Veterinarenje i veterinarsko prigovaranje u epizodi: LGBT&S/M hajvani
- font size decrease font size increase font size
Piše: dr.vet.med. Vesna M., Anubis Klub
Postoje jedni ljudi negdje na svijetu koji su imali svog velikog psa.
Onda su od jedne udruge udomili malog psa.
Onda su ubili velikog psa jer putuju a nemaju kome udomiti.
Onda im je udruga otela malog psa.
Onda su vrištali na udrugu.
Onda ipak nisu otišli.
Onda su si nabavili psa.
Kako to već ide, čistokrvnog bez papira, jel’.
Mužjaka.
Četiri mjeseca kasnije, kako to već biva - tri mjeseca nakon zakonskog roka, dolaze cijepiti svog mužjaka koji je ženka.
A oni se čudom ne mogu načuditi.
Da je pinč pa da nisu pogledali ispod bi mi možda još i bilo jasno.
Ali labrador...
Imali smo i priliku upoznati takozvanog bespolnog psa.
Tako ga je okarakterizirao veterinar najbliži njegovoj lokaciji.
Nismo sigurni bismo li ga/ju nazvali dvospolnim ili bespolnim iz vanjskih i unutarnjih razloga.
Unutarnji su ti da nam vlasnik nikako ne dozvoljava otvoriti psa da vidimo šta ima unutra.
Istina bog - umiremo od znatiželje, ali i postoji medicinska indikacija za to - ukoliko postoje testisi unutar trbušne šupljine (takozvani kriptorhizam), uputno ih je odstraniti prije nego li postanu tumori. Postoji li, pak maternica - a pogotovo jajnici, i oni bi mogli izazvati patološke tvorevine i kad su već takvi, bolje da ih nema.
Na žalost, Ono će vjerojatno završiti pod nožem tek kad se to dogodi.
Vanjski razlozi su očigledniji.
Izmedju pipice i piše (za vas finjake), koji su nepostojeći, nalazi se pišpica.
Polu-ovo, polu-ono.
Nit' točkica, nit' crtica.
Nije izbočeno, a nije ni da nije.
Nit' se tjera, nit' se pari, nit' je ikom' išta jasno.
E, onda su tu ženke koje naskakuju druge ženke. Kastrirane ili ne (sterilizirane, za one koji se vole netočno izrazavati jer svi tako govore), tako svejedno - praše ženke, mužjake, jastuk, nogu. Vlasnici im zabranjuju (neki, nekima je fora) ali one uporno deru.
E sad, priča o dominaciji nad drugim psom, pa čak i vlasnikom, još i može popiti vodu - no tko želi dominirati nad jastukom?
E, a onda ima i pasa koji tlače svoje vlasnike i svekoliku okolinu svojom minornom pojavom važnosti. Ne da si rezat' nokte, ne da si češljat' dlaku, grize vlasnike, veterinare, groomere...a vlasnici pršte od ponosa na njihovog malog sadističkog teroristu čije je JA centar njegovog i njihovog svijeta i koji ama baš nikada nije morao napraviti nešto što ne želi.
Oni na šišanje dolaze zarasli, upetljani do kože, spojenih testisa sa nogama, ušiju sa obrazima i jedva se kreću.
To ih, dakako, još i čupa, pa su još bolje volje, tako da šišarku i pridržavaljku kasape što pokvarenim zubima od salamica, što kandžama dostojnim bjeloglavog supa. Podanici, naravno, žele da mu ostane dlake za frizuricu i da je gotov za sat vremena.
Četiri i pol sata kasnije predajemo im ogoljenu rozikavu nakazicu, po čijoj tek otkrivenoj koži plaze raznorazni bilmezi, gnoje se rane i crveni se usaftani čmar.
Uši najčešće prvo čistimo pincetom. A on vrišti, grize, piša...i onda se vrati za pola godine isti takav, sa pitanjem - zadnji put ste ga oštrigali, jel’ možete sad nešto ostavit’?
Onda su tu stafići i pitovi.
Divna jedna bića, sve vole, jaki kao bikovi, sruše pola ambulante kad uđu. Ima ih divnih, obožavaju nas, ližu, valjamo se s njima po podu i grlimo.
