Veterinarenje i veterinarsko prigovaranje u epizodi: Ja trebam Vesnu!
- font size decrease font size increase font size
Piše: dr.vet.med. Vesna M., Anubis Klub
Zovu tako ljudi u ambulantu, tehničarke se jave, kako bi i trebale, da naprave termin, objasne, daju upute i tak'...
I onda na telefon čuješ: "Ja trebam Vesnu!".
I pomisli tako tehničarka da je to neko poznat, s kim smo si na "ti", proslijedi mi telefon u svoj svojoj mladosti i naivi, iako ja upravo radim nešto drugo, pa čuješ:
"Mi smo nekidan bili sa macom na kastraciji i sad bi trebali doći na antibiotik. Kad možemo doći?"
KAKO to nije bilo pitanje za tehničarku, kome sam ja to Vesna ako sam mu mačku kastrirala i zašto bi to uopće netko napravio??
"Stan Anubis Klub, mogu dobit Vesnu?"
Trebalo nam je jako dugo da naučimo tehničarke da ne nasjedaju jer su ljudi sa diplome na zidu pročitali moje ime pa smo si sad pajde a ja to ne znam.
Puno ljudi dođe i odmah mi govori ti, ja njima vi, oni meni opet ti.
Pa sve i da najstalnije dolaze, kada je trenutak u kojem smo mi počeli virtualno čuvati ovce skupa moj odgoj ne razumije.
A to onda neminovno vodi i slijedećem: zove čovo da pita koliko je zahvat pa se na njega i naruči.
Dovede ljubimca u dogovoreni termin i ponovno pita koliko je zahvat.
Dobije isti odgovor.
Vrati se po ljubimca na kojem je odrađen zahvat i jadna blijeda tehničarka (ona bez pjegica) ulazi u kiruršku salu u kojoj se već priprema novi zahvat i kaže:
"Pita lik jel' može pola?"
"Pola čega?"
"Pola od cijene zahvata."
"Zlato, izađi nazad i reci čovjeku da ovo nije pijaca i da se tako ne može ponašati."
Nije više nikada došao.
Čudno je to kako bi mi veterinari trebali biti humanitarci u vidu rada za džaba. Ali i dostupni u bilo koje doba dana i noći. Ali i prihvaćati napuštene pse koje nam svakodnevno donose. Ali i dijeliti beskrajno savjete po dva - tri sata ako treba. I ne smijemo reći ljudima da im je ljubimac debeo, makar mu dijeta može drastično poboljšati kvalitetu života.
Nisam točno shvaćala što znači biti veterinar u svo to vrijeme htijenja bivanja istim.
Liječenje zivotinja, prekrasno...
WRONG!
Nekoliko minuta liječenja, sto sati odgovaranja na mejlove, objašnjavanja vlasnicima kako i kada, crtanja kako to funkcionira, pravljenja papira, ambulantnog dnevnika, zapisnikovog zapisnika, slaganja pravilne prehrane, pokazivanja četaka, šampona, ampula.
Možda je bilo logičnije otvoriti veterinarsku predavaonicu?
U RH još uvijek nije kako spada odvojena velika od male prakse. Kad kažem velika mislim na stoku, što uključuje i perad, koja je mala.
Osim ako je noj.
Dakle dok sam ja studirala, morala sam polagati i krave, konje, svinje, perad, farme, uzgoj, užas.
Meni su farme konc logori (mislim farme jesu konc logori samo se takvi podaci baš ne izbacuju u javnost da ljudi mogu svoja meseka papati na miru od ružnih prizora odakle su došla) i nikada mi nije palo na pamet raditi na farmi.
Jer ne bih spavala noću.
Ali sam svejedno sve to morala položiti.
Gledam na to kao na svoju žrtvu.
Pa živa sam još.
Ali onda ribnjačarstvo, pa akvarijske ribice, golubovi, gmazovi, uzgoj školjkaša, pčele i... ... ... DUDOVI SVILCI.
Sve se to učilo u đuture i napreskokce, toliko da u toj salati negdje izostane da i mace imaju analke koje se mogu upaliti isto kao i pseće.
Ono-detalj.
A tehničari?
Eno ih dolaze na praksu.
Ne vole me (nije to samo fraza ;) ) jer im govorim da su kuhane nogice.
Ne možeš mačku koju bodeš držati sa dva prsta ili ćemo svi završiti krvavi a mačka bez terapije. I još će mi razbiti pola ambulante.
Događalo se.
I tko je uopće odlučio poslati tehničara na praksu ako ne zna drzati mačku?
Kažu idu na praksu u stanicu jednu, tamo ili sjede ili peru prozore.
Idu i na farmu, tamo bodu svinje.
Ali s prstom na igli.
Da ju bolje usmjere.
Svi do jednog.
S prstom na sterilnoj igli...
Ok, dakle - dođu oni tako na praksu i onda ih mi tjeramo da uče.
Užasnuta mlađarija bježi i ne vraća se.
Dođu ponekad rijetki pa ja pitam: "Kako to da ste došli?"
"Mi smo mazohisti", odgovaraju sarkastično i lijepo se zabavimo dok im govorim da su smotani, usporeni, bangavi, nedoučeni i naučimo svašta.
Jedan ili dva po generaciji.
Bit će to dobri tehničari.
Odselit će odavde.
A onda tu su i kolege veterinari.
Ima jedan kojeg baš baš volim, taj je k’o enciklopedija. Kad god nešto nisam sigurna zovem njega i slušam odabrana poglavlja iz prakse.
Za ubuduće Dr. Šalabahter.
Respect i kapa dolje.
Nadamo se da će jednoga dana biti dio našega tima no do onda ćemo ga još puno iznapodmićivati.
A tu su i ostali kolege za koje mi je stvarno čudno zvati ih kolegama. Rado bih o tome pisala jednom ali navući ću gnjev veterinarske zajednice.
Jer treba biti kolegijalan.
Kriminalac ili moron, kolegijalna.
Znanje je jedna stvar, inteligencija nešto sasvim drugo. Inteligencijom se znanje slaže u zaključak. I zato je anamneza sveta.
Anamneza je skup pitanja upućenih vlasniku koji u najvećem broju slučajeva čini većinski dio dijagnostike.
"U čemu je problem?"
"Ne jede."
"Koliko ne jede?"
"Ne znam, ima ih nekoliko, pa što jedan ne pojede pojedu drugi, tako da možda 2 a možda i 5 dana."
"Jel' kaki?"
"Ne znam. Ima ih više i obavljaju sve po dvorištu, pa ne znam koje je čije govno, znate."
"Jel' pije?"
"Ne znam, voda je zajednička...."
"Dobro, jel' ima još koji simptom?"
"Ne znam"
"Da li je cijepljena protiv zaraznih bolesti?"
"Je."
"Zaraznih bolesti, ne bjesnoće?"
"Pa ono što cijepe svake godine..."
"Da, to je bjesnoća. Jeste li cijepili išta osim toga?"
"Da, ono kad je bila mala."
"Kad je to bilo?"
"Joj, ne znam, prije oko šest godina."
"Ok, dakle nije cijepljena. Jel' kastrirana?"
"Mislite sterilizirana, znate to je ženka..."
"Ne, mislim kastrirana - al’ dobro ajde sterilizirana, jel to?"
"Nije."
"Kad se zadnji puta tjerala?"
"Ne radi ona to, mi joj ne damo."
"Ne mislim parila, tjerala, znate ono kad krvari?"
"Ne, mi joj to ne dozvoljavamo."
"Ok. Jel’ imala temperaturu?"
"Pa suh joj je nos nekad..."
"Jeste li stavili zaštitu protiv parazita?"
"Je, dobila je onu tabletu kod cijepljenja."
"Dobro to je za unutarnje, jeste li sigurni da ju je pojela?"
"Pa mi smo stavili u hranu..."
"Koju jedu svi psi kako hoće?"
"Da, al' guta ona..."
"Dobro, dakle jednu tabletu?"
"Da."
"Ali jedna tableta je za 10 kg psa a ona ima 30."
"Pa mi smo mislili..."
"Dobro, a za vanjske parazite?"
"Kako to mislite?"
"Buhe, krpelji..."
"Nema ona to."
"Kako znate?"
"Pa nismo vidili."
(sivi, dugodlaki, prljavi pas).
"Dakle, možda je i krpelj bio na njoj?"
"Ne ide ona nikud iz dvorišta, nikada."
"Čime ju hranite?"
"Jede sve što i mi."
(ponosno).
"Jeste li trovali štakore nedavno?"
"Da, ali smo sve stavili tako da psi ne mogu dohvatiti."
"A jel’ vam psi love miševe i štakore?"
"Da, super su, oni sve utamane. A doktorice šta joj je, svi smo jako zabrinuti??"
Zovu tako ljudi u ambulantu, tehničarke se jave, kako bi i trebale, da naprave termin, objasne, daju upute i tak'...
I onda na telefon čuješ: "Ja trebam Vesnu!".
I pomisli tako tehničarka da je to neko poznat, s kim smo si na "ti", proslijedi mi telefon u svoj svojoj mladosti i naivi, iako ja upravo radim nešto drugo, pa čuješ:
"Mi smo nekidan bili sa macom na kastraciji i sad bi trebali doći na antibiotik. Kad možemo doći?"
KAKO to nije bilo pitanje za tehničarku, kome sam ja to Vesna ako sam mu mačku kastrirala i zašto bi to uopće netko napravio??
"Stan Anubis Klub, mogu dobit Vesnu?"
Trebalo nam je jako dugo da naučimo tehničarke da ne nasjedaju jer su ljudi sa diplome na zidu pročitali moje ime pa smo si sad pajde a ja to ne znam.
Puno ljudi dođe i odmah mi govori ti, ja njima vi, oni meni opet ti.
Pa sve i da najstalnije dolaze, kada je trenutak u kojem smo mi počeli virtualno čuvati ovce skupa moj odgoj ne razumije.
A to onda neminovno vodi i slijedećem: zove čovo da pita koliko je zahvat pa se na njega i naruči.
Dovede ljubimca u dogovoreni termin i ponovno pita koliko je zahvat.
Dobije isti odgovor.
Vrati se po ljubimca na kojem je odrađen zahvat i jadna blijeda tehničarka (ona bez pjegica) ulazi u kiruršku salu u kojoj se već priprema novi zahvat i kaže:
"Pita lik jel' može pola?"
"Pola čega?"
"Pola od cijene zahvata."
"Zlato, izađi nazad i reci čovjeku da ovo nije pijaca i da se tako ne može ponašati."
Nije više nikada došao.
Čudno je to kako bi mi veterinari trebali biti humanitarci u vidu rada za džaba. Ali i dostupni u bilo koje doba dana i noći. Ali i prihvaćati napuštene pse koje nam svakodnevno donose. Ali i dijeliti beskrajno savjete po dva - tri sata ako treba. I ne smijemo reći ljudima da im je ljubimac debeo, makar mu dijeta može drastično poboljšati kvalitetu života.
Nisam točno shvaćala što znači biti veterinar u svo to vrijeme htijenja bivanja istim.
Liječenje zivotinja, prekrasno...
WRONG!
Nekoliko minuta liječenja, sto sati odgovaranja na mejlove, objašnjavanja vlasnicima kako i kada, crtanja kako to funkcionira, pravljenja papira, ambulantnog dnevnika, zapisnikovog zapisnika, slaganja pravilne prehrane, pokazivanja četaka, šampona, ampula.
Možda je bilo logičnije otvoriti veterinarsku predavaonicu?
U RH još uvijek nije kako spada odvojena velika od male prakse. Kad kažem velika mislim na stoku, što uključuje i perad, koja je mala.
Osim ako je noj.
Dakle dok sam ja studirala, morala sam polagati i krave, konje, svinje, perad, farme, uzgoj, užas.
Meni su farme konc logori (mislim farme jesu konc logori samo se takvi podaci baš ne izbacuju u javnost da ljudi mogu svoja meseka papati na miru od ružnih prizora odakle su došla) i nikada mi nije palo na pamet raditi na farmi.
Jer ne bih spavala noću.
Ali sam svejedno sve to morala položiti.
Gledam na to kao na svoju žrtvu.
Pa živa sam još.
Ali onda ribnjačarstvo, pa akvarijske ribice, golubovi, gmazovi, uzgoj školjkaša, pčele i... ... ... DUDOVI SVILCI.
Sve se to učilo u đuture i napreskokce, toliko da u toj salati negdje izostane da i mace imaju analke koje se mogu upaliti isto kao i pseće.
Ono-detalj.
A tehničari?
Eno ih dolaze na praksu.
Ne vole me (nije to samo fraza ;) ) jer im govorim da su kuhane nogice.
Ne možeš mačku koju bodeš držati sa dva prsta ili ćemo svi završiti krvavi a mačka bez terapije. I još će mi razbiti pola ambulante.
Događalo se.
I tko je uopće odlučio poslati tehničara na praksu ako ne zna drzati mačku?
Kažu idu na praksu u stanicu jednu, tamo ili sjede ili peru prozore.
Idu i na farmu, tamo bodu svinje.
Ali s prstom na igli.
Da ju bolje usmjere.
Svi do jednog.
S prstom na sterilnoj igli...
Ok, dakle - dođu oni tako na praksu i onda ih mi tjeramo da uče.
Užasnuta mlađarija bježi i ne vraća se.
Dođu ponekad rijetki pa ja pitam: "Kako to da ste došli?"
"Mi smo mazohisti", odgovaraju sarkastično i lijepo se zabavimo dok im govorim da su smotani, usporeni, bangavi, nedoučeni i naučimo svašta.
Jedan ili dva po generaciji.
Bit će to dobri tehničari.
Odselit će odavde.
A onda tu su i kolege veterinari.
Ima jedan kojeg baš baš volim, taj je k’o enciklopedija. Kad god nešto nisam sigurna zovem njega i slušam odabrana poglavlja iz prakse.
Za ubuduće Dr. Šalabahter.
Respect i kapa dolje.
Nadamo se da će jednoga dana biti dio našega tima no do onda ćemo ga još puno iznapodmićivati.
A tu su i ostali kolege za koje mi je stvarno čudno zvati ih kolegama. Rado bih o tome pisala jednom ali navući ću gnjev veterinarske zajednice.
Jer treba biti kolegijalan.
Kriminalac ili moron, kolegijalna.
Znanje je jedna stvar, inteligencija nešto sasvim drugo. Inteligencijom se znanje slaže u zaključak. I zato je anamneza sveta.
Anamneza je skup pitanja upućenih vlasniku koji u najvećem broju slučajeva čini većinski dio dijagnostike.
"U čemu je problem?"
"Ne jede."
"Koliko ne jede?"
"Ne znam, ima ih nekoliko, pa što jedan ne pojede pojedu drugi, tako da možda 2 a možda i 5 dana."
"Jel' kaki?"
"Ne znam. Ima ih više i obavljaju sve po dvorištu, pa ne znam koje je čije govno, znate."
"Jel' pije?"
"Ne znam, voda je zajednička...."
"Dobro, jel' ima još koji simptom?"
"Ne znam"
"Da li je cijepljena protiv zaraznih bolesti?"
"Je."
"Zaraznih bolesti, ne bjesnoće?"
"Pa ono što cijepe svake godine..."
"Da, to je bjesnoća. Jeste li cijepili išta osim toga?"
"Da, ono kad je bila mala."
"Kad je to bilo?"
"Joj, ne znam, prije oko šest godina."
"Ok, dakle nije cijepljena. Jel' kastrirana?"
"Mislite sterilizirana, znate to je ženka..."
"Ne, mislim kastrirana - al’ dobro ajde sterilizirana, jel to?"
"Nije."
"Kad se zadnji puta tjerala?"
"Ne radi ona to, mi joj ne damo."
"Ne mislim parila, tjerala, znate ono kad krvari?"
"Ne, mi joj to ne dozvoljavamo."
"Ok. Jel’ imala temperaturu?"
"Pa suh joj je nos nekad..."
"Jeste li stavili zaštitu protiv parazita?"
"Je, dobila je onu tabletu kod cijepljenja."
"Dobro to je za unutarnje, jeste li sigurni da ju je pojela?"
"Pa mi smo stavili u hranu..."
"Koju jedu svi psi kako hoće?"
"Da, al' guta ona..."
"Dobro, dakle jednu tabletu?"
"Da."
"Ali jedna tableta je za 10 kg psa a ona ima 30."
"Pa mi smo mislili..."
"Dobro, a za vanjske parazite?"
"Kako to mislite?"
"Buhe, krpelji..."
"Nema ona to."
"Kako znate?"
"Pa nismo vidili."
(sivi, dugodlaki, prljavi pas).
"Dakle, možda je i krpelj bio na njoj?"
"Ne ide ona nikud iz dvorišta, nikada."
"Čime ju hranite?"
"Jede sve što i mi."
(ponosno).
"Jeste li trovali štakore nedavno?"
"Da, ali smo sve stavili tako da psi ne mogu dohvatiti."
"A jel’ vam psi love miševe i štakore?"
"Da, super su, oni sve utamane. A doktorice šta joj je, svi smo jako zabrinuti??"