Petra Puvača - Sto ljeta azila
- font size decrease font size increase font size
Naša prijateljica i suradnica Petra Puvača iz Udruge Sedma od Devet je u suradnji sa Azilom Prijatelji Čakovec pripremila kampanju za udomljavanje pasa seniora, pa smo tom prilikom malo popričale o starenju - o kojem ja ipak znam malo više, došla sam u godine kada ZNAM zašto Liza šepa na šapu koju je ozlijedila još kao napušteno štene. Naime, mene isto tada boli moja šapa koju sam ozlijedila trčeći za susjedovim psom :)
I ima dana kada obje teže ustajemo, iako je ona starija od mene....Liza mislim - Petra je još mlada.
BDNJ: Petra, ova kampanja za seniore svakako je bila nužna - što očekuješ od nje? Nedavno mi se javila jedna realistična osoba koja je htjela da joj pomognem naći psa između 5 i 7 godina kojeg bi udomila - no takvih je još uvijek malo....
PP: Psi kao i mi ljudi, a uostalom i sve živo - stare. Prošlogodišnji štenci danas imaju godinu dana i šanse za udomljenje su im značajno manje u usporedbi s vremenom kada su bili slatki flafasti i mucasti. Iduće godine šanse će im biti još manje. Sa napunjenih 7 - kada psi službeno postaju «seniori» - šanse su im minimalne. Ali oni se nadaju. A onda mi moramo smišljati načine kako da im nada ne bude uzaludna pa eto i naše kampanje Sto ljeta azila!
BDNJ: Sto ljeta? Pa tebi je tek trideseta....
PP: Ma neee, nazvali smo je Sto ljeta azila zato što - kada se zbroje svi naši seniori - imaju i mnogo više od sto ljeta provedenih u azilu...
A ljeta su im ipak lakša nego zime. Lijeno lješkanje u hladovini puno je bolje od smrzavanja starih kostiju preko zime pa se nadamo da bi barem dijelu naših seniora ovo moglo biti posljednje ljeto koje će provesti u azilu i da će zimu dočekati u svojem novom domu.
BDNJ: A kako objasniti toliku količinu seniora u azilima? U čemu je kvaka? Radi li se o problematičnim psima ili što?
PP: Seniorom u azilu se postaje zapravo dosta lagano - dovoljno je da imaš glupe gazde koji će te kao potrošnu robu izbaciti na cestu kad počneš malo slabije vidjeti ili čuti. Ili ako si dovoljno pametan pa preživiš određen broj godina na ulici bez da te netko namlati, otruje ili zgazi pa onda s godinama i sporijim refleksima ipak završiš u skloništu. Ili tako da budeš štene koje nikome ne zapne za oko, pa tinejdžer, pa odrasli, pa samo brojiš godine i eto tebe kao seniora.
BDNJ: Pa istina, godine lete (pokušavam ne razmišljati o tome pa me tijelo podsjeti - još dvije godinice pa ću zagaziti u pedesete....) - a znaš kako se kaže: "Ne možeš starog psa naučiti novim trikovima" čiti novim trikovima" (to naravno - nije istina, pitajte naše trenerice)....
PP: Da, seniore često prati stigma zbog te blesave izreke. S obzirom da nam je stara narodna i da se prvi mačići u vodu bacaju a i da spavamo kao zaklani ne bih baš puno vremena trošila na ove narodne "mudrosti". Ja bih samo da se ljudi zapitaju koliko bi im bilo teško sada se priviknuti da umjesto u svom stanu ili kući odjednom žive u luksuznoj vili s bazenom, garažom, saunom i šta već ide u vilu i s računom koji nikad nije prazan.
Teško?
E pa nisam si ni mislila da bu teško ;)))
Dakle tako se osjećaju naši seniori kada kaveze azila zamjene toplim domom i samo svojim ljudima. I da - možda će hodati na neki određeni način, ili hrkati u nekoj određenoj pozi i neće ganjati loptice - ali ima i to svog šarma zar ne?
Nela (9) ne živi u vili :(
BDNJ: Mojoj će Lizi za mjesec dana 11 i još uvijek ganja loptice i ne hrče....tako da još čekam da shvati da je stara i prestane me maltretirati da joj bacam loptice (koje joj je dr. uostalom i zabranio - ali nitko ne sluša liječnike baš tako doslovno, zar ne?Psssst!)...a pokojna Chili je prestala loptice ganjati tek kad je oslijepila - sa 16. Živjela je preko 18, tako da je u stvari gotovo dvije trećine života provela kao seniorka :)
PP: Na netu se često nađu dirljive priče upravo o udomljenjima seniora. Oči pričaju priče, a oči seniora stvarno imaju štošta za ispričati. I da - svima nam je noćna mora prisjećanje da psi žive kraće od nas i da će nas napustiti, a sa seniorima je taj trenutak još i bliže, ali - kako si i sama rekla - neki seniori žive duže kao seniori nego mladi psi....
Ali znati da si nekome kome je srce slomljeno ipak vratio vjeru u ljude pa koliko kratko to trajalo, znati da si nekome tko je cijeli život proveo na kiši, snijegu, suncu i sparini pokazao što je jastuk ili krevet, znati da si nekome tko je cijeli život proveo bez maženja češkao trbuh ili leđa, znati da je netko umro sretan zbog tebe...
I sad dok pričamo o tome mi suze oči i stišće mi se grlo ali koliko god nama to bilo teško oni to zaslužuju.
BDNJ: Dobro da koristim vodootpornu maskaru, s tobom voditi razgovor na PMS-u nije preporučljivo, odmah se sjetim one svoje sijede face (a propos sjedina, moram se pofarbati prije mora :))
Baš sam jučer razmišljala kako ću - uz malo sreće - sljedećeg psa uzimati tek sa 60 - vrlo vjerojatno i neću više uzeti štenca, geni mi nisu baš neki a nemam djece. Tebi će tada biti 40 i kusur pa ćeš mi naći nekog psa da starimo skupa!
PP: Naravno, naći ću ti nekog ocvalog terijera :))
Fora je što seniora može udomiti svatko tko želi psa s kojim nema štenećih problema. Štenci - koliko god slatki da jesu - nekim ljudima mogu biti ipak malo previše. Te piški, te kaki, te trči, te cvili, te ovo te ono...
Sa seniorima je ipak malo lakše, to su već psi koji iako možda ne znaju da se treba piškit vani jer su cijeli život bili na lancu pa su i jeli i piškili u istih 2 metra - ali puno brže shvaćaju što znači šetnja. Rekla bih i da su puno mirniji, ali budimo realni ima ih i stvarno onako baš pravih penzića koji se šetaju s noge na nogu i uživaju u mirisu cvijeća ali ima i onih malo aktivnijih koji bi još uvijek ganjali lopticu, kao tvoja Liza.
BDNJ: Dakle da zaključimo - senior je štene, samo malo starije :D...s kim započinješ kampanju?
Ona još uvijek čeka svoje ljude....
PP: Naša "bakica sa naslovnice" zove se Nela. U Azil Prijatelji Čakovec je stigla 2015. - potpuno prestravljena. Što je ona doživjela u svojih - tada 8 godina - tko zna, ali samo dva tjedna su bila dovoljna da od životinje koja bježi od ljudi režeći, Nela postane - drugi pas. Kada je napokon shvatila da ljudska ruka može značiti i maženje, Nela je postala beskrajno tužna i čeka čeka čeka samo svog čovjeka....HAPPY END; NELA JE UDOMLJENA (10.09.2016)
Ovo je pjesma koju joj je posvetila njena kuma:
"Jutarnje sunce želi te umiti svojim zlatom.
A ti spuštaš pogled
k'o da se sramiš zločina kojeg nisi ni skrivila…
Sjajne niti plešu na rešetkama tvoje ćelije,
a ti ih ne možeš popratiti smješkom.
Jer je tvoje biće naselila tuga,
tako prokleto ogromna tuga…
Urezuje mi se u utrobu dok odlazim u svoj dan.
A dok zaklopim oči,
maštam da se smiješ.
I sklopljenih ruku molim sunce
da bude uporno.
I da jednog mirisnog jutra
ucrta zvjezdice sreće u tvoje treptaje…"
Nela čeka svog čovjeka - ako si ti ta/j, napiši joj pismo!
Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.Ova e-mail adresa je zaštićena od spambota. Potrebno je omogućiti JavaScript da je vidite.