A onda ima onih koji se ponašaju kao trotonski pekinezeri, bježe van iz ambulante al' na lancu dok je vlasnik unutra, pa lanac dere i runi zid od štoka.
Bacaju se, grizu od straha, mahnito laju.
Vlasnici stoje s ponosnim "vidi kak' je sladak" smješkom.
Podsjećaju malo na one mame koje sa smješkom gledaju kako mali delikvent loptu nabija u susjedov auto ili štapom mlati mačku, jer "dječaci su nestašni".
Ponekad me neki hajvančiči mali čudno gledaju.
Ne često, ali onda pitam „'oće ugrist?“
Moj najmiliji odgovor je "Pa nije nikog do sada...".
A onda ja pitam jel mu neko do sada gurao prste u dupe/ranu/oko/usta?
A onda oni kažu „Hihihihi.“
I tu dođosmo do sveprca.
Malih (a i velikih) nabrijanih baja koji bi prašnuli sve što im se nađe na putu (pa i gazdinu nogicu respektabilno).
U gradskim populacijama guste naseljenosti i kroničnih nekastriraša uvijek se netko tjera.
I uvijek ga netko želi prcnut.
Ulice su posute nabreklim prostatama koje samo čekaju da zagusti.
Tako smo npr. relativno nedavno imali hitnu kastraciju jadnička koji više nije mogao ni piškiti.
Vrištao je i mučio se i malom operacijicom sve je riješeno.
A danas drugog.
Vrištao je dok kaki.
Vlasnica je mislila da je zbog analki (koje su isto stalno ludovale zbog napaljenosti) ali sada su bile relativno prazne, a prstić u guzu izazvao je krik zbog G točke koja se napumpala do iznemoglosti.
Odoše jajca.
Još jedna.
I koliko god ja pilim, vlasnici zaključe da je više seksualnog života rješenje.
Seksualnost je najsvetija od ljudskih javnih tabua.
Pa ju činimo nedodirljivom.
Odreži mu uši, rep, nogu amputiraj - ali jajca ne diraj.
Male piranice su slatke, ali velike - opasne.
I priznavali si ili ne kako živimo i dalje u patrijarhalnom svijetu, čini se da ljudska jaja nisu jedina koja nam kroje živote.
Razmišljam da napravim u ambulanti posebnu uskršnju akciju... :D
Postoje jedni ljudi negdje na svijetu koji su imali svog velikog psa.
Onda su od jedne udruge udomili malog psa.
Onda su ubili velikog psa jer putuju a nemaju kome udomiti.
Onda im je udruga otela malog psa.
Onda su vrištali na udrugu.
Onda ipak nisu otišli.
Onda su si nabavili psa.
Kako to već ide, čistokrvnog bez papira, jel’.
Mužjaka.
Četiri mjeseca kasnije, kako to već biva - tri mjeseca nakon zakonskog roka, dolaze cijepiti svog mužjaka koji je ženka.
A oni se čudom ne mogu načuditi.
Da je pinč pa da nisu pogledali ispod bi mi možda još i bilo jasno.
Ali labrador...
Imali smo i priliku upoznati takozvanog bespolnog psa.
Tako ga je okarakterizirao veterinar najbliži njegovoj lokaciji.
Nismo sigurni bismo li ga/ju nazvali dvospolnim ili bespolnim iz vanjskih i unutarnjih razloga.
Unutarnji su ti da nam vlasnik nikako ne dozvoljava otvoriti psa da vidimo šta ima unutra.
Istina bog - umiremo od znatiželje, ali i postoji medicinska indikacija za to - ukoliko postoje testisi unutar trbušne šupljine (takozvani kriptorhizam), uputno ih je odstraniti prije nego li postanu tumori. Postoji li, pak maternica - a pogotovo jajnici, i oni bi mogli izazvati patološke tvorevine i kad su već takvi, bolje da ih nema.
Na žalost, Ono će vjerojatno završiti pod nožem tek kad se to dogodi.
Vanjski razlozi su očigledniji.
Izmedju pipice i piše (za vas finjake), koji su nepostojeći, nalazi se pišpica.
Polu-ovo, polu-ono.
Nit' točkica, nit' crtica.
Nije izbočeno, a nije ni da nije.
Nit' se tjera, nit' se pari, nit' je ikom' išta jasno.
E, onda su tu ženke koje naskakuju druge ženke. Kastrirane ili ne (sterilizirane, za one koji se vole netočno izrazavati jer svi tako govore), tako svejedno - praše ženke, mužjake, jastuk, nogu. Vlasnici im zabranjuju (neki, nekima je fora) ali one uporno deru.
E sad, priča o dominaciji nad drugim psom, pa čak i vlasnikom, još i može popiti vodu - no tko želi dominirati nad jastukom?
E, a onda ima i pasa koji tlače svoje vlasnike i svekoliku okolinu svojom minornom pojavom važnosti. Ne da si rezat' nokte, ne da si češljat' dlaku, grize vlasnike, veterinare, groomere...a vlasnici pršte od ponosa na njihovog malog sadističkog teroristu čije je JA centar njegovog i njihovog svijeta i koji ama baš nikada nije morao napraviti nešto što ne želi.
Oni na šišanje dolaze zarasli, upetljani do kože, spojenih testisa sa nogama, ušiju sa obrazima i jedva se kreću.
To ih, dakako, još i čupa, pa su još bolje volje, tako da šišarku i pridržavaljku kasape što pokvarenim zubima od salamica, što kandžama dostojnim bjeloglavog supa. Podanici, naravno, žele da mu ostane dlake za frizuricu i da je gotov za sat vremena.
Četiri i pol sata kasnije predajemo im ogoljenu rozikavu nakazicu, po čijoj tek otkrivenoj koži plaze raznorazni bilmezi, gnoje se rane i crveni se usaftani čmar.
Uši najčešće prvo čistimo pincetom. A on vrišti, grize, piša...i onda se vrati za pola godine isti takav, sa pitanjem - zadnji put ste ga oštrigali, jel’ možete sad nešto ostavit’?
Onda su tu stafići i pitovi.
Divna jedna bića, sve vole, jaki kao bikovi, sruše pola ambulante kad uđu. Ima ih divnih, obožavaju nas, ližu, valjamo se s njima po podu i grlimo.
A onda ima onih koji se ponašaju kao trotonski pekinezeri, bježe van iz ambulante al' na lancu dok je vlasnik unutra, pa lanac dere i runi zid od štoka.
Bacaju se, grizu od straha, mahnito laju.
Vlasnici stoje s ponosnim "vidi kak' je sladak" smješkom.
Podsjećaju malo na one mame koje sa smješkom gledaju kako mali delikvent loptu nabija u susjedov auto ili štapom mlati mačku, jer "dječaci su nestašni".
Ponekad me neki hajvančiči mali čudno gledaju.
Ne često, ali onda pitam „'oće ugrist?“
Moj najmiliji odgovor je "Pa nije nikog do sada...".
A onda ja pitam jel mu neko do sada gurao prste u dupe/ranu/oko/usta?
A onda oni kažu „Hihihihi.“
I tu dođosmo do sveprca.
Malih (a i velikih) nabrijanih baja koji bi prašnuli sve što im se nađe na putu (pa i gazdinu nogicu respektabilno).
U gradskim populacijama guste naseljenosti i kroničnih nekastriraša uvijek se netko tjera.
I uvijek ga netko želi prcnut.
Ulice su posute nabreklim prostatama koje samo čekaju da zagusti.
Tako smo npr. relativno nedavno imali hitnu kastraciju jadnička koji više nije mogao ni piškiti.
Vrištao je i mučio se i malom operacijicom sve je riješeno.
A danas drugog.
Vrištao je dok kaki.
Vlasnica je mislila da je zbog analki (koje su isto stalno ludovale zbog napaljenosti) ali sada su bile relativno prazne, a prstić u guzu izazvao je krik zbog G točke koja se napumpala do iznemoglosti.
Odoše jajca.
Još jedna.
I koliko god ja pilim, vlasnici zaključe da je više seksualnog života rješenje.
Seksualnost je najsvetija od ljudskih javnih tabua.
Pa ju činimo nedodirljivom.
Odreži mu uši, rep, nogu amputiraj - ali jajca ne diraj.
Male piranice su slatke, ali velike - opasne.
I priznavali si ili ne kako živimo i dalje u patrijarhalnom svijetu, čini se da ljudska jaja nisu jedina koja nam kroje živote.
Razmišljam da napravim u ambulanti posebnu uskršnju akciju... :D