Veterinarenje i veterinarsko prigovaranje u epizodi: Gigantskooooo.......
- font size decrease font size increase font size
Napisala: dr.vet.med. Vesna M.
Prvi put sam se susrela sa džinovskim govnom kada sam tek otvorila ambulantu.
Bila je to kujica njemačkog ovčara koja nije kenjala oko 3 tjedna, baš nakon Slave, kada se pravio roštilj, pa joj je dvoznamenkasti broj uzvanika bacao oglabane kosti. Kako ona živi vani, tako nitko nije skužio dok nije prestala jesti i stomak joj se izdeformirao.
Oni bi ju oni ostavili da ugine al baš im je žao, no njihov mlađi i civiliziraniji rođak zvao me upomoć pa smo (a sve bez rendgena jer tko bi vozio za Osijek) ustanovili da je unutra nešto kamenaste tvrdoće na opip, kuglastog oblika, e sad...jel’ kalcificirani tumor u starije nikad liječene kuje, koji naliježe na crijeva pa stvara probleme ili džomba kostiju za koju ja nisam mogla znati zbog izostanka one fenomenalne anamneze, postalo je skroz nebitno, jer je džomba premašila veličinu u kojoj može evakuirati trbušnu šupljinu vlastitim naporom.
Radila sam resekciju crijeva već na fakultetu, pa to nije trebao biti oveći problem, pa tako krećem, otvaram i pronalazim objekt najsličniji kugli za boćanje na samom ulazu u zdjelicu.
Savršena kugla savršeno uglavljena u crijevo, toliko duboko u zdjelici da smo je morali popriličnom silom izguravati na mjesto sa kojeg bi se uopće mogla izvaditi.
Uz nju izašlo je brdo govnave tekućine po nama, kirurškim krpama, nogama, kutama, podu, pršteći po zidovima, instrumentima, rukavicama....prvo zašit’ crijevo.
Unutrašnji sloj prema van, da se buduća govna ne susreću sa nepredviđenim tkivom crijeva, vanjski sloj prema unutra, da crijevo ne sraste sa prvim na što nalegne. I onda peri.
Ispiri.
Prolijevaj tone fiziološke otopine u trbuh pa van pa novu unutra, isperi stomak na sto načina.
Provela je nekoliko dana smještena u stacionaru mirna, poslušna, bez vrhova uški jer su ju u životu muhe jele.
Svako ljeto.
Molila sam da ju udomim.
Volio ju je jako, htio ju natrag.
Onda je došao on. Fini, razmaženi, zbrinuti gospodin, sa kvrgom na guzi veličine loptice za golf.
Nije bio velik pa je ta loptica bila dovoljna da dok pokušava kakiti vrišti i izvija se.
Vadim govno silom, guram prste, on vrišti, vlasnik u suzama.
Perianalna hernija (perianalna je hernija kraj šupka kad se rektum izbeči).
Kombinirana sa malo perinealne hernije (perinealna je kad se iz trbušne šupljine nešto izbeči kroz perineum iliti međicu) al’ to tada nismo znali.
I opet operacija.
Ovaj puta uz brdo pripreme iz literature - koji dio odrezati, koji nagurati nazad, što presložiti kuda, pomogao je i Dr. Šalabahter - ovdje ide razgradivi konac, ovdje nerazgradivi...
Uz tu operaciju obavezna je i kastracija, da se smanji prostata koja cijelu stvar gura i smeta.
Rendgenska dijagnostika pokazala je i megakolon. Patološko proširenje debelog crijeva zbog kojega govna prolaze sporo i budu jako debela.
I onda dođu do perianalne hernije, proširenja rektuma pred sam izlaz, i tu se zaglave. Hernija ne može tiskati bez bolova i eto ga čep.
Svako malo.
Ova operacija bila je zanimljiva, vrlo zabavna i prošla poprilično dobro. On je veseo, skače, kaki bez urlanja, vlasnik sretan i doživotno će ga hraniti malim količinama masnjikave hrane i puno šetati.
Sve u svemu njemu je upalo govance u med i njegova životna priča je rijetko sretna i kvalitetna.
Nema više jaja, a da ih se ranije riješio neke stvari su se mogle spriječiti, ali eto.
On je sada još jedna edukativna priča za vlasnike koji ne žele kastrirati. Živi divnim životom i vidimo se na redovitim cijepljenjima i kontrolama.
Mrzi me, al dobro, živ je :)
No neki dan, nenormalno rano ujutro, pred ambulantom se parkira auto i panično izlazi teta. Mala kujica iz susjedovog neograđenog dvorišta prošla je kroz njenu ogradu pa su je njeni psi onako dobro unakazili. Susjed nema para za liječenje, ni da postavi ogradu, kujica ima dva šteneta koja isto bauljaju okolo i samo je pitanje kad će nastradati.
Ona ju je dovezla najbrže što moze, otvara vrata, a u kutiji mali mrtvi pasić. Odlazi tužna, pričajući mi o njenim štencima i kako susjedi uopće ne brinu.
Odlazim hraniti konje.
Dva dana kasnije evo je opet. Nosi štene te kujice sa sumnjom na džinovsku perianalnu herniju. Štene, bombončić preslatki, ne jede baš, jer ne kaki.
Foto: Anubis klub
Stražnje noge i rep spojeni džinovskom kvrgom, oklopljenom crnom korom, ne može se ni kretati, leži. Susjedov stav: ako preživi-preživi.
Foto: Anubis klub
Ona je spremna platiti koliko god je potrebno da spasi štene, ali će ga vratiti susjedu.
Gledam tu tvorbu tvrdu, pipam, ne znam gdje prestaje dlaka, počinje tkivo, završava naslaga.
Foto: Anubis klub
Gospođa potpisuje suglasnost za operativni zahvat a ja pitam: „A što da radim ako se pas ne može presložiti bez da ostane invalid?“
Odgovor: „Učinite sve što možete da mu spasite život, ma u kakvom stanju završio."
Jada jadna od dvije kile završi tako u lavoru na kvašenju.
Kad se raskvasi što se raskvasiti ima možda ispadnu crijeva, možda nema kože, možda nema čmara, hoće li biti dovoljno štofa za preslagivanje?
Dva sata i dvadesetak litara mlake vode kasnije, puno smrada, trljanja, čupkanja, s male ali čitave guze otpada ogromna govnava tvorevina ulijepljena dlakom, trunjem, smećem i raznim gadarijama.
Foto: Anubis klub
A psić, osim neuhranjenosti, iscrpljenosti i isprepadanosti, nadražene kože ali u jednom komadu krene mahati repićem i kakiti sve što se nije iskakiti dalo.
Zovem gospođu, javljam da je psić u redu i da je bilo već nekoliko ljudi u ambulanti koji su se rastopili, htjeli ju ponijeti kući i fenomenalno udomiti. Na kauč, na krevet, uz poslastice, sa šetnjicama, jel baš mora mora natrag u taj horor?
Sve i da gospodin nema za veterinara, sve što je trebao napraviti je oprati ga. Gospođa pomalo zbunjena ali sretna - ipak ne zna hoće li susjed pristati ali odbija lagati da je štene uginulo na operaciji, no obećaje dati sve od sebe da susjed pristane na udomljenje.
I pristao je.
Čim smo sliku objavili nastala je pomama.
Savršen dom pronađen sutradan.
Foto: Anubis klub
A drugo štene im je ostalo da skonča kao i svoja majka.
Svakim govnom kojeg riješiš učiniš svijet malo ljepšim mjestom za život.
A govana svuda oko nas...
Prvi put sam se susrela sa džinovskim govnom kada sam tek otvorila ambulantu.
Bila je to kujica njemačkog ovčara koja nije kenjala oko 3 tjedna, baš nakon Slave, kada se pravio roštilj, pa joj je dvoznamenkasti broj uzvanika bacao oglabane kosti. Kako ona živi vani, tako nitko nije skužio dok nije prestala jesti i stomak joj se izdeformirao.
Oni bi ju oni ostavili da ugine al baš im je žao, no njihov mlađi i civiliziraniji rođak zvao me upomoć pa smo (a sve bez rendgena jer tko bi vozio za Osijek) ustanovili da je unutra nešto kamenaste tvrdoće na opip, kuglastog oblika, e sad...jel’ kalcificirani tumor u starije nikad liječene kuje, koji naliježe na crijeva pa stvara probleme ili džomba kostiju za koju ja nisam mogla znati zbog izostanka one fenomenalne anamneze, postalo je skroz nebitno, jer je džomba premašila veličinu u kojoj može evakuirati trbušnu šupljinu vlastitim naporom.
Radila sam resekciju crijeva već na fakultetu, pa to nije trebao biti oveći problem, pa tako krećem, otvaram i pronalazim objekt najsličniji kugli za boćanje na samom ulazu u zdjelicu.
Savršena kugla savršeno uglavljena u crijevo, toliko duboko u zdjelici da smo je morali popriličnom silom izguravati na mjesto sa kojeg bi se uopće mogla izvaditi.
Uz nju izašlo je brdo govnave tekućine po nama, kirurškim krpama, nogama, kutama, podu, pršteći po zidovima, instrumentima, rukavicama....prvo zašit’ crijevo.
Unutrašnji sloj prema van, da se buduća govna ne susreću sa nepredviđenim tkivom crijeva, vanjski sloj prema unutra, da crijevo ne sraste sa prvim na što nalegne. I onda peri.
Ispiri.
Prolijevaj tone fiziološke otopine u trbuh pa van pa novu unutra, isperi stomak na sto načina.
Provela je nekoliko dana smještena u stacionaru mirna, poslušna, bez vrhova uški jer su ju u životu muhe jele.
Svako ljeto.
Molila sam da ju udomim.
Volio ju je jako, htio ju natrag.
Onda je došao on. Fini, razmaženi, zbrinuti gospodin, sa kvrgom na guzi veličine loptice za golf.
Nije bio velik pa je ta loptica bila dovoljna da dok pokušava kakiti vrišti i izvija se.
Vadim govno silom, guram prste, on vrišti, vlasnik u suzama.
Perianalna hernija (perianalna je hernija kraj šupka kad se rektum izbeči).
Kombinirana sa malo perinealne hernije (perinealna je kad se iz trbušne šupljine nešto izbeči kroz perineum iliti međicu) al’ to tada nismo znali.
I opet operacija.
Ovaj puta uz brdo pripreme iz literature - koji dio odrezati, koji nagurati nazad, što presložiti kuda, pomogao je i Dr. Šalabahter - ovdje ide razgradivi konac, ovdje nerazgradivi...
Uz tu operaciju obavezna je i kastracija, da se smanji prostata koja cijelu stvar gura i smeta.
Rendgenska dijagnostika pokazala je i megakolon. Patološko proširenje debelog crijeva zbog kojega govna prolaze sporo i budu jako debela.
I onda dođu do perianalne hernije, proširenja rektuma pred sam izlaz, i tu se zaglave. Hernija ne može tiskati bez bolova i eto ga čep.
Svako malo.
Ova operacija bila je zanimljiva, vrlo zabavna i prošla poprilično dobro. On je veseo, skače, kaki bez urlanja, vlasnik sretan i doživotno će ga hraniti malim količinama masnjikave hrane i puno šetati.
Sve u svemu njemu je upalo govance u med i njegova životna priča je rijetko sretna i kvalitetna.
Nema više jaja, a da ih se ranije riješio neke stvari su se mogle spriječiti, ali eto.
On je sada još jedna edukativna priča za vlasnike koji ne žele kastrirati. Živi divnim životom i vidimo se na redovitim cijepljenjima i kontrolama.
Mrzi me, al dobro, živ je :)
No neki dan, nenormalno rano ujutro, pred ambulantom se parkira auto i panično izlazi teta. Mala kujica iz susjedovog neograđenog dvorišta prošla je kroz njenu ogradu pa su je njeni psi onako dobro unakazili. Susjed nema para za liječenje, ni da postavi ogradu, kujica ima dva šteneta koja isto bauljaju okolo i samo je pitanje kad će nastradati.
Ona ju je dovezla najbrže što moze, otvara vrata, a u kutiji mali mrtvi pasić. Odlazi tužna, pričajući mi o njenim štencima i kako susjedi uopće ne brinu.
Odlazim hraniti konje.
Dva dana kasnije evo je opet. Nosi štene te kujice sa sumnjom na džinovsku perianalnu herniju. Štene, bombončić preslatki, ne jede baš, jer ne kaki.
Foto: Anubis klub
Stražnje noge i rep spojeni džinovskom kvrgom, oklopljenom crnom korom, ne može se ni kretati, leži. Susjedov stav: ako preživi-preživi.
Foto: Anubis klub
Ona je spremna platiti koliko god je potrebno da spasi štene, ali će ga vratiti susjedu.
Gledam tu tvorbu tvrdu, pipam, ne znam gdje prestaje dlaka, počinje tkivo, završava naslaga.
Foto: Anubis klub
Gospođa potpisuje suglasnost za operativni zahvat a ja pitam: „A što da radim ako se pas ne može presložiti bez da ostane invalid?“
Odgovor: „Učinite sve što možete da mu spasite život, ma u kakvom stanju završio."
Jada jadna od dvije kile završi tako u lavoru na kvašenju.
Kad se raskvasi što se raskvasiti ima možda ispadnu crijeva, možda nema kože, možda nema čmara, hoće li biti dovoljno štofa za preslagivanje?
Dva sata i dvadesetak litara mlake vode kasnije, puno smrada, trljanja, čupkanja, s male ali čitave guze otpada ogromna govnava tvorevina ulijepljena dlakom, trunjem, smećem i raznim gadarijama.
Foto: Anubis klub
A psić, osim neuhranjenosti, iscrpljenosti i isprepadanosti, nadražene kože ali u jednom komadu krene mahati repićem i kakiti sve što se nije iskakiti dalo.
Zovem gospođu, javljam da je psić u redu i da je bilo već nekoliko ljudi u ambulanti koji su se rastopili, htjeli ju ponijeti kući i fenomenalno udomiti. Na kauč, na krevet, uz poslastice, sa šetnjicama, jel baš mora mora natrag u taj horor?
Sve i da gospodin nema za veterinara, sve što je trebao napraviti je oprati ga. Gospođa pomalo zbunjena ali sretna - ipak ne zna hoće li susjed pristati ali odbija lagati da je štene uginulo na operaciji, no obećaje dati sve od sebe da susjed pristane na udomljenje.
I pristao je.
Čim smo sliku objavili nastala je pomama.
Savršen dom pronađen sutradan.
Foto: Anubis klub
A drugo štene im je ostalo da skonča kao i svoja majka.
Svakim govnom kojeg riješiš učiniš svijet malo ljepšim mjestom za život.
A govana svuda oko nas...