kompliment vidjeti svoje tekstove i teme prenesene na drugim web stranicama, portalima i u časopisima - međutim, ukoliko ne tražite dopuštenje ili ne navedete link na našu stranicu/ime autora članka, biti ćemo prisiljeni djelovati pravnim putem